Upravo sam dojurio iz Monte Carla, jučer sam iz Milana krenuo put Švicarske. Na kraju Novara. U Milanu imam veliki ured u koji uđem, ali još brže izađem. Ne mogu biti u takvim prostorima, ne volim nikakve sastanke, nikave »boardove« na kojima se onda vijeća i pametuje. Akcija, samo akcija.

Iskreno – vulkan poput Čedomira Komljenovića, poznatog pod tim imenom uglavnom na slavenskim prostorima, odnosno Monty Shadowa kako ga poznaje »ostatak« svijeta u svojoj novinarskoj karijeri ne pamtim. A trideset i pet godina pišem. Krene jednim smjerom, a onda se naniže neviđeni tok digresija. Nešto kao delta Mississippija, najveća na svijetu. Osjećaj koji stvara najbliži je želji da se jedna od najosebujnijih i najslojevitijih karijera u svijetu medija, mode, glamoura općenito, što traje dulje od pola stoljeća, želi strpati u jednu, poprilično proširenu rečenicu. I da se nakon nje značajno odmakne. Opet u nekom novom smjeru koji će završiti kod Ayrtona Sene, Silvija Berlusconija, Brucea Willisa, neke od bezbrojnih top manekenki koje su stale pred njegov objektiv.

– Kažeš da pošaljem jedan izbor fotografija koje su mi posebno drage? Može, za nekoliko mjeseci…

– Ali – meni trebaju odmah, danas, sutra, ali svakako u ovih nekoliko dana, izlazimo u nedjelju.

– Koju nedjelju?

– Zadnju u mjesecu.

Privatni album

– Rek’o sam ti, može zadnju nedjelju u kolovozu. Do tada ću napraviti izbor od nekoliko tisuća meni najdražih fotografija na kojima se nalazi nekoliko stotina meni najdražih ljudi, pa birajte.

Rezolutan je bio za prvih razgovora Komljenović. Ali nismo ni mi od jučer. Uvlačili smo ga u razgovor a da to nije ni primjećivao. Sva sreća što je uz nevjerojatni talent koji ima iza fotoaparata ujedno i silno elokventan, razgovorljiv. Iako povoda za razgovor s njim ima uvijek, činjenica da zaokružuje već i poprilično ozbiljne godine, nagnala je jedan hrvatski novinarski krug kojeg predvodi najbolji poznavatelj njegovog rada, Mladen Pleše, na pokretanje nekoliko ozbiljnnih radova o njemu. Monografske prirode, ali postoje naznake i za snimanje filma.

– Ja sam ti rođen 24. veljače, riba, stalno klizim i negdje jurim. Bez mira, bez stanke. Uvijek naprijed.

Medijski otac

Unikatna ste osoba koja već pola stoljeća pomiče granice novinarstva i to vrlo specifičnog, otvara vrata Hrvatske i njezinih sposobnih i posebnih ljudi globalnom prostoru glamoura, obožavate posebne, često i najskuplje stvari, prijateljujete s iznimno poznatim ženama i muškarcima – zapravo ste istodobno realna, ali i nevjerojatna osoba. Tko ste vi zapravo?

Privatni album

– Jesam, takva sam osoba. Pa to me i odmah nakon studentskih dana i lansiralo najprije u Švedsku, kasnije u London. Netko drugi bi se na mojem mjestu osjećao itekako zadovoljan već i s karijerom koju sam započeo u Vijesniku u srijedu. Nastavio bi tim putem na hrvatskim prostorima, u Zagrebu i svih ovih godina činio bi sasvim lijepe i kvalitetne radove. Svojim medijskim ocem smatram, time se dakako i ponosim, Peru Zlatara. On me uveo u specifične vode novinarstva. Ne onog s direktivama, ne novinarstva za koji se najprije pitalo mišljenje, već onog pravog, životnog, onog koji na jedan plastični način iskazuje najbolje strane života.

Gledano sa strane teško da bi vaš lik i djelo mogli smisliti i najbolji filmski scenaristi!

