Ples na šipci. Sto mu jelenjih rogova, zna li uopće prosječan konzument svega i svačega išta o plesu na šipci osim ono malo što je vidio u kakvom filmu!?

Dobro, imali smo onomad saborsku zastupnicu koja se nije libila govoriti ni kako trenira ples na šipci, ni koje su dobrobiti tog treninga, ali svejedno. Znamo li da se to zove pole dance, da se zapravo radi o sportu i kad su potpetice na nogama duge 20 centimetara!? Znamo li da ima u nas djevojaka koje odličja po Europi osvajaju u ovoj disciplini!?

I što je to, svega mu, Flow Case: Pole Dance Showcase i zašto će na tu konvenciju onih što plešu na šipci u zagrebački klub Boogaloo u petak i subotu, 4. i 5. travnja navratiti pa nastupiti više od stotinu plesač(ic)a iz Hrvatske i susjednih zemalja, taman da svoju ulaznicu osigurate čim prije!?

Valja nama u zagrebačku Dubravu, na trening kluba Pole Flow. Tu su odgovori, makar se na šipku i sami verali.

SAVRŠEN SUŽIVOT

Da bi se došlo do dvorane u kojoj se vježba i trenira i uči ples na šipci, mora čovjek naći prostorije Taekwondo kluba Dubrava. Borilački sport i ples na šipci tu su u savršenom suživotu. Marta Špoljarić, trenerica u klubu Pole Flow ne samo da je stigla odavno već je privela i Mihaelu Tomić i Lorenu Martinović.

I nije samo u Marte roza kosa, već je i u Mihaele. I nije da smo odmah krenuli plesati na šipci, već se prvo pošlo na kavu prije treninga. Pošlo se na razgovor, na dogovor, jer tako ovdje treninzi počinju.

– Ajde da ja prvo pitam ono što me ovaj tren najviše muči. Lorena, zašto u tebe nije roza kosa!? Ili je bolje da pitam zašto su svoje vlasi Marta i Mihaela u ovu nijansu ofarbale – pitamo.

Smiju se djevojke, kažu: »Nema tu pravog odgovora. Teško je pitanje.«

– Zapeli smo već na prvom pitanju. Nije to dobro – prepadosmo se.

– Kako je krenulo, bit će da samo trenerice imaju roza kosu – šali se Lorena.

– To je slučajno, nitko nije na to natjeran – brzo dodaje Marta.

Lorena nije trenerica, ili nije još, no nisu njih tri slučajno, a ni zbog boje kose, odabrane da dočekaju pripadnika sedme sile. Sve tri su osvajačice pokojeg odličja na međunarodnim pole dance natjecanjima.

– Sve tri smo sudjelovale na natjecanjima po Europi. Inače, postoji i pole dance svjetsko prvenstvo, dvije su federacije koje organiziraju svjetska prvenstva, no tamo još nismo sudjelovale – priča Marta.

Nadaju se one, dakako, i tome. Mlad su klub, Marta ga je osnovala prije pet godina, a zadnjih godinu i pol su se aktivno krenuli baviti i natjecanjima.

– Tijekom sljedećih pet godina očekujemo i taj nastup – rezolutno će Marta.

Eto već trenutka da novinar riješi neke svoje dvojbe.

– Ples na šipci, vi osvajate medalje, a sve što sam ja od plesa na šipci vidio u životu, pa makar bilo samo na televiziji, nema veze s medaljama, odličjima – priznaje zbunjen.

– Definitivno moramo prvo riješiti terminologiju – veselo će cure.

Elem, prije osam godina pole dance priznat je kao sport.

– U nazivu je riječ ples koja asocira na umjetnost, a ne na sport. Zato to i jest tako šaroliko i zato možete vidjeti svašta. Jednostavno rečeno, djevojke se bave plesom na šipci, ali ne moraju ga nužno trenirati kao sport već mogu tome pristupiti više kao plesu, umjetnosti, nekoj vrsti zabave. S druge pak strane, i kod nas i vani puno je klubova koji se bave baš sportskim pole danceom – objašnjava Marta.

KAO U GIMNASTICI

U Dubravi se tako prvenstveno trenira sportski pole dance. Ali, kako se radi o mladom sportu teško se financirati samo od te sportske aktivnosti.

– Imamo i jako puno rekreativnih plesača koji se toliko ne bave sportskim pole danceom, već više onim plesnim dijelom. Oni također dolaze na treninge, dolaze se družiti i raditi, ali više vježbaju tu plesnu komponentu – kaže Marta.

