Blagorodna je bila ta 1969. godina. Beatlesi su, primjerice, izdali sjajni album »Abbey Road« pa promarširali za potrebe fotografije onom najpoznatijom zebrom na svijetu.

Cijeli svijet je te godine gledao kako se Apolo 11 spušta na Mjesec i kako njegovom površinom šetuckaju Neil Armstrong i Buzz Aldrin. Rodili su se i neki važni ljudi te godine, recimo Robert Prosinečki, baš kao i neki manje važni, poput autora ovog teksta.

Ali, jednako važno ako ne i važnije nešto dogodilo se u Samoboru! Tu je, te 1969. godine, rekreacijsku tjelovježbu za žene počela voditi Đurđa Vuković.

Gotovo pa punih 56 godina kasnije, gospođa Đurđa je i dalje tu na tatamiju, na prostirci, u dvorani u kojoj djeluje Društvo za športsku rekreaciju Sport za sve Samobor.

Đurđa na jednom kraju dvorane, sučelice njoj 15-ak vježbačica, 15-ak rekreativki, 15-ak Samoborki koje ne preskaču vježbanje nikad osim ako se, ne daj bože, razbole.

Dva put tjedno po sat vremena žestokog tempa pod paskom Đurđe Vuković, voditeljice programa sportske rekreacije za osobe starije životne dobi u DŠR-u Sport za sve Samobor. Jer, ako može Đurđa, onda mogu i one.

E da, Đurđa Vuković je, nema mjesec dana, ušla u 96. godinu svoga života. Realno, kad je čovjek vidi onako sređenu, živahnu, nasmijanu, dobre volje dao bi joj momentalno jedno 20 godina manje.

Uranili tako mi na dogovor makar je cik zore, ali uranila je i Đurđa, baš kao i njene polaznice koje se odmah presvlače u odjeću za trening.

– Da se mi maknemo negdje, da ne smetamo – velimo.

– Ma ne! Ne smetate ništa. Mi smo vam već zvijezde – smije se na to Đurđa.

Foto: Davor Kovačević

DOTJERANE VJEŽBAČICE

Čini se da su s pažnjom dame odabrale majice za vježbanje. Nema tu mjesta dvojbi kad majica, recimo, poručuje: »Savršen dan za trening.«

Đurđa pušta zraka u dvoranu, red je za vježbanje.

– Vi ste brzi – veli Đurđi predsjednica DŠR-a Ljiljana Šurbek Bošnjak.

– Nisam baš brza, ali sam poslušna – na to će Đurđa

– Poslušna? – pitamo.

– Da. Disciplinirana – pojašnjava Đurđa.

– Je li uvijek tako bilo? – zanima nas.

– Uvijek – kaže Đurđa.

Ne može čovjek ne primijetiti kako su sve žene došle vježbati dotjerane.

– Je li to zbog novinara, ili to uvijek tako bude – šalimo se.

– Uvijek tako – uglas će dame.

Dok se dvorana puni, Đurđa nam kazuje kako je tu najrazličitijih profesija, od profesorica do domaćica.

– Nedavno smo proslavili 120. godišnjicu sportske rekreacije u Samoboru. A kada smo krenuli bilo je desetak, ako i toliko žena. Gospođe koje su vježbale bile su uglavnom oko 50 godina. Ja sam imala negdje oko 30. Kad sam došla, pomislila sam: »Kaj ću ja sada vježbati s tim starima!?«

Međutim, mene je to toliko zaintrigiralo. Život vam je pun koincidencija, slučajnosti. Zacrtate sebi jedan put, ali uvijek imate nekakva skretanja. Jesu li ona uvijek pozitivna, ili su koji put i loša!?

Život piše romane. Međutim, moram priznati da sam se oduševila kad sam gledala tu grupu žena kako vježbaju – priča nam prije treninga Đurđa.

E da, bilo je to i prije one povijesne 1969. godine. Sjeća se Đurđa svega. Štono bi se reklo, krivac je gospodin Josip Leopold, otac znanog našeg dirigenta Siniše Leopolda, koji je tada držao rekreaciju.

Odnosno, kriva je njegova supruga, ako već nije kriv i onaj vozački ispit što ga je Đurđa krenula polagati. »Leopoldu zahvaljujem što sam se uopće uključila u rekreaciju«, ističe Đurđa.

– Ja sam tad bila s njegovom ženom u autoškoli. I ona mi veli: »Dajte, dođite vidjeti kako mi to vježbamo.« I ja dođem, stanem tu na vrata i odlučim probati.

