Kiwano! Kiwano je, što god Ivan Šulog govorio, kriv za sve. Kiwano, voće za koje na internetskim stranicama OPG-a Šulog, iliti Exotic Kinga iz Bistre što se uzgojem egzotičnog voće i povrća bavi, piše: »Cucumis metuliferus je jedinstveno voće, nešto kao plod naučne fantastike, a znano više od 3000 godina.«

Kiwano je kriv za sve, jer da ne vidi u novinama Šulog daleke 1996. godine da ga se dade i u Hrvatskoj uzgajati, em se ne bi u tu avanturu upustio, em ne bi njegova tadašnja djevojka Martina, danas supruga, zagrizla u bodljikav plod kakvog nikad prije vidjela nije i zaljubila se. Zaljubila u kiwano dakako, jer s Ivanom je već veza bila poprilično ozbiljna. Ali, kiwano u Zagorju!? I Festival indijanskih banana u Zagorju?

I mini guava, i finger limeta, i jeju dinja, i kraljica voća mangosteen…

Ivan Šulog

Zmajevo voće

Do Bistre se iz Zagreba dolazi brzo. Nije tu Ivan pretjerao baš ništa. Dolazi se toliko brzo da smo uranili. Mi tamo, a njega nema. Ima radnika Nepalaca i ima kći mu Maja koja taman važe neke plodove za očito redovita kupca, koji slikom i imenom baš i ne bi u novine.

Neslužbeno, veli da je prvi put došao zbog nekih zdravstvenih problema i kupio voće i povrće za koje je čuo da bi moglo biti od pomoći, a onda je pomalo isprobao štošta i sad navraća redovno. Maja ozbiljno važe voće, ne da se uvući u razgovor. Makar, morala je u jednom trenu reagirati, štono bi se reklo u ime zaštite struke.

– Što je ovo!? Artičoka ljubičasta!? – posve neznalački je lanuo novinar.

– Zmajevo voće – prijekorno nas je ošinula pogledom, taman da se ne usudimo pitati je li tu bar crveni luk ‘naš’, ako je uopće crveni luk.

Dok kupac bira, a Maja važe, mi ‘njuškamo’ naokolo po kašetama. Najviše je tikvi, ipak je Noć vještica blizu. Ocrtat će ih opet studenti likovnjaci. U kašetama i čili, i ljubičasti batat, aloa vera, limunska trava, a bome među sadnicama i ona afričke šljive! U taj čas eto i automobila slovenske registracije. Iz njega izlazi dobro raspoložen gospodin.

Ime mu je Anton Bantan i glavni je urednik revije »Pekarstvo in mlinarstvo«. U Zagorje ga je doveo Međunarodni kongres slastičarstva održan dan ranije u Tuhelju. U Bistru ga je dovela činjenica da se prije nekoliko godina u Portorožu, na istim tom kongresu, oduševio s predavanjem Ivana Šuloga na temu uzgoja svega egzotičnog.

– Nisam mogao vjerovati da to na ovim prostorima ima – prizna nam šjor Toni.

Maja se ni na ovo nije dala navući. Kako je ozbiljno i profesionalno pazarila s voćem i povrćem, tako sada autoritativno vozi viljuškar naokolo i tovari palete u kamion. U taj čas evo Šuloga, i Ivana, i Martine. Je li, dakle, kiwano kriv za sve!? Smiju se. Ivan priznaje, bombastična je to bila priča.

– Bili smo dečko i cura i kad bih dolazio kod njenih doma vidio bih da navečer uz televizor pojedu kutiju, dvije jabuka, krušaka, nekog voća. Meni je to bilo fascinantno. A kako sam uzgajao kiwano koji nikada nisu vidjeli, donio sam im kiwano. Kiwano ima bodlje s razlogom, da ga bića niže inteligencije ne bi mogla otvoriti. Na mogu šapom, ne mogu nogom, ne mogu ništa. E, pa ona ga je otvorila zubima dok smo sjedili u automobilu. Otvorila i pojela – priča Ivan.

Pitamo Martinu je li ikada to ponovila, to da zube zarije u bodljikavi kiwano.

– Nisam! Odnosno jesam! Jesam jednom kad smo bili u berbi. Bila sam jako žedna i razlomila ga zubima i rukama da utažim žeđ – priznaje nam Martina.

S Tonijem iz Slovenije

Prst sudbine

Kiwano uostalom, uči Ivan, i jest biljka koja raste u pustinjama i koju lokalni puk koristi da im organizam ne traži vodu.