Što onda razlikuje sportski ples na šipci od ovog plesačkog!?

– Sportski pole dance se gleda i ocjenjuje kao bilo koji drugi sport. Možemo povući paralelu recimo s gimnastikom. Postoje određeni elementi koji se izvode i koji se na natjecanju ocjenjuju, jednako kao u gimnastici – kazuje Marta.

Priznaje Marta da joj nije odmah sportski ples na šipci bio na pameti kad je prije pet godina osnovala klub. Na plesnu stranu ju je vukao onaj njen početni interes za ples na šipci, pa je to i vježbala u prvom klubu u koji je kročila. A onda je otvorila svoj klub i shvatila da valja učiniti iskorak u sportski ples na šipci i izaći na međunarodnu scenu.

– Znači li to da ste sve tri samouke na neki način – pitamo.

– Pa u stvari većina je nas koji se bavimo pole danceom u Hrvatskoj na neki način samouka. Kod nas ne postoji regulacija tog sporta, ne postoje edukacije za trenere, tako da se svi više-manje moraju sami educirati i to negdje vani. Morate vući znanja iz raznih sportova da biste mogli biti trener pole dancea jer u nas škola za trenera plesa na šipci nema – ističe Marta.

Krovni neki sportski savezi još uvijek ne priznaju pole dance za sport, makar bi vjerojatno sve bilo drugačije da ušetaju katkad u dvoranu u Dubravi i vide što se tu radi.

Onako posve pojednostavljeno, u svijetu je pole dance priznat kao sport i na listi je gdje su priznati sportovi, ali ima i druga neka lista na kojoj plesa na šipci još nema, a baš po toj se naš sportski savez ravna. Inače, nekad je ples na šipci bio pri plesnom savezu, ali je taj zapao u posvemašnju neaktivnost jer je klubova u nas premalo.

– Cijela se ta scena u nas pomalo razvija, nisu svi ni registrirani kao klubovi, a da bi imali saveze treba imati određeni broj klubova – kaže Marta.

– Ali, bit će i to – velimo.

– Bit će sigurno. Jer, sve je više cura koje se ovime bave – ističe Marta.

Bit će saveza, no do tada je na djevojkama da nađu načina kako se financirati i za rad i za odlaske na međunarodna natjecanja. Same za sada financiraju sve.

– E sada ću ja malo zagaziti na teren na koji i ne bih smio, ali nikako da vam procijenim godine. Mlade jeste, ali niste djeca – velimo.

Smiju se njih tri prije nego su priznale da su tu negdje oko 25 godina. Godina malo, ali treninga na šipci već podosta. Mihaela, primjerice, to vježba već šest godina, u Martinom klubu tri. Odakle taj poriv da se baš ovim bavi, i u nje i u njih?!

– Ja ne znam kako bih reagirao da mi kći dođe kući i kaže da kreće vježbati ples na šipci. Zapravo, znam. Bio bih sretan da išta vježba – veli sedma sila.

– Ha, ha, ha! Tako je nekako i kod mene doma bilo – smije se Lorena.

S FAKTOR

A nije da se nije prije plesa na šipci sportom bavila.

– Trenirala sam sinkronizirano klizanje od svoje desete godine, sve do 2018. Prekinula sam treniranje zbog fakulteta i tražila neki drugi sport, pokušavala nešto s plesom. Sjećam se da mi je Martin oglas iskakao cijelo vrijeme na Instagram, čula sam za ples na šipci i odlučila poći na probni trening. Mene je to toliko oduševilo da sam ostala.

Oduševio me je taj sportski pristup. Naime, svi plesni treninzi su meni bili preslabi, nije tu bilo jasnih sportskih ciljeva, a ovdje je na prvom satu zagrijavanje trajalo 45 minuta. Pomislila sam, evo napokon netko tko razmišlja na isti način kao i ja – prisjeća se Lorena.

Taman da je doma pitaju što je to, a kad im je objasnila ostade tek zadovoljstvo u ukućana što se nečim bavi. Mihaela se prije plesa na šipci bavila latinoameričkim standardnim plesovima, da bi s 13 počela plesati hip-hop i još štošta drugo od plesova.

– Street plesovi, deset godina sam u tome bila prije nego sam odlučila još jednu vrstu plesa probati. Krenula sam sa S faktorom, tako je kod nas započeo pole dance, s tom jednom puno mekšom vrstom, više rekreativna. I kad mi je to postalo dosadno prešla sam na sportski ples na šipci – kazuje Mihaela.

