Foto: Ustupljena fotografija
Kiparstvom se počela baviti još u srednjoj školi sa svega četrnaest godina, ali ozbiljnije je krenula 2023.
povezane vijesti
Akademska kiparica Ana Maria Maravić za sebe će reći da je u životu “dosta zbunjena”, ali da pokušava – nekad svjesno, nekad ne svjesno – pronaći nešto pozitivno u svemu.
Veliku pažnju poklanja sitnicima i smatra da su one najbitnije jer čine cjelinu. Na tragu toga djeluje i njezin brend LakoTako koji nas je zaintrigirao jedinstvenim i kreativnim proizvodima od keramike, ali i samim nazivom.
LakoTako je nastao krajem 2023. godine tako da je riječ o baš mladom brendu, a Anu Mariu smo upitali otkud je dobila inspiraciju za ime.
“Inspiraciju za naziv brenda dobila sam iz nebrojenih razgovora s ljudima van umjetnosti koji su išli poprilično ovako:
Oni: “A čime se ti baviš?”
Ja: “Kiparstvom.”
Oni: “Lako tako.”
Uvijek mi je to bilo smiješno jer ako želiš živjeti od svojih dijela i ruku, tu nema ničeg lakog.
Pretpostavka da pošto radim ono što volim samim time moj posao čini laganim je zabluda. Na kraju, ako se odlučiš baviti time, a ne doživljavati to kao hobi, tu ima mnogo suza i znoja.
Tako sam u samom nazivu dodala dozu humora i moglo bi se reći sarkazma kojeg imam i u kiparstvu. Jednostavno je to dio mene”, otkrio Ana Maria.
Kiparstvo kao prva ljubav
Umjetnica je odmalena obožavala izrađivati stvari rukama pa je tako sate provodila izrađujući minijaturnu hranu za barbike ili još minijaturniji namještaj i vlastite likove od glinamola.
“Škola za primijenjenu umjetnost i Akademija likovnih umjetnosti su bili logičan tok mog života. Nakon završene Akademije u klasi profesora Damira Mataušića, smjera Male plastike, ostvarila sam brojne izložbe i suradnje.
Shvatila sam da bi uz kiparstvo, što je moja prva ljubav, voljela istražiti svijet keramike. U kiparstvu sam se već dotakla terakote kao medija i mislila sam da je izrađivati keramičke uporabne predmete slično.
Nisam mogla biti više u krivu! Svijet keramike i glazura je nešto sasvim drugo, ali uživam u njemu. Nove tehnike i znanja koja sam dobila želim uskoro prenijeti i u kiparstvo”, priča nam Ana Maria.
Svoj umjetnički stil opisala bi kao istraživački jer je, kako u životu, tako i umjetnosti, svašta zanima.
Voli upoznavati nove ljude i obilaziti nova mjesta pa i u umjetnosti voli isprobavati nove medije. Teško joj je, priznaje, zbog toga ostati u gabaritima jednog medija pa radije spaja svjetove. Za diplomski je pak, spojila video i kiparstvo.
“Tada sam imala i sašivene skulpture, što je ironično pošto mrzim šivati. Nakon što sam godinama radila isključivo u sirovoj ne obojenoj terakoti na samostalnoj izložbi ‘Ana Marijin rajski vrt’ u galeriji Kranjčar sve je prštalo od boja.
Ta izložba mi je posebno draga jer sam se okušala u velikom formatu te paper mache clayu.
Tehnika me oduševila jer je zapravo riječ o ekološki održivoj tehnici pošto se koristi otpadni karton za izradu skulptura. Planiram raditi i neke uporabne stvari za LakoTako u toj tehnici”, kaže.
Vaze proljetnice
Uzbudljiv moment
Zaključuje da bi možda najbolji opis njezinog umjetničkog stila bio igra teksture, boje, tkanine, perje, voska i svega što čini njezin svijet. Ipak, materijal kojemu se najčešće vraća je glina pa je tako odlučila malo dublje ući u svijet keramike.
“U kiparstvu i keramici imam drugačiji proces rada, stoga mi je u kiparstvu najdraže modelirati u glini dok mi je u keramici najdraže oslikavati keramiku.
U keramici ima još jedan uzbudljiv moment, a to je isprobavanje novih glazura koje same nose neki efekt.
Jako puno toga se mora poklopiti da se dobije efekt koji je obećan na bočici pa je to istovremeno stresno i uzbudljivo, kada vadite proizvode iz peći i nikad ne znate jeste li uspjeli ili ne”, pripovijeda Ana Maria.
Dodaje da je bilo mnogo uspjeha, ali i neuspjeha kada je čitavu kolekciju morala baciti. Kaže da je daleko od istine teza da je keramika smiren posao te da možda samo na Instagramu tako djeluje.
Ipak, najdraži joj je dio procesa u oba slučaja držati ili gledati u gotov proizvod jer joj budi poseban osjećaj vidjeti svoje djelo u gotovom obliku.
LakoTako nudi uglavnom keramičke uporabne predmete: šalice, božićne ukrase, tanjuriće, vaze i svijećnjake, a Ana Maria kaže da se ponuda uvijek širi.
“Mnogi su mi rekli da se u mojoj keramici osjeti prizvuk kiparstva, što mi je drago čuti jer originalno i jesam kiparica, a smatram da se to najbolje vidi u vazama ‘Proljetnicama’ i ‘Božićnim tanjurićima’ jer su malo robusniji od uobičajene keramike.
