Da je Cresanka Tina Gams-Fučić drukčija od drugih, jasno je čim je čovjek sretne. Nama veze što je prvi put, jedan iskren zagrljaj je tu dovoljan, taman da se čovjeku čini da zna Tinu odvajkada. U najkraćem, priznanje je ona zaslužila jer je napisala slikovnicu »Sjajne poruke za djecu i odrasle«, prikupila donacijama 60.000 kuna, pa za te novce kupila vrijedan medicinski aparat za Dječju bolnicu Kantrida. Stoga ni ne čudi da se našla među njih 12 koji su zaslužili priznanje Ponos Hrvatske.

Prvo se pitanje nametnulo samo: odakle potreba da se u slikovnicu stavi 20-tak rimovanih priča što djecu, ali i odrasle, uče nekim trajnim vrijednostima, od ljubavi i prijateljstva do autentičnosti?

– Slikovnica »Sjajne poruke za djecu i odrasle« moja je nježna i opojna posveta djetinjstvu. Tamo sve počinje, tamo se sve rađa, tamo se odredimo za cijeli naš život, tamo se vrijednosti tektonski i nepovratno upisuju kao DNK u nas. Nemam stalnu potrebu za pisanjem, ali imam jaku potrebu za pričanjem priče emocije, ako ona iz nekog razloga ima za mene veliku težinu i vrijednost. Iz mene je naprosto poplavljivala žudnja napisati pjesme svojoj djeci, koje će u slikovnici stajati kao vječiti monumenti slavlja nečega čemu bi svaki pojedinac trebao težiti ako želimo preživjeti život kao pojedinci, ali i kao narodi u svom punom potencijalu, a ne samo preživljavati, ako želimo za naše potomke napraviti neki bolji svijet – kazuje nam Gams-Fučić.

Popravljanje sebe

Samo, ne da se pobjeć’ od stvarnosti. Kaže tako ona da joj se baš i ne čini da činimo sve da taj svijet za naše potomke bude bolji.

– Ranjeni nezreli ljudi osvećuju se za sve i svašta, i tako stvaraju nove nepravde i krivice, nove uvrijeđene generacije. Naši odnosi vječito variraju od vječite uvrijeđenosti, pa snošljivosti, pa loše prikrivenog prezira, pa sve do otvorene netrpeljivosti. Uvijek nam je potreban onaj »krivi« drugi, umjesto da lampicu malo okrenemo u sebe, jer svatko od nas je sam svoj tamničar i drži ključeve u svojim rukama, a većina nas to ne vidi jer je to puno teže nego uperiti prstom.

Prijateljstvo, nenasilje, autentičnost, ljubav, prihvaćanje drukčijeg, upornost u dobrome, hrabrost da slijedimo svoje snove. Primjenjujemo li to? Kako reagiramo na neslaganje, na drukčijost? Živimo li stvarno sebe ili smo više projekcija imidža i zamisli svojih roditelja kakvi bismo trebali biti, što bismo trebali studirati i raditi u životu i pokupili stavove o životu od njih? Jesmo li proaktivni u kreiranju svijeta ili prepuštamo moć u ruke drugima? Svijet je, zato, kako već dulje promatramo, krenuo u nekom sasvim suprotnom smjeru pasivizacije i predaje kormila u ruke nekoliko ekstremno nezrelih ljudi koji voze naš zajednički brod u krivom smjeru koji može biti poguban za sve – detektira Gams-Fučić.

A treba nam, kaže, baš posve suprotno, odnosno svijet treba više ispunjenih, zdravih, sretnijih ljudi. Jer, kako kaže, ako činimo nešto s cijelim svojim bićem, to nas ispunjava i hrani, a ako postupamo suprotno, postajemo nesretni, potišteni i prazni.