S faktor! To je to, osvijesti novinar što viđenom u filmovima pomalo nalikuje. S jedne strane S faktor, ples na šipci u kojem se više vježba senzualnost, ako ne i um, a s druge pole dance sportski i žestok trening makar i tu um caruje.

– Tako je! – s veseljem će Marta.

Taj S faktor je, kaže, pokrenut u SAD-u prije 20-ak godina, pa je u nekom trenu došao u Hrvatsku taman da sve počne sa S faktorom. No, ubrzo su se neke od cura odmetnule taman da nastanu i pole dance klubova. Inače, i Marta je prije treninga plesa na šipci više od ičeg voljela plesati.

– Završila sam osnovnu i srednju školu Ane Maletić, suvremeni ples, dugo se s tim bavila. Nakon što sam stekla i zvanje plesnog pedagoga shvatila sam da ne želim više plesati suvremeni ples.

Nisam znala što bih dok me nije jedan dan nazvala mama i pitala bih li htjela s njom otići na probni trening pole dancea da joj pravim društvo – priča Marta.

– Mama!? – u čudu smo.

– Mama. I otišle smo, i meni je to bilo fora jer plešete, ali je sport i ima puno jasniju strukturu treninga – priča Marta.

Eto kako su njih tri počele. A s obzirom na to da su sve tri medaljašice, znači li to da je u nas prirodnog talenta za ples na šipki!?

– Zvučat će malo uobraženo, ali mora tu biti prirodnog talenta. No, to nije dovoljno da biste išta mogli napraviti na šipci jer je jako fizički zahtjevno.

Morate konstantno biti u treningu, morate biti dobro pripremljeni, a treba tijelo i van treninga pripremiti za napore. Šipka zahtijeva jako puno fleksibilnosti, puno snage i puno je stvari na kojima treba raditi da bi cure mogle sve izvesti kad jedan dan krenu na šipku – ističe Marta.

SUCI NISU PUBLIKA

Sport je to dakle. Samo, kad pogleda čovjek neke od fotografija plesnih točki naših sugovornica ne može nego primijetiti da tu senzualnosti ne fali makar nije to S faktor.

– E to je Showcase koji organiziram 4. i 5. travnja. Tad cure sebi za dušu rade koreografije i sve je malo opuštenije nego na natjecanju. Na natjecanju cijela ta prezentacija pole dancea je drugačija. Showcase sam organizirala da cure mogu pred publikom pokazati što znaju. Suci ipak nisu publika – priča Marta.

Shvatila je, jednostavno, Marta da se i trenira, i vježba jako naporno, a nitko to i ne vidi osim na onom videu koji ćeš, veli, pokazati mami, tati, prijateljici, dečku, ili ga eventualno staviti na svoj Instagram profil.

– Kad smo krenuli po natjecanjima shvatila sam da je ključno da cure izađu na pozornicu i otplešu tri i pol minute nečega jer je to puno drugačija priprema nego kad na treningu uvježbamo jedan element od 30 sekundi da bismo ga snimile mobitelom – kaže Marta.

To hoće reći da će se za vikend 4.i 5. travnja u Zagrebu dogoditi priredba koja bi em trebala plesačice, odnosno sportašice pokazati svijetu, em svijet podučiti da je to sport i da ne robuju stereotipima što su im ga nametnuli oni koji pojma nemaju o plesu na šipci. Marta, međutim, veli nešto drugo.

– Voljela bih reći kako mi se čini da više i ne treba ljude obrazovati što je to pole dance. Sjećam se, kad sam krenula voditi klub bilo je i svakakvih komentara i čuđenja. Sada mahom svi znaju što je to, čak mi govore da je to jako teško i da taj ples na šipci nije uopće ono što ljudi misle da je – kaže Marta.

Puno se, naime, u svijetu stvari dogodilo vezano uz pole dance, snimili se filmovi, spotovi, društvene mreže su se razvile. A čim je nešto ljudima dostupno, više im nije neobično, mudro će Marta.

Zato će spomenutog vikenda na pozornicu izaći nekih 100 plesačica i gdjekoji plesač, da otplešu 48 točaka. Bit će tu sve što Hrvatska ima, plus gosti iz Slovenije.

U nas je, inače, dvadesetak klubova, a procjene je da se nekih 2.000 ljudi s plesom na šipki bavi. Od tog je, veli Marta, 15-ak cura koje su otišle i na koje od natjecanje van Hrvatske.