Iz tog probanja, iz tog nekog entuzijazma, makar i nemate puno vremena uz posao i obitelj, ja sam se ipak uključila – priča Đurđa.

Foto: Davor Kovačević

POTKA SVEGA – LJUBAV

Ujutro posao, a popodne, odnosno predvečer, rekreacija. No, Lepolod je imao drugi posao i odlučio je predati vođenje rekreacije Đurđi. Štono bi se reklo, prepoznao je on njen nesumnjiv talent.

– Onda sam ja počela to malo širiti. Pa sam vodila ljude na bazen u Čatež, baš kao i u kazalište što sam i inače radila u firmi gdje sam bila animator kulture – kazuje Đurđa.

Možda to danas i ne zvuči fascinantno, ali ako se vrati čovjek nekoliko desetaka godina unatrag fascinantno je itekako zamisliti Đurđu kako sjeda za volan starog autobusa, ukrcava svoje kolegice i onda ih vozi put Čateža da i plivanjem oplemene rekreaciju.

– Morat ćete malo slušati moje vježbačice, one će vam reći pravi rezultat ovoga. Ali, potka svega vam je ljubav. Nije u ovo utkana samo fizička aktivnost, nego: »Čuj, imaš kakav dobar recept?« Ili: »Znaš li kakvog dobrog doktora?« – ističe Đurđa.

Reći će Đurđa kako je ona stara Samoborka, možda i najstarija u ovom času u Samoboru, ma će dodati i to da sve zna i sve hoće. Voli ona ljude, voli ih spajati, voli pomoći, taman da se, kad negdje nekom nešto zapne, uvriježilo govoriti: »Pitaj Vukovićku.« I to »pitaj Vukovićku« nije od jučer.

Otud i sve one čestitke za Novu godinu, imendan, rođendan od kojih nam je Đurđa donijela tek mali dio da pokaže koliko je ta njena »mreža« velika i draga, koliko tu svako o svakom zapravo skrbi, i koliko se žena rekreacijom tu bavilo. Ali, ajde da mi probamo definitvno riješiti to pitanje brojki, godina, statistike.

– Godina vam je 95? – velimo.

– 95 sam navršila – kaže Đurđa.

– A počeli ste vježbati…?

– Počela sam voditi vježbe 1969. godine, tad sam preuzela vođenje. A dolazila sam i prije, dok je vježbe vodio Leopold. On me je učio – kaže Đurđa.

Eto nam u taj čas i gospođe Snježane. U ruci joj kemijska olovka, poslije će nam se razdaniti i zašto.

– Prepadosmo se da vam je to u ruci cigareta – šalimo se.

– Cigaretu pušim doma – prihvaća šalu Snježana.

– Ona je apsolutni štovatelj svih pravila. Čak štoviše, dirigent parade – domeće Đurđa.

– Ja sam odgojena onda kad smo svi odgojeni, onda kad je sve bilo aptak. I to nam je ostalo – smije se Snježana.

Vježba ona tu već 13 godina pod paskom Đurđe Vuković, taman da je pitamo u čemu je tajna, u čemu je magija!?

– U njoj! A onda i u rekreaciji. Kad dođete u neke godine, treba vam rekreacija. Nisam tip koji sjedi doma i gleda kroz prozor. Plus toga druženje je dobro, dobra smo ekipa.

Sve to u paketu je odlično, a šefica nam je prva liga – iskreno će Snježana.

Samo, da nisu vježbe zahtjevne!?

– Ne. Prilagođeno je to našem uzrastu – kaže Snježana.

Foto: Davor Kovačević

I VJEŽBA, I ŠALA

Jest, prilagođeno je, ali nije rijetko da navrate neke poznata vježbačka lica pa se iznenade. Svratila im je tako onomad i Vesna Mimica, vježbala s njima i pokazala im neke svoje vježbe.

– Ona je rekla: »Divim vam se da možete još rukama doći do poda, a da ne savinete koljena.« Ali nije samo to! Važno je da u taj cijeli sat utkate i malo šale, malo o kulturi, malo o čitanju. Jednostavno, takva sam – iskreno će Đurđa.

Đurđi je rekreacija, vježbanje ušlo u krv, zavuklo se pod kožu. I čini joj dobro, vidi se to. Premda, nije ni da odmažu neke njene dobre navike. Alkohol, primjerice, ne pije, kavu ne voli piti, ali popije jednu kad već danas poziv na kavu znači poziv na razgovor.