– To pitajte Mladena Plešea. On stalno o meni nešto piše, u ovom trenutku stvara monografiju o meni, a koliko mi je poznato u pripremi je i jedan dokumentarni film. Meni je ipak bliži igrani film ili ako baš želite svijet i način života koji stvaraju glumci, pojašnjava Komljenović.
Nije ni čudno što voli svijet filma jer godinama prijateljuje s vrhom Hollywooda gdje je također proveo dio svog burnog života. K tome, nije ni neka velika tajna kako mu je jako dobar prijatelj Sylvester Stallone. Štoviše, iako je o tom glumcu stvorena »Rambo« slika, on je kroz prizmu Montya Shadowa dobio jedan sasvim drugačiji imidž u javnosti.

Privatni album

Izmislio PR

Iako mu dakako do toga baš i nije stalo Komljenović kao da je izmislio PR. Kad on o nekom u javnosti progovori, ta se slika brzinom svjetlosti širi ne samo medijima nego i, nazovimo ju tako, globalnom usmenom predajom. Zahvaljujući njegovim fotografijama kao i priči koju on plasira u javnost o nekoj osobi, jako se brzo stvara stav. Baš onako kako Monty kaže. Vrlo brzo nakon što je došao na »zapad« postalo je dovoljno već i to da vas Monty želi pred svoj objektiv. Samo to. Jer ako on nekog želi fotografirati, to je sigurni putokaz da ta osoba posjeduje karizmu za osvajanje svjetske scene. U modi, koja je Montyu posebno draga, sportu – nogometu ili automobilizmu jer su oni medijima najdraži, filmu ali i politici.

– Jesam, mnogo sam radio i politiku, već na samim počecima došao sam u priliku, točnije dobio sam obavezu, fotografirati i samog Tita. S obzirom da sam i prema njemu bio vrlo neposredan, odmah je prema meni imao jedan otvoreni odnos pa su takve bile i fotografije. Znao se smijati sa mnom kad bi me slušao kako oponašam njegovu neobičnu zagorsku ekavicu, sjeća se Komljenović.

Spominje vas se od Karlovačkog tjednika i vaših temperamentnih dana u gradu na četiri rijeke gdje su bili vaši novinarski počeci, preko Zagreba i Ljubljane, Švedske, Kalifornije, Hollywooda, da biste se zadnjih nekoliko desetljeća skrasili u Milanu. Jasno mi je kako je nemoguće od vas tražiti da mi pošaljete svoj životopis, jer to je u volumenu enciklopedije, ali znam da ipak i u vašoj frapantnoj biografiji kao i jednakoj takvoj memoriji ipak ima mjesta za specifičnosti. Za naglasak na one ljude i događaje, za prostore koji su vas najviše u životu oduševili?

Privatni album

– Rekao sam već da mi je put krenuo iz Karlovca, no tada je to bio grad prepun jako zanimljivih ljudi, kreativaca u medijima, od kojih su mnogi i uspijeli u tom svijetu, a ja sam stalno bio između aktivnog društvenog života, ali i jednakog takvog igranja košarke za KK Željezničar koji je tada igrao prvoligašku košarku. No vrlo brzo prelazim u Zagreb na studij. S obzirom da sam očito vizualni tip, privlačila me arhitektura, no upisao sam komparativnu književnost i arheologiju, dvopredmentno. Dobro mi je išlo, ali ni u toj se situaciji nisam mogao pronaći. Još manje zamisliti sebe kako radim u nekoj ustanovi s radnim vremenom, sjeća se Komljenović.