– Slikovnica je napisana i za djecu, a naravno i za odrasle jer nama je tijelo naraslo, ali velika većina nas se zaustavila u nekoj od faza djetinjstva koju nismo dovršili, valjamo se po ranama za koje možda ne znamo i trigeriraju nas u odnosima s drugima. A da poradimo na sebi, živjeli bismo funkcionalnije u odnosima i sretnije. No, samo čitanjem slikovnice neće se moći ništa automatski monumentalno promijeniti. Trik kod »popravljanja« sebe je u tome što rijetko tko želi vidjeti da ima problem, jer bi ga to gurnulo u prostor bola i nevrijednosti. A za rješavanje problema, treba najprije imati hrabrost vidjeti ga – ističe Gams-Fučić.

Foto: Davor Kovacevic

Veliko srce

Tina Gams-Fučić nije puno dvojila oko toga što valja riješiti, svjesna da su djeca najranjivija grupa, pogotovo bolesna.

– Naša djeca iz Cresa fatalno su vezana na dječju bolnicu Kantrida, doktori i medicinske sestre koji rade tamo svi rade s velikim srcem i entuzijazmom i nebrojeno puta spasili su živote naše djece, zato mi je bilo i najprirodnije da pomoć usmjerim našoj Kantridi – jednostavno će Gams-Fučić.

Nazvala je tadašnju ravnateljicu dr. Roganović, pa su pogledale što bolnici treba u iznosu koji je Tina zamislila, i odlučila prikupiti.

– No, naravno, iznos je bio velik pa me nekoliko njih valjda iz čiste brige za mene upozorilo nek’ ne pretjerujem da ne bih pregorjela. Ali ja sam osjećala da ću uspjeti, da nisam sama, da netko odozgo prati sve i da mu se prepustim, i nisam ni za sekundu pomislila drukčije. Ljudi su pokazali veliko srce i brzo reagirali te su mejlovi stizali kao ludi, isto tako i telefonski pozivi. Bilo ih je tek nekoliko koji su rekli »ne dam ti ni kunu«. Ljudi su svi u svojoj suštini prelijepi i dobri. Savršeno mi je jasno da sada zvučim naivno, ali i znam da ono što ljudi ispoljavaju kao loše, samo su povrede koje smo dobili kroz djetinjstvo i kasnija loša iskustva kroz život koja su se na to natovarila – smatra Gams-Fučić.

Ne zaboravlja pritom one koji su u startu pomogli.

– Primorsko-goranska županija pokazala je veliko razumijevanje i povjerenje i ne mogu dovoljno naglasiti koliko su mi pomogli sponzoriranjem tiskanja slikovnice. Bez njih ne bismo nikad mogli toliko skupiti, jer bi pola toga išlo za pokrivanje troška. Isto tako zahvaljujem Tiskari Zambelli, zlatnome Rudiju Zambelliju, srce od čovjeka – naglašava Gems-Fučić.

Slikovnica je doslovno razgrabljena, za samo 14 dana. Iznenadilo je to i autoricu.

– Većina je kupila slikovnicu jer su htjeli pomoći, ali puno njih se javilo naknadno da je slikovnica odlična i da bi ih kupili još, tako da su sadržaj, ilustracije i dobra namjera urodili plodom – kaže.

Tina Fučić i Gordan Jandroković, dodjela nagrada “Ponos Hrvatske”, Foto: Davor Kovačević

Šta daaa?

Još je, međutim, veće iznenađenje za nju bila vijest da je Ponos Hrvatske. Zazvonio je taj dan telefon, Tina se javila, a s druge strane žice glas koji joj govori da je žiri odabrao baš nju i njen projekt.

– Ne, nekoliko sekundi sam šutjela jer sam čekala da će se netko početi prvoaprilski smijati, no to se nije dogodilo. Uslijedio je grop u grlu i šok, i nisam znala što reći, osim onog riječkog »šta daaa?« Znam da je bilo prijavljeno puno projekata od kojih su, sigurna sam, svi zaslužili tu prestižnu nagradu, i zbilja je žiri imao jako nezahvalan posao – priznaje Gams-Fučić.

Ovo priznanje, kaže Gams-Fučić, potvrda joj je da je na dobrom putu. Može se, očito je, činiti dobro u kojem god kutku zemlje živjeli i radili.