– Imam slastičara kraj moje kuće i on meni u kavu metne sladoled – priznaje nam Đurđa.

Nije, doduše, da su je baš sve boleštine zaobilazile. Znalo je biti i grdo.

– Ali sve sam operirala da nitko praktički to nije znao. Moji su bili na moru kad sam operirala karcinom dojke, nisam ih htjela smetati.

Zračenje, trebala sam 28. dozu dobiti, kad mi je doktor rekao: »Ako vam nije njih 27 pomoglo, ne bu ni 28. Krepal je aparat« – sa smiješkom će i o ovom Đurđa.

I tamo, na tom zračenju, svi su znali i svi su rado dočekivali Samoborku. Reći će Đurđa da je u životu to tako, kada daješ, onda i primaš. I ništa nije uzalud, dodaje.

Nego, zapričali se mi, a sve dame u dvorani, svaka uz svoju prostirku, čekaju da trening krene. Ulazi Đurđa u dvoranu i autoritativno vikne: »Idemo!« I bome, sve taj čas postaje ozbiljno.

– Idemo našu vježbu. Stisni guzu, udahni kroz nos i polako van – udara takt Đurđa.

U startu Đurđa najavljuje svojom curama da će tempo biti malo žešći, da će se vježbati brže, a sve da bi se gostima čim više toga pokazalo. Ne bune se one, ne još, a ako se i bune to je više šale radi.

Jedino je, evo, Snježana u jednom trenu izletjela iz vrste, pa odletjela do prozora da u tekicu zapiše tko je sve prisutan. Zato ona kemijska olovka u njenoj ruci.

– Mi tete iz škole to stalno radimo. Profesionalna deformacija – smije se evidentičarka i prosvjetarka Snježana.

Foto: Davor Kovačević

OD PETE DO VRATA

U dnu dvorane i jedno prazno mjesto.

– Bome, ovo mjesto vabi mene da vam se pridružim – okuražio se novinar.

– Imamo mi i jednog muškog – na to će Đurđa.

Dragutin je njemu ime. Jednostavno je, priča Đurđa, pokucao jedan dan na vrata sa štakama u rukama i pitao bi li mogao i on vježbati. Poslala ga je doktorica kazavši mu da je ona svoje obavila, da je terapija u ambulanti gotova, pa nek’ sad ide Vukovićki da ga dalje ravna.

Nije, nažalost, Dragutina bilo samo zato što je zbog zdravlja na poštedi, ali je zato baš u trenu kad smo mislili uskočiti na njegovo mjesto došla njegova supruga, da nas spasi.

Jer, svakom novom vježbom bivalo je jasnije da je ovo zahtjevno vježbanje. Radi tu svaki mišić, od pete i prstiju do vrata. Evo vježbačica i na ljestvama, a onda i na prostirkama na leđima. Sva daje na opake trbušnjake.

– Mene bi ova vježba ubila – otelo se novinaru, taman da se netko iz »zadnje klupe« s razumijevanjem nasmije.

Netko primjećuje da je Đurđa ubrzala, da bi mogli i lakši tempo.

– Sve ste mlađe od mene 25 godina. Možete vi to – brzo im i efikasno svaki prigovor »ubija« Đurđa.

A i kad je mislila mrvu usporiti, evo netko viče: »A bicikl!?«

– Bicikl! Ajde bicikl. Ja se žurim, a ne bi trebalo – samokritički će Đurđa.

Na koncu, kako to lijepo reče Đurđa, zucker kommt zuletzt. Svi na trbuh.

– Mene boli samo što gledam – iskreno će naš fotoreporter.

Gospođe ne boli ništa. Trening je gotov. Bit će da ga pola nismo ni opisali, impresionirani viđenim. Inače, kada je Đurđa bolesna, a to je rijetko, zna se i tko je zamjenjuje.

To je ili gospođa Božica, ili Snježana za koju će Đurđa reći da je njena administratorica i ona koja ju uvijek špota da prebrzo radi.

– A tko je tu najmlađi – pitamo.

– Miroslava – vele gospođe.

– I koliko je to godina, ako nije nepristojno pitati – velimo.

– 73 – iz dna dvorane kazuje nam Miroslava.

Najmlađa je – Miroslava, Foto: Davor Kovačević

DRUŽENJE I ZAGRLJAJ

Mlađi imaju grupu kod Jadranke Kolar, vježba se u ovoj dvorani i fitness, borilački sportovi, ali malo što propagira vježbanje tako dobro kao ova grupa. Pritom je i laiku jasno, tim više ako negdje i sam vježba pa još to masno plaća, da se tu vježbama ide u korak s vremenom i trendovima.