– Popiju kiwano i super su i po velikoj temperaturi. Biljka je stvarno čudo. I ono što je fascinantno, napravljena je za čovjeka. Nama je odavno sve rečeno, zapisano, samo što mi ne znamo čitati – uči Ivan.

Kiwano je, dakle, kriv za sve ili štošta, ali kako je uopće Ivanu Šulogu palo na pamet da se s njegovim uzgojem počne baviti!?

– Kod mene se puno puta u sve upleo onaj prst sudbine. Ja sam uvijek htio raditi nešto što ne radi drugi nitko. Samo, to je lako reći, ali teško provesti. Dogodilo se da smo kolega i ja čekali na ispit na fakultetu, da je profesor prvo njemu rekao da uđe, a kako je imao u rukama novine rekoh mu da mi ih da dok čekam. Otvorim novine, a tamo duplerica s naslovom: »Kiwano je egzotično voće koje se može uzgajati kod nas« – priča Ivan.

Priznajemo mu samokritično da je vjerojatno jedan od zadnjih kojem je tisak odredio život. Ali, nije to sve.

– Izlazim ja van s faksa pa ravno na telefonsku govornicu, jer te ‘90. i neke još nema mobitela. Zovem čovjeka iz članka, velim mu da bi kupio sjeme. On me pita odakle zovem, ja kažem s Kennedyjeva trga. »Ja sam zgrada do«, kaže čovjek. I odem tamo i kupim sjeme za 250 njemačkih maraka. Sve što sam imao za školovanje dam za sjeme. Dok sam kupovao sjeme vidim na prozoru jedan kiwano i molim ga da mi ga da. Nije mi ga dao. Da je, nikad ne bih sadio kiwano – priznaje Ivan.

Pitamo ga zašto. Kaže, zato što nije znao o kiwanu ništa i što bi vjerojatno na prvo kušanje kazao da to ne valja ništa.

– Kad smo ga posadili, kad sam dobio svoj plod, kad sam ga probao i dalje sam se pitao tko će to kupiti. Ali to je toliko rodilo da vi to ne možete vjerovati! I nisam odustajao – prisjeća se Šulog.

Tri godine za redom, godinu za godinu, rodi mu 50 tona kiwana i sve ih mora baciti, jer nije znao kako ga treba skladištiti, a bome nema ni Googlea da to istraži. Ali odustajanje nije bila opcija.

– Jer to je rodilo toliko da više nije bilo odustajanja! – ponavlja Ivan.

Pri tom pokazuje visok bor u daljini da ilustrira kako bi ga kiwano u čas prešišao u visinu da ga je kraj bora posaditi. Trebalo je, doduše, naučiti ljude da ga krenu konzumirati.

– Jako je zdrav. Djeluje na živčani sustav, a ima znanstvenika koji tvrde i da ublažava simptome Parkinsonove bolesti i Alzheimera – veli Martina.

Slonov šaš

Priznajemo Martini i Ivanu kako smo se obrukali vidjevši artičoku tamo gdje je nema. Na sreću, ima Ivan utješnu zgodu za svaku prigodu. Priča kaže ovako.

– Mole me tako dečki s Agronomskog fakulteta da im pomognem da posade testna polja onog što se kolokvijalno zove slonov šaš. Sadimo mi to, dolaze oni kod mene da se sve dogovorimo, kad eto ti kamiona s paletom robe. Velim im: ‘Dečki, idete sa mnom u skladište i ako pogodite što to je svaki dobije 500 eura.’ Oni meni vele: ‘Jesi li ti lud!? Pa mi smo s Agronomskog fakulteta.’ Ušli su unutra i nisu znali ništa. Dan-danas pričaju o luđaku koji im daje 500 eura ako išta prepoznaju i mi ne znamo ništa. Ha, ha, ha – priča Ivan.

Ajde, mrvu utješno je, premda je teško za očekivati da je ljudima s fakulteta trebalo pisati afrička šljiva kraj sadnice televizijskom reklamom opjevane biljke i ploda. Oni bi je, valjda, i bez ceduljice prepoznali.

– Vi ste jedan od prvih Hrvata koji vidi afričku šljivu, da nije iz apoteke već uživo – na to će Ivan.

Martina pak uči kako se famozne kapsule ne rade od ploda već od kore drveta, a plod je veličine ogrozda, nalik našem drijenku i tek malo veći, pa još ljubičast.