– Dobivanjem ovakvog priznanja ne stavljam točku, nego zarez, da nastavim dalje. A ne bih ni mogla drukčije jer teško pobjegneš tome što je u tebi. Ljubav nema granica i human možeš biti i iza sedam mora i gora, isto kao u glavnom gradu, samo što je malo teže jer ti nisu nadohvat ruke mase ljudi koje mogu pomoći.

Cres je, na primjer, brojčano mali i ne možeš stalno od istih ljudi očekivati da će non stop pomagati, dok u velikim gradovima ljudi se mijenjaju i svatko može donirati za nešto što mu je bliže, pa se lakše skupi. Mislim da baš svatko od nas može dati svoj pečat dobrote ovome svijetu. Nitko od nas ne može napraviti sve i spasiti svijet. Ali svatko od nas može napraviti nešto na području u kojem je dobar ili jednostavno nastojati biti čovjek prema čovjeku – poručuje Gams-Fučić.

Treba li se onda čuditi da je njen životni moto onaj »dobrota je valuta života«! I da ga se ne odriče, makar je dobrote oko nas sve manje, a valute su neke druge, ružnije u igri.

– Svatko od nas ima neko unutarnje podsvjesno uvjerenje o svijetu i gledajući svijet, selektivno u njemu pronalazimo potvrdu toga u što vjerujemo. Ja vjerujem da su ljudi dobri i da je svijet dobar, i vidim puno plemenitih malih i velikih stvari koje ljudi čine jedni drugima. No, naravno, ne nosim ružičaste naočale i ne živim u oblacima utopije, naravno da vidim i loše, ali kad pogledam ispod te ‘lošosti’, vidim ranjenog čovjeka kome treba pomoći.

Ispod zavisti i ljubomore skriva se osjećaj nevrijednosti ili viđenje slike čovjeka koji bismo voljeli biti, ali ne znamo kako ili se ne usudimo, pa ga onda ili mrzimo ili obožavamo. Ispod gomilanja novca i nekretnina je narušen osjećaj sigurnosti. Ispod povučenosti i izbjegavanja, možda i hladnoće, je ranjeno biće koje ne želi opet biti ranjeno.

Iza vječitog kritičara je netko tko je kao mali bio kritiziran. Iza maske velikog, hladnog, moćnog šefa često stoji kompenzirana nemoć. Sve su to mehanizmi koje smo razvili kako bismo mogli psihološki preživjeti. Žalosno je samo to da većina ljudi kreće na pozicije moći upravo zbog toga da si kompenzira neku svoju povredu, a ne iz zdravog alfa razloga, da bude dobar otac narodu. I u kombinaciji loših alfa vođa s pasivnim ljudima, dobijemo države na čelu kojih je netko tko bi trebao na liječenje ili osobni razvoj da se integrira u zdravu verziju sebe, a ne da uništi život milijunima zbog neke svoje problematike – smatra Gams-Fučić.

Zato bi, ne dvoji ona, mediji trebali pokazati ljudima i sunčanu, vedru, dobru stranu svijeta.

– Dobre vijesti se ne prodaju toliko dobro, to je jasno, ali trebala bi se početi graditi i mijenjati percepcija ljudi da svijet ipak nisu samo bolesti i ratovi, kao što možemo vidjeti sada, nego i puno humanih djela i dobrih akcija na svim razinama. Dobrim vijestima treba dati prostor koji zaslužuju – poručuje Gams-Fučić.

Humanitarno djelovanje Tini Gams-Fučić kao da je utkano u njen DNA. Završila je ona studij komunikologije i marketinga u Ljubljani i odmah potom osnovala humanitarnu udrugu LU. Ona na to tek kaže kako je jednostavno već kao mala jako osjetila tog Zeku koji ne može pronaći potočić i tog Kalimera kojem se stalno dešavaju nepravde.