– Stalno imam dojam da me pričom gurate na tanak led, ali evo vas gledam i vidim da ste različite težine, visine, proporcija. A sve tri od odličja – velimo.

– Ne postoje nikakve kategorije temeljem fizičkog izgleda, samo po zahtjevnosti elemenata i po godinama – jednostavno će na to Marta.

– A tko tu radi najzahtjevnije elemente – pitamo.

– Glavna trenerica – u glas će Mihaela i Lorena, taman da se sve tri i opet glasno nasmiju.

– Ali cure me stižu. To i je odlika dobrog trenera – smije se i Marta.

Eto zašto je njih zapamtio i Amsterdam i Nica, gdje su cure osvojile medalje. Još da se dade živjeti od toga, ma to ni vani još ne uspijeva često, a kamoli će u nas. A je li ples na šipci više zabava ili sport!?

– Ovo je sport u koji se cure zaljube i nešto ih gura da nastave. Jer kad se ozbiljno radi zabava i nije. I nema tu puno nagrada, osim vlastita zadovoljstva – veli Marta.

– Ma, ako se te zbog šipke ovako vesele i nasmijane, eto i mene – otelo se na to sedmoj sili.

Mora se od vježbanja biti sretan, ne dvoje one.

JAK UM JE BROJ JEDAN

Nego ograničenja. Nema nikakvih, uvjeravaju nas. Vježbati može svatko i vježba svatko, ima dama, kažu, preko 40 koje se bave pole danceom.

– Preko 40!? – mrvu smo sumnjičavi.

– Tako je. Mislim da je to zato što se u druge, slične sportove poput gimnastike djeca upisuju sa sedam godina i do 18. ili jesu ili nisu, a do 25. je njihova karijera gotova. A na pole dance se cure ne upisuju prije 18 i onda im treba puno dulje da razviju neke vještine i onda su one s 40 dosegle vrhunac – smatra Marta.

Hm, i ne zvuči nemoguće. Samo, što onda treba imati dobra plesačica, jake ruke, jake noge, jak um…!?

– Jak um je broj jedan! – k’o u glas će djevojke.

I da, čak je i Lorena, makar je trenirala dugo sinkronizirano klizanje, bila uvjerenja da ništa od elemenata na šipci neće moći odraditi. Svi manje više s takvim uvjerenjem dođu na prvi trening svjesni da im tijelo nije naviklo na opterećenje te vrste. Ali…

– Konstantnim radom, bez šipke, na prostirci u teretani, dogradi se mehanizam – ističe Mihaela.

– Ostade meni samo pitati tko je najbolji na svijetu, koga ćete pobijediti kad stupite na šipku Svjetskog prvenstva – priznali smo.

– Jaka je Finska, a u Nizozemskoj je jedna odlična plesačica – na to će Marta.

U pet godina u Dubravi su stasale naše plesačice na šipki što naokolo odličja osvajaju. Lako je predvidjeti da će se za pet godina znati i na svjetskoj razini. Kava prije treninga je gotova.

Valja u dvoranu. A tamo šipka koja je fiksirana, pa šipka koja je fiksirana, ali tako da se rotira, okreće oko svoje osi taman da novinar posve krivo zaključi da je na njoj lakše plesati, a onda i ona koja praktički visi sa stropa neučvršćena za pod koja je najteža za vježbanje. Uf, srce vuče na šipku, ali kilogrami u kombinaciji s umom kažu: »Nemoj!«

– Muškarci? – pitamo sramežljivo.

– Do sada ih je u klubu bilo četvero, petero. Kad dođu na trening imaju u startu puno više snage i brže mogu napredovati, ali im uvijek fali fleksibilnosti. I dalje je to ženski sport, ali kad vidite muškarce što rade na šipki to je ludnica – kaže Marta.

Na zidu i ploče na kojima kredom piše što od elemenata treba raditi.

– Što li samo radiš kad vadičep radiš? Strah me i pitati – iskreno će novinar.

– Ha, ha, ha – nasmije se Marta prije nego je u čas skočila na šipku i zavrtila se oko nje onako kako vadičep čini kad se plutena čepa dočepa.

Wow!

– Ali, ne možeš imati 100 kila i bit’ na šipci – snuždeno će novinar.

– A možeš. Jednostavno naučiš baratati sa svojom težinom. Prilagodiš se – utješno će Marta.

Eto… Hm….