Jedna od najpopularnijih domaćih kazališnih, filmskih i televizijskih glumica, Ana Vilenica, nedavno se nakon više od dvadeset godina karijere po prvi put usudila sama stati na pozornicu.

Njezina “premijera” samostalne izvedbe bila je uloga Ane Katarine Zrinski, moćne žene hrvatske povijesti o kojoj se malo toga zna. Nije da se ne spominje kao crtica ili ulomak u povijesnim udžbenicima, ali njezin šturi opis “hrvatska književnica i diplomatkinja” tek je mali dio onoga što je Ana Katarina bila u našoj povijesti, utjecavši na njezin tijek više no mnogi o kojima se puno više uči.

Bila je to misao vodilja glumice Vilenice koja je monoizvedbu “Ana Katarina” nedavno predstavila publici u Filodrammatici povodom 350 godina od smrti Ane Katarine, dok je prvo igranje održano 27. listopada u Kaštelu Grobnik na dan Aninog vjenčanja za Petra Zrinskog.

Vilenica je izvedbom emotivno prenijela srž njezina života, važne poruke za buduće  (i sadašnje) generacije te probuditi osjećaj ponosa zbog toga što u našoj povijesti imamo žena koje su bile i jake i moćne i koje su itekako utjecale na tijek povijesti, a o tome se zapravo jako malo zna.

Povijest je učiteljica života

Kada vas je kolega Peričić ljetos intervjuirao povodom povratka u riječko kazalište, gdje ćete obnašati i dužnost ravnateljice Hrvatske drame, kazala ste da razvijate audio-predstavu po motivima života Ane Katarine Zrinski (rođene Frankopan). I evo, monodrama je zaživjela, a predstava u Filodrammatici povodom 350 godina od njezine smrti je iza vas. Kakvi su dojmovi?

“Puna sam dojmova. Osjećam se ispunjeno i sretno. Ana Katarina je komad s kojim sam se nakon više od dvadeset godina karijere prvi put usudila stati sama na pozornicu. Sadržaj je težak, pun povijesnih informacija i bio je izazov pretočiti ga u izvedbu koja komunicira s publikom, što je nekako bio moj imperativ od početka.

Prikazati povijesnu ličnost kao osobu od krvi i mesa, blisku svima nama, kao nekakav podsjetnik da se povijesno gledano stvari uglavnom ponavljaju, da je povijest učiteljica života, ali mi živimo život ponavljača, očito.”

Kakva je, po vašem mišljenju, bila percepcija publike?

“Zaista se ne volim hvaliti, ali dojma sam da sam uspjela prenijeti priču jer su reakcije bile više nego pozitivne. Priča o Ani Katarini priča je o gubitku moći, ali i više od toga – o poniženju kojem je bila izložena i o tragediji koja joj se dogodila. Posebno zanimljivo mi je da ja takav jedan um završio duševno poremećen jer nije podnio tu tragediju.

Vjerujem da mnogi poput mene doživljavaju povijesne figure apstraktno, kao nekakve papirnate likove iz prošlosti koji su živjeli u neka daleka, tamna vremena koja nas se ne tiču.

Zato sam je htjela prikazati kao ženu od krvi i mesa i kao majku, htjela sam da se svaki član publike može s njom u nekom segmentu identificirati. Vjerujem da sam uspjela u tome. Barem po reakcijama koje sam dobila.”

Koje ste emocije htjela potaknuti kod publike i prenijeti ih izvedbom?

“Mene osobno najviše dira dio u kojem je ona bila izložena strahovitim poniženjima i u kojem se, kad su joj sve uzeli, borila da zadrži još to jedno dijete uza sebe, desetogodišnju kćer Zoru.

Stravična mi je pomisao kako su se vlasti tada rješavale svojih protivnika – razdvoji dijete od majke, strpaj je u samostan, prisilno zaredi I tako zatri nečiji ‘rod i sjeme’.

Htjela sam nekako probuditi i osjećaj nekog ponosa zbog toga što u našoj povijesti imamo žena koje su bile i jake i moćne i koje su itekako utjecale na tijek povijesti, a o tome se zapravo jako malo zna, kao da nije postojalo.

Generacija sam koja je o sudbini Zrinskog i Frankopana učila na osnovu jedne boldane rečenice iz knjige o povijesti.