– Lako ćemo mi za afričku šljivu, zagorska je opasna – šali se Ivan.

Zagorje u srcu

E da, Zagorje njegovo, makar je odrastao u Velikim Zdencima. Tamo je odrastao, a onda završio fakultet i došao tamo gdje mu je mama rođena. Martina je rodom iz Zaboka, Zagorka od koljena, reklo bi se. To odakle je tko, riješili smo, sad natrag na proizvodnju. Pitamo Ivana kako je širio asortiman?

– Kad krenete jedanput lako je. Kad smo počeli poslovati s Nizozemskom s kiwanom onda su oni rekli ‘bi li moglo još ovo, pa još ovo’ i krenulo je. Onda su počeli dolaziti ljudi sa zdravstvenim problemima i pitati za pojedine vrste, ja bi se malo informirao i kad bi se pokazalo da je uzgoj jednostavan kao primjerice gorke dinje, krenulo bi i to – pojašnjava Ivan.

Sve je to u redu, ali sve su to vrste koje rastu kojekuda, u dalekim nekim svjetovima, u Africi, u Južnoj Americi. Pa kako onda tako zdušno rastu i u našem tlu!? Ljubičasti krumpir! Pa po tome je Peru znan, ne Bistra!

– Krumpir je krumpir, svaki, i kad je Kolumbo došao u Ameriku prvo je vidio taj ljubičasti. Prava mrkva je crna, a onda je ona napravljena narančastom – veli Ivan.

Trebalo se, čini se, samo usuditi probati. I kad je rodilo u Ivana odmah su Europljani željni egzotičnih vrsta shvatili da im je brže i da je svježije kad plod dovezu iz Bistre, nego kad čekaju isporuke izdaleka. A nešto je i u hrvatskom tlu. I u biljkama.

– Što rade biljke? To je sada moj zaključak i ne mora biti točan, ali mislim da je ovako. U tropima gdje ove biljke rastu temperatura je, i jutarnja i dnevna, non stop ista. Što se dogodi kod nas u jesen kad naši plodovi zore?! Dolazi magla, dolaze hladna jutra, dolazi mraz i biljka kaže plodu: ‘Ej, ali ti nisi zreo. A trebamo sljedeću generaciju. Ti moraš ostati jak.’ I biljka pošalje neki enzim koji kaže kori: ‘Ti moraš biti jaka!’ Na koncu, spremimo kiwano u skladište, on dozrije i čuvamo ga godinu dana. E, to je enigma za sve. Kako!? Njihovo je voće trulo za sedam dana, ja ga čuvam godinu dana – ističe Ivan.

Rafalno »puca« Ivan, a sve tako da se čini kako je najčudniji onaj koji se čudi egzotičnom voću usred Zagorja.

– Meni je super što se svi čude. Zato sam ja jedina firma u Europi koja se ovim bavi, jer se svi čude. Pa vele da ‘pijani Zagorec uzgaja banane, pusti njega’. I meni je to super. Nitko mi ne ulazi u sferu poslovanja, a i kad skuže banane, ja sam već na yuzu narančama, plavim bananama i tko zna gdje – jednostavno će Ivan.

Tikve čekaju rezbarenje

Više od 50 vrsta

U njega je trenutno više od 50 vrsta. U rujnu organizira i Festival indijanske banane, dogodine će biti peti jubilarni. Na pitanje zašto je ta banana zaslužila festival, poziva se i na nutricioniste. Pa kad nutricionisti kažu da se mora jesti tri cjelovita obroka dnevno, a bili su takvi da u organizam nije uneseno sve što se unijeti treba, jedna, samo jedna banana sve to mijenja.

– Totalno ste zadovoljili sve što organizam treba. Jedna mala banana ima više magnezija nego ga ima u boci Donat Mg, kalija više od banana, željeza više od špinata, C vitamina više od limuna – nabraja Ivan.

Banana je takva da već Ivan ima i kooperante diljem zemlje, poput onog u Poličniku gdje se ubere oko 700 kila, dok u Bistri bude i dvije tone indijanskih banana.

– Ali mi radimo od banane i pivo, whiskey, gin, pekmez, ajvar… Nema kraja – smješka se Ivan.

Šjor Toni sve to sluša, pa mu drago. I opet je oživjela uspomena na predavanje u Portorožu i ona nevjerica da tako nečeg ima u našim krajevima. »Dok je Ivan govorio, ni muha se nije čula. A onda pljesak«, prisjeća se Toni. Ma, ne da Ivan da se miruje. Vodi nas sve zajedno na obližnju plantažu, pa da hodamo među stablima indijanske banane.