– Uz to, doživjela sam i na svojoj koži, u svom životu, kako je kada nemaš što jesti, doživjela sam nasilje koje je trajalo najmanje 10 godina, doživjela da su nas htjeli izbaciti iz stana, pratila sam put svojih mladih bolesnih prijatelja i tate sa 16 godina koji su sada svi pokojni i brinula sam se o njima, bila sam u skloništu, probala sam malo rata, srećom ne previše, ali sirene su ostale i zvukovi aviona koji probijaju zvučni zid. Kao mala imala sam nekoliko skromnih komada odjeće, i dobro znam kako sve to izgleda pa možda zato i razumijem ljude koji se snađu u tome.

Kasnije sam kroz rad u mom LU vidjela svakakve životne situacije kad sam išla po kućama, u Indiji sam probala kako je kad piješ što kiša nakapa, pa se ljudi kupaju u istom jezeru gdje peru zube i iz njega piju. Kad su nam došla djeca iz Gaze, posjetili smo ih i vidjeli kako su sretni samo zbog toga što iz aviona kod nas nisu padale bombe… Sve to me naučilo zahvalnosti. Možemo biti zahvalni da živimo na komadiću svijeta gdje nema ekstremnih vremenskih uvjeta, gdje su dva koraka do pitke vode, gdje nema rata, gdje imamo što jesti i dostupnu zdravstvenu skrb te donekle neki socijalni sustav – kaže Gams-Fučić.

Izgradnja identiteta

Ljubljana, grad u kojem je živjela 20-tak godina. Cres na kojem je, evo, devet godina. A gdje su Zadar, Preko, Pirovac… Odakle je!? To je za nju jedno od najtežih pitanja.

– Odgajana sam u miješanom braku, gdje se nikad nije niti naslućivao nacionalni identitet, a ponos jedne ili druge strane bio je galaksijama daleko i nepostojeći, zato on u mom svijetu danas igra igru nekog uljeza, stran mi je i ne razumijem ga. To, gdje i s kakvim genetskim predispozicijama se rodiš, za mene je dana slučajnost za koju nisam ni kriva ni zaslužna, pa kao što nisam ponosna na to da imam predispoziciju za neku bolest, tako ne osjećam ni ponos da sam se rodila unutar neke administrativne granice. Identitet sam gradila na sasvim drugim stvarima. Daleko od toga da ne volim sve svoje države, one su prelijepe i volim ih, ali jednostavno jasno osjećam pripadnost nekom širem, većem svijetu, koji prelazi i nadilazi granice.

Podjednako sam uronjena u barem dva svijeta, a državne granice su mi više kao neki bolan urez. Rodila sam se u Ljubljani, Ljubljana je predivna, tamo smo živjeli, malo smo bili i u Zadru jer mi je mama iz Zadra, Ugljana, djed iz Pirovca, a sada živim na Cresu, i sve su to prelijepi gradovi. Cres je zbilja čaroban, poput neke slikovnice, i kad kročim njegovim putevima, imam osjećaj kao da hodam posred bajke, između tirkiznih mora s jedne stranice i gustih šuma i stijena iznad kojih lebde bjeloglavi supovi s druge strane. I ljudi su prelijepi tu, dobri i veseli. Došla sam tu s prvom kćeri na porodiljni i ostala – priča Gems-Fučić.

Pa ako je logično bilo za početak vidjeti što je Tinu motiviralo da slikovnicu napiše, za kraj je vrijedno čuti kakva bi svijet željela izgraditi za svoju djecu, u kakvom svijetu bi voljele da rastu i odrastaju!?

– Htjela bih da žive u svijetu gdje roditelji pokazuju puno ljubavi svojoj djeci da onda mogu ona to pokazivati drugima oko sebe kada narastu. Svijet, u kojem ljudi rehabilitiraju svoja djetinjstva i ne prenose dalje gorčine generacijama. Svijet, u kojem bi se lišavali stereotipa koji izdaleka izgledaju kao prikaze, a ne ljudi. Svijet u kome ćemo napraviti korak nazad prema sebi, prema skromnosti i zahvalnosti. Svi, i veliki i mali. Jer velik si onoliko koliko imaš veliko srce – poručuje Tina Gams-Fučić, ona koja je na ponos i Ponos Hrvatske.