Nitko mi nikad nije rekao, primjerice, da je njenu kćerku Jelenu, Luj 14. proglasio najmoćnijom ženom Europe u tom trenutku. Čitamo Shakespearea i divimo se američkim povijesnim serijama, a imamo takve priče koje, ne znam zašto, guramo pod tepih, umjesto da postanu naš brand.”

Možemo reći da je onda postojala i jasna poruka koju ste htjeli poslati izvedbom?

“Sad kad odgovaram na pitanja čini mi se da ima više poruka. Istražujući život Ane Katarine, njezine tekstove i misli, iznenadilo me zapravo koliko neke okolnosti imaju sličnosti sa sadašnjim trenutkom, kao da se od nekih stvari iz prošlosti – i to davne, nismo ni pomaknuli.”

Želja je ispričati priču

Kakav je osjećaj utjeloviti jednu tako snažnu povijesnu ličnost, koliko vam je trebalo da se “uživite” u lik?

“Bio mi je gušt. Generalno nisam za ovaj suvremen trend i diskurs u kojem smo mi žene uvijek neke žrtve. Puno me više uzbuđuju likovi koji se usuđuju promijeniti stvari, zauzeti se za sebe, boriti se, pa makar u tome fatalno griješile.

Ne znam zašto, ali neke stvari iz njezinog života su me jako dirnule, a čim te lik dira iznutra zaista ga nije teško interpretirati.”

Zašto ste se odlučila baš na formu monodrame? Primjećujemo u izvedbi da nije riječ o školskoj definiciji monodrame…

“Meni je zapravo jako zanimljivo kako se ovaj moj projekt razvija. Zašto monodrama? (I točno, nije to klasična monodrama). U cijeli projekt ušla sam tiho i možda malo plaho, kao da propitujem i vlastitu hrabrost i granice.

Razlog postepenog pristupa je bio i financijske prirode, jer nisam odmah imala sredstva za oblikovati cjeloviti projekt, niti je on još dobio oblik koji želim.

Ali, upravo taj pristup dao mi je nešto drugo – vrijeme. Vrijeme da polako gradim projekt koji se od desetominutne male izvedbe u tamnici kule u Bribiru prošle godine, razvio u punu izvedbu.

Testirajući sadržaj vrlo rano sam osjetila da je jako potentan i da, u kojem god obliku da ga izvodim, ostavlja dojam.

Istovremeno, ono što me je kao dramsku umjetnicu tada počelo zanimati je čista naracija, ili kako to Englezi vole reći ‘storytelling‘. Kao dugogodišnja samostalna umjetnica koja se počela baviti i produkcijom i autorskim radom, bila sam jako motivirana da nađem novu publiku za sebe.

S obzirom na tu unutarnju želju da na sceni konačno gledam priču, da katarzu doživimo i ja i publika, da se neposredno obratim ljudima, da ih vidim, čujem i osjetim dok izvodim, jako me inspirirala interpretacija kulturne baštine.

Upravo ta kovanica iz javnog poziva Primorsko-goranske županije, u kojem su tražili nove projekte da obogate kulturno-turističku ponudu rute Putovima Frankopana, upalila mi je lampicu.

Zamislila sam zapravo sebe kao živući muzejski eksponat, koji za razliku od uobičajenih interpretatora kulturne baštine donosi i jednu umjetničku dimenziju.

Zamišljam da ću jednom od ovog materijala snimiti i audiovizualan sadržaj, a onda još dalje od toga da će u muzejima postajati mali hologrami ili holodecki koji će nas vraćati u povijest. Kao ‘Star Treck’ (smijeh).

Zapravo me je ta želja da ispričam priču i da je ljudi dožive u svojoj punini motivirala da kao krunu svega napravim audio predstavu, prvu takvu na ovim prostorima.

Dolby surround predstava, kako se volim šaliti. Negdje tamo u još daljoj budućnosti voljela bih testirati i ‘live stream’ i to iz tamnice u Bribiru. Ne znam zašto me sve to počelo tako jako zanimati, ali ja uvijek idem za onim što me zanima.”

Ogoljena. Bez ikakve nade.

Grubim pretraživanjem, Ana Katarina najčešće je opisana s “hrvatska književnica i diplomatkinja”. Čini nam se da ste izvedbom htjeli poručiti da je bila puno više?