– Niste jeli nikad bolje voće. Došao mi je tako Indijac koji ima tri restorana na Baliju. Rekoh mu, sad ćeš vidjet što je egzotika. On na to veli da sam lud. Ja mu donesem bananu, on je proba, pa gleda bananu, pa mene, pa opet bananu. I pita: »Što je ovo!?« – priča Ivan.

– Ne mogu ne primijetiti da vam svako malo netko kaže da ste lud – priznajemo.

– Pa jesam. U novinama je bio članak o deset najluđih hrvatskih izvoznika. Ja sam bio broj jedan. I to mi je najveća nagrada koju sam dobio u životu – smije se Ivan.

– Lijepo Ivan kaže: ako si lud ljudi te puste da radiš svoj posao. To je bitna stvar – konstatira šjor Toni.

Poklon-paket od proizvoda na bazi indijanske banane

Veseli Nepalci

Do plantaže se dolazi brzo Još se vide šarene oznake koje su krasile plantažu za nedavna festivala. Gostiju bude sve više, jer, kako kaže Ivan, ljudi su sve informiraniji i traže nove namirnice. Što se pak tiče radne snage, to se riješi s Nepalcima.

– Dečki su super. To je neki veseli narod. Nikad ton ne dižu, ništa im nije teško. Mislim da smo i mi spasili njih, a i oni nas – govori Ivan.

Priča nam dok hodamo o sposobnosti stabla indijanske banane da preživi sve prirodne nedaće i mijene, baš kao i o tome kako nikakve brige oko nje nema.

– Ovo je biljka koja je preživjela dinosaure. Nikakvi insekti, nikakve bolesti. Samo kosim travu – uvjerava nas.

Da bi nam to i dokazao otrgnuo je jedan list, pa ga protrljao prije prstima nego nam ga je dao da ga pomirišemo.

– Pogledajte kako smrdi, poput dizel goriva. Ako to smrdi nama, smrdi i životinjama. Susjed ima kukuruz, tamo su svinje sve razvalile, a ovdje nije bilo ni jedne. Zečevi i srne pasu djetelinu među stablima, ali stabla ne diraju – ilustrira Ivan.

Na OPG-u Šulog rade Nepalci

Ivanu Šulogu igralište je cijeli svijet. On nije od onih koji misli da se iz male Hrvatske ne može ništa. Taj se u kalupe ne da, a »samo da je drugačije« njegov je moto. Evo, otvorio je i firmu u Keniji, a vjerojatno će i u Južnoafričkoj Republici, pa da je na tržištu svih 12 mjeseci i da veletrgovci iz Nizozemske stalno od njege kupuju robu. A nije uvijek sve izgledalo bajno, recimo kad je digao veliki kredit pa ga otplaćivao 12 godina. Sada, kad je otplaćen, sve je lakše. Sad se, kaže, stvari slažu same od sebe.

– I ako me pitate gdje sam danas, ja sam na početku. Priča tek sad počinje – smješka se Ivan.

Onomad davno, dok su u Zdencima rasli momci i djevojke željne stalnog zaposlenja i fiksnog radnog vremena, Ivan je shvaćao da tako neće moći dovijeka, da će se vrlo brzo stvari promijeniti tako da ti je i jedan posao malo. Mudro se stoga činilo pitati i ima li plan za nekih novih deset, dvadeset godina kad bi se, avaj i kuku, i opet sve moglo mijenjati i to tko zna kako.

– Hrana će se uvijek tražiti i uvijek će biti netko tko traži neku robu. Svaka roba ima kupca – nema straha Ivan.

Bit će da i zato Ivan ima 50 vrsta zabodenih u zemlju, dok su se drugi diljem Europe mahom specijalizirali.

– Znači, ako nam šta egzotično zatreba, a nema se gdje nabaviti, zovi Ivana – pitamo.

– Ako sutra ujutro želite mlijeko ptice Dodo koja je izumrla, sutra ćete ga dobiti – rezolutno će Ivan, uz osmijeh koji tjera da se čovjek i opet pita je li ovaj ozbiljan ili se ipak šali.

Ma, ako Ivan i poleti previše, tu su četiri kćeri i Martina da ga, mrvu i ako treba, uzemlje. Nismo to nego promislili, a Maja se konačno nasmiješila. Kiwano je, sve se čini, stvarno neko čudo.

Sve pršti od boja i okusa