Želja za promjenom

A onda gonjen stanom željom za promjenom mjesta boravka, u stalnoj potrazi za unikatnim kadrovima i dakako – lijepim ženama, juri svijetom poput Lufthansinih aviona. Nema kutka planete u kojoj nije pala sjena njegovog korpulentnog tijela – ne treba zaboraviti da su mu po ocu korijeni crnogorski, a zna se kako su to u pravilu vrlo stasiti ljudi – njegove nekontrolirane kovrčave kose i apsolutno dominantnog brka. Sjena Montya Shadowa. Čovjeka koji čitav život oblikuje modne trendove, ali i čovjeka koji svoj osobni stil nije nikad – mijenjao. Niti mijenja stil, niti stari. Pa mu tako nije moguće ni dob odrediti. Kakvim je nastao nakon puberteta, takav je ostao do današnjih dana.
Pa onda je početkom sedamdesetih i silno liberalnih kratanja u zapadnoeuropskim državama krenuo put – Švedske. I koliko god da je taj raj za ljubitelja ljepote života i svekolikih hedonizma, za tu čudnovatu horoskopsku »ribu«, našeg Montyja Shadowa – a taj si je nadimak dao kako bi svoje ime Čedomir prilagodio engleskom jeziku i globalnoj kulturi, pa bi onda Čedo bio najbliže Shadow – nema te sile koja bi ga držala na jednom mjestu. On mijenja gradove i države na način sličan onom kad domino kocke ruše jedna drugu.

Privatni album

– Gledajte, ideje me sustižu jedna za drugom. Stalno. Osmislim nešto. Bude dobro. Prenesem to ljudima oko sebe. Ja osobno i svi moji ljudi koji me okružuju prenose ideju do onih koji su spremni na poslovni i financijski način osmisliti moje ideje. Čim ideja počinje prerastati u posao, momenet je to u kojem polako počinjem gubiti živce. Pa ja sam izmislio, stvorio marku sportske obuće i odjeće Fila! Krenula je jako dobro, bio sam kao njezin tvorac dio upravljačkog tima. Pa su me počeli maltretirati. Stalno zvati na nekakve sastanke. Rekao sam im – hvala. Odoh ja. Vodite vi tu priču, ali ja vas ne mogu više slušati.

Ali od čega vam onda toliki automobili i satovi, sve redom ekstraklasni primjerci. Od kud vam novac za vođenje života o kakvom mnogi sanjaju, ali samo sanjaju svijesni da za tako nešto treba – enormno mnogo novca. S čime ste uopće danas došli iz Monte Carla?

– S BMW-om. Šesticom, naravno u M izdanju. Uvijek vozim samo najbrže i najskuplje primjerke. Imam mnogo automobila. Od klasičnih velikih marki preko egzotike. U jednom sam trenutku u svom voznom parku imao čak 16 automobila. Ne znam kolika im je točno bila cijena. Jer mene novac nikad nije zanimao u životu. Samo kreativnmi pomaci i najbolje moguće fotografije na kojim su uvijek bili samo najprivlačniji i najznačajniji ljudi ljudi svijeta, pojašnjava nam Komljenović.

Dodaje kako je nemalo šokirao jugoslavenske granične policajce kad se jednom na granici pojavio s Rolls Royceom.

– Pitali su me – čiji je automobil, čiji sam vozač. Kad sam pojasnio da je to moj automobil, da se često s njim vozikam, baš im ništa nije bilo jasno.

Birokratsko maltretiranje

A mi se ne prestajemo loviti za pitanja i odgovore. Koji stalno klize u nekom drugom smjeru. Ipak pokušavamo ga zaustaviti u tom svijetu bussines glamoura. Uostalom, pa i priča o tome kao je u jednoj velikoj mjeri zaslužan za činjenicu da je Slavica Radić danas jedna od najbogatijih, pa i vrlo utjecajnih žena na planeti, jako je poznata.

– Dobro. Probajmo s kraja. U veljači je naime prodana tvrtka koju sam stvorio E-Trade. Kupio ju je Morgan Stanley za 13 milijardi dolara. Netko bi me sad pitao koliko sam ja od te svote dobio. Ništa – moj je odgovor. A zbog čega baš toliko, ništa. Pa iz razloga tog što kad sam ju smislio i u New Yorku registrirao i podignuo, krenulo je birokratsko maltretiranje. Ja uživam u svojoj Novari, Milanu, uživam u društvu lijepih žena, svekolikom glamouru i hedonizmu. A oni meni: jednom tjedno morate biti u New Yorku. Sastanak boarda. Pa onda na njemu satima vijećaju o ulaganjima, dionicama, prometu, dobiti. Nema ničeg dosadnijeg na ovom svijetu od takvih sastanaka. Slušam ih, gledam i nakon jedno desetak takvih sastanaka, nakon nekoliko mjeseci kažemi im – odlazim.