Vježbati dolaze čak i gospođe koje imaju koju zdravstvenu tegobu.

– Dragica je bolesna. Nju sin doprati. Ali i to gibanje koje ona može napraviti nju revitalizira i psihički i fizički.

Jer nije to pitanje samo gibanja, to je pitanja druženja, pitanje zagrljaja, pitanje čestitaka, pitanje one kave poslije treninga, pitanje recepta koje razmijene – ističe Đurđa.

– Znači, ja moram poslije s vama u kafić – velimo.

– Pa jasno da trebate – u glas će dame.

A onaj zagrljaj….

– Grlimo se mi – smije se Đurđa.

I da, važno je vježbati.

– Važno je vježbati ne samo zbog fizičke kondicije, nego zbog druženja. Kad dođete u mirovinu, a niste napravili angažman što ćete u penziji raditi, pitate se: »A što sad!?«

Ja sam počela vježbati dok sam još radila, ali sam još tad zacrtala što ću. Znam i kad, kad je k meni došao novinar iz Fotokemike, Ivo Sudar, napraviti sa mnom intervju. Pitala sam ga: »Što si došel, 50 godina imam, to se daje pred penziju!?«

On je rekao da mu samo odgovaram na pitanja i onda me pitao i što ću kad odem u penziju. I dalje ću voditi ljude u kazalište, i dalje ću animirati po pitanju čitanja jer čitanje je najbolja kozmetika za mozak, i dalje ću volonterski voditi vježbanje.

Ja to sve radim. Jedino sam doma oslobođena od svih kućanskih poslova – govori Đurđa.

I evo ih, evo Samoborki starije životne dobi, i mlada i zavodljiva duha, kako dva put tjedno vježbaju po sat vremena.

– Kapa nam dole, jel da – smiju se.

– Kapa vam dole – slaže se sedma sila.

Tu se i pozira za potrebe tiska. Što se, pak, trenerice tiče, tu ništa osim hvale ne može čovjek iskopati.

– Trenerica nam je izvrsna – uglas će.

– A što vam kažu vaše bolje polovice kad dođete doma – pitamo.

– Di si ti tak’ dugo – smiju se naše sugovornice.

Foto: Davor Kovačević

ĐURĐINE »DJEVOJČICE«

I da, probali su neki od muževa vježbati, ali nekako ih i ne ide. Evo nam i predsjednice društva, taman da izračunamo, makar približno, koliko je to žena vježbanjem zarazila Đurđa, koliko ih je prošlo njene treninge. I bome računica kaže negdje između 500 i 600 je onih Đurđinih.

– Vi ste stvarno raritet, u svjetskim okvirima – kazujemo, ma Đurđa kao da je to prečula.

Njoj je važno reći nešto drugo.

– Ljudi su se prestali družiti. Ljudi misle da je ovo nekakva dužnost, a to nije obaveza. To je hrana za fizičku kondiciju, ali i ona duševna. Svuda se ljudi svađaju, od politike na dalje. Vrijeme se svađa s oblacima, a rekreativci se druže – poručuje Đurđa.

I to je to. Zapravo, ostade još nešto. Ostade pitati Đurđu za savjet, za onu neku ključnu vježbu koja će, ako se redovito radi, poboljšati kvalitetu života onom koji se rodio kada je gospođa Đurđa preuzela vođenje rekreacije.

– Ovo vam je najbolje, dizanje ramena do uha, stisnuti guzu, udahnuti kroz nos i ispuhati. To napraviti, ali sa zadrškom. Udahnete, dignete ramene, šest sekundi i polako ispuštate.

To napravite koliko možete. A znate zašto stisnuti guzu!? Zato da se ne popiškite kad stisnete. To vam je gimnastika za to i to je jako važno. A nitko to ne veli od voditelja, jer smatraju da je to samo po sebi razumljivo, da kad si star ionako pišaš i u hodu i kad kašlješ – uči Đurđa.

Disanje je važno. I štošta još, taman da bude kao onaj jedan čestitarski stih sa »stare« čestitke u kojoj Đurđine »djevojčice« kažu: »Trebaš li posao, lijek, kolače, karte za kazalište kino, sve to kod nje imaš i provedi se fino!«

I tako od 1969. S obzirom na to da smo u Samoboru, razgovor je završio kavom i kremšnitama. I velikim, velikim zagrljajem.

Foto: Davor Kovačević