“Da, svakako je. Ona se vrlo aktivno uključivala u kulturni, gospodarski i politički život onog doba. Navode je i kao prvu diplomatkinju. Lobirala je za supruga, lobirala je za zemlju.

Sama kaže da je potpisivala prava i obaveze, uređivala međe. Zapravo, fascinantno je što je ta žena uspjela postići do svoje tragične 48. godine kad je umrla. Pored svega, bila je i majka četvero djece.”

U jednoj od izjava ste rekli da vam je najteži trenutak projekta baš taj što o Ani Katarini nema puno informacija pa ih je potrebno “pomalo izmisliti” i “romantizirati”. Koja je bila misao vodilja u stvaranju njezina lika za kazališne daske?

“Volim priču. Vjerujem da je umjetnost tu da priča priče i pričama budi ljude. U tom smislu radim na sceni ono što podržava logiku priče, a ne nužno stvarnosti. Da biste ispričali nečiju tragičnu sudbinu, uvijek je najbolje početi na drugoj strani spektra.

Tako smo se Edi (pisac i redatelj) i ja odlučili da napunimo taj početak elementima na osnovu povijesnih činjenica, pozitivno, da bi pad bio teži.

Što se stvaranja lika tiče, htjela sam nekako balansirati odnosno izblijediti granice između mene kao osobe koja je isključivo narator i mene koja igram lik.

U tom smislu vodili smo se s još jednom idejom, da zamišljam da su sve te informacije refleksije duševno slomljene žene koja se prisjeća svog života. Njezina fragmentirana povijest to nam je zapravo omogućila.”

Vizualni dio ima ogromnu ulogu u prijenosu poruke publici, a za ulogu Ane Katarine odjenula ste jednostavnu crnu haljinu i u ruci držala krunicu. Je li kombinacija odabrana kao vječiti podsjetnik na njezin tužan kraj života?

“Njezin kraj je meni bio i početak, pa je vjerojatno to razlog vizualnog identiteta djela. Ona je skončala u tamnici samostana, pa sam nekako zamislila da bi tako nekako, asketski mogla izgledati. Ogoljena.

Bez ikakve nade. Kada čitate njezine pjesme toliko su pune tuge, da je teško zamisliti da je netko tu tugu mogao preživjeti. Krunica je na neki način simbol svih zasluga njezinih obitelji za Europu i kršćanstvo kako i sama kaže, ali i predmet koji grčevito vrti u rukama gubeći i nadu i vjeru.

Posljedično i razum.”

Treba ići naprijed, slijediti ono u što vjeruješ

Kazala ste da Anu Katarinu treba pamtiti kao jednu snažnu ženu, naglasivši da živimo u vremenu kada ponovno govorimo o emancipaciji žena. Smatrate li da su danas žene doista emancipirane?

“Da, mislim da jesu. Ali mislim da smo se u toj emancipaciji negdje pomalo i izgubile. I zanimljivo je promatrati, kako ništa nije konstanta, nego kako je to Gundulić rekao – samo mijena stalna jest.

Prva sam koja je poprilično hrabro i samostalno kročila kroz život, s idejom kako mogu sve ili barem puno sama. To je bila ta neka moja ideja emancipirane žene. Sada se divim onom ženstvenom u ženi i načinima kad žene osvajaju ženskim principom. Voljela bih vidjeti i tu vrstu emancipacije.”

Možemo reći da su nekada, kada su se usudile imati svoja mišljenja, smatrane vješticama. Jesmo li napredovali od tada?

“Ma naravno da nismo. I zanimljivo, prije će žena za ženu reći da je vještica. Ali hajde, makar nas sada ne pale na lomači, barem ne na ovoj strani svijeta. Ali ne treba, po meni, to uzimati kao nešto fatalno.

Kad je moj Duje dolazio kući plačući jer mu je netko rekao da je glup, samo bih ga pitala – misliš li ti da si ti glup? On bi rekao ‘ne’. Pa što te onda briga što drugi misle o tebi?

Kao javna osoba ja sam bila svašta nešto, i voljeli su me i mrzili. Ne treba gubiti fokus na to. Treba ići naprijed, slijediti ono u što vjeruješ i širiti dobru vibru. To je sve.”

___

Sadržaj nastao u suradnji s partnerom Primorsko-goranska županija.