Privatni album

Bili su šokirani, ali pristali su me isplatiti. Dobio sam 212 tisuća dolara. Lijepa svotica. Pokupim ju. Ove godine u veljači ta je firma došla do 13 milijardi. Eto, da sam ostao ustrajan u tom poslovnom svijetu, i ja bih dobio milijune. Ali rekao sam vam – novac je najmanje bitna stvar na svjetu. Važno ga je trošiti, važno je samo to da se vrti. Baš onoliko koliko je dovoljno. Naravno da sam mogao biti jako bogat, onako kako je to učinila Slavica Radić, ali mene to nikad nije zanimalo. Meni je novac samo nešto što mi je potrebno da me čini sretnim, pojašnjanajava Monty.

Ne volim internet

S obzirom da ste bili bliski s nizom najznačajnijih hrvatskih izdavača, kako vidite stanje u današnjim hrvatskim medijima. I ne samo njima – koje danas kanale koristite da biste svijetu pokazali svoje umijeće, veličinu i značaj svojih fotografija, ljudi koje portretirate?

– Nisam ja bio blizak s nizom izdavača, ja sam bio blizak sa svima najboljim i najznačajnijim izdavačima. Start je primjerice bio baza na kojoj je nastajalo moderno hrvatsko novinarstvo, a i on se pokretao uz moju pomoć. U jednom sam trenutku imao u svom vlasničkom portfelju 14 listova koji su dominirali svojim područjima na američkom tržištu. Recimo LA ConfidentiaI je bio jako popularan i odeđivao je nove smjerove. Iako ne volim internet, pokretao sam niz medija, da i njih tako nazovem od kojih su neki s desecima milijuna pratitelja. Da, možda je baš internet, koliko god da sam ja zauvijek zaljubljenik u tiskane medije, učinio ono što sam čitavog života želio – osvojiti velikom brzinom čitav svijet.

Privatni album

Zastali smo. Rijeka se s brojnim rukavcima slila u svoju deltu. Ovog puta. Kad se idući put sretnemo, a dogovori su već pali i to ne samo s njim nego i s Mladenom Plešeom koji nam je na kraju poslao set njegovih jako zanimljivih fotografija. Monty Shadow. Čedomir Komljenović. Ma čisti vulkan ideja. osoba koja i kod vas samih stvara osjećaj kako svi možemo, kao smo svi sposobni da bismo bili globalno popularni.

Analogna fotografija otkriva majstora

Kad su fotografije u pitanju, je li bolje bilo vrijeme razvijača, ili danas piksela?

– Danas je brže i svakako jednostavnije što je najvažnija karakteristika medija. Baš onako kako to život propisuje. Ali bio je veliki užitak biti uz fotografije kad one nastaju, kad se pojavljuje ono što ste snimili. Oboje je dakle – fotografija. Svaka u svom svijetu i domeni. Ipak, onu analognu koja je moj pravi istinski svijet mogli su stvarati samo istinski majstori. Digitalna je već stvar tehnologije i može se jako mnogo popravljati. Kod analogne povratka nema. Ili jesi ili nisi.

Zastoj protivan karakteru

Kako se Milano i vi osobno vraćate u život nakon epidemije COVID – 19 koja je najžešće dogodila upravo grad u kojem živite već godinama, tu je urbanu cjelinu koju ste s pravom mnogo puta nazvali – središtem modnog svijeta.

– Nadam se dobro, nadam se da se tako nešto neće ponavljati, da će taj zastoj koji je apsolutno protivan mojem karakteru i dinamici biti samo jedno u mojm životu i povijesti kraja u kojem dominantno živim.