Humor zadržavam s porukama ili ilustracijama koje možete pronaći na ‘Otrcanim tanjurićima’ iz kolekcije za Valentinovo ili šalicama”, dodaje Ana Maria.
Božićni tanjurić
Rad pod utjecajem emocija
Njezini radovi su specifični po tome što joj je svaka kolekcija, kao i skulpture, drugačija. Kazat će da je to posljedica toga što dosta radi pod utjecajem emocija i svijeta oko nje koji se stalno mijenja, a kiparstvo i keramika potom su trag njezinog razmišljanja u ili o, određenim situacijama.
Što se tehnika izrade tiče, za LakoTako pokušava imati što klasičniji pristup keramici iako stalno eksperimentira s glazurama.
“Na Akademiji likovnih umjetnosti keramika je spadala u primijenjenu umjetnost pa nisam ništa o njoj naučila. Zatim sam spletom okolnosti upoznala Irenu Škrinjar, našu odličnu keramičarku, koja mi je prenijela mnogo znanja i jako sam joj zahvalna na tome.
U kiparstvu kao što sam već rekla, sam mnogo slobodnija i volim eksperimentirati sa skoro svime”, pojašnjava.
S obzirom na to da radi sa različitim materijalima, dopušta materijalu da je vodi i o njemu joj mnogo toga ovisi. “Kao da se nalazim s njim na pola puta pa dio odradi on, a dio ja.
Najviše sam to osjetila kada sam radila s voštanim pločama koje same po sebi imaju teksturu pčelinjeg saća i predivne su same po sebi.
Formirala sam određeni oblik skulpture, ali teksturu saća sam ostavila. Gubila se jedino tamo gdje sam ih topila, ali i tamo sam ostavljala vosku na volju da curi kako želi.
Tako su nastale skulpture ‘Forme 1, 2, i 3’. One su kasnije bile lijevane u broncu te patinirane.
‘Forma 1’ osvojila je nagradu za najbolju skulpturu na Erste Fragmentima 2020″, kaže Ana Maria. Dodaje i da za sada nema neki poseban proces pečenja i glaziranja, ali da bi voljela isprobati raku tehniku.
Šalica
Samoća kao najveći izazov
Boje bira na neki intuitivan način, u zadnje vrijeme su joj jako privlačne crvena i plava. U boje više voli obojati neke detalje pa tada najčešće bira jarke boje, ali nije to pravilo jer u svojim radovima koristi i pastelno roza i pastelno plave nijanse.
Za keramiku kaže da je, ako zanemarimo plastične kantice glazura i engoba, poprilično ekološka djelatnost jer glina u suštini jest samo blato-zemlja.
“Koristim papirnata pakiranja za svoje proizvode i izbjegavam plastiku koliko je god to moguće, zapravo skroz. Imam više ekoloških ideja u nastajanju, ali o tome nekom drugom prilikom, kada budu gotovi”, zagonetno nam otkriva.
Upitali smo ju i koji su joj najizazovniji dijelovi posla i kako ih prevladava pa kaže da joj najveći izazov predstavlja samoća u ateljeu jer je na Akademiji navikla raditi okružena ljudima, što voli.
“Bilo je to super jer, ako nije bilo nikog u mojoj klasi, samo bih se uspela kat više i popila kavu s kolegama grafičarima. Bez presvlačenja i napuštanja zgrade, a onda kada ti je dosta, u tren oka se vratiš radu.
Sada sam sama, i to u podrumskom ateljeu ali se navikavam”, prisjeća se Ana Maria.
Srećom, atelje je uredila ugodno za što kaže da svi primijete kada dođu, a dodaje i da samoća ipak ima svojih prednosti, poglavito u organizaciji prostora.
“Ima dana kada mi samoća jako odgovara, ali ima dana kada je ne podnosim. Onda ili pozovem nekoga na kavu dok radim ili uključim laptop i seriju koju slušam dok radim te tako izgubim osjećaj samoće.
Drugi problem je dolazak do kupaca jer dok je brend mlad, mnogi ne znaju za tebe. Treba privući publiku da te prvo vidi, a onda poželi nešto i kupiti. Ali, poput ostalih, radim na tome putem Instagrama, prodajnih sajmova i slično”, priznaje Ana Maria.
Sviraj sam sebe
Za kraj smo je upitali sjeća li se posebne priče vezane uz njoj poseban komad kojeg je izradila.
Kaže da joj je teško izdvojiti onaj najposebniji jer joj svaki označava određeni životni period, a čak i oni depresivni kojih je, kako kaže – srećom, malo, imaju posebno mjesto u njezinu srcu.
“Jedan od dražih radova je ‘Sviraj sam sebe’. Nastao je na trećoj godini fakulteta dok nas je mentor D. Mataušić tražio da pročitamo knjigu ‘Galeb Jonathan Livingston’ te na temu pročitanog napravimo kiparski rad.
Napravila sam čovjeka kojemu je tijelo kontrabas, a ruke podsjećaju na krila galeba te on sam sebe svira. Poruka koju sam htjela prenijeti radom je da smo sami odgovorni za vlastiti život i da konstantno donosimo odluke koje čine naš život takvim kakvim je.
Imamo moć kontrole nad sobom i nad pjesmom koju sviramo.
Tu sam se dotakla te teme kroz glazbu koju sam nastavila u radu ‘Ples kroz život’ koji je nastao godinu kasnije”, prisjetila se umjetnica Ana Maria Maravić.
Rad ‘Sviraj sam sebe’