Od svih turobnih toponima u Hrvatskoj vjerojatno je ipak najturobniji Sisak. Grad od 47 699 stanovnika (ako je vjerovati lanjskom popisu stanovništva) je u takvom stanju da teško da se može kazati da je na koljenima. Gore je. Ne bi čovjek vjerovao, ali to je grad koji je prije četvrt stoljeća samo u industriji imao otprlike 20.000 radnih mjesta, ako ne i više. Bili su tamo Željezara, Rafinerija, Herbos, Siscia, Segestica, Lloyd, Luka…

Ono što je do danas od toga ostalo jedva da su ostatci ostataka nekadašnje industrije. No, vlasti u tom i takvom Sisku odlučile su izgraditi novu sportsku dvoranu. I to je istina, a ne neki zabavni češki film. Gradnja je započela prije gotovo punog olimpijskog ciklusa, završetak nije na vidiku, ali na vidiku jesu cijena i neodgovornost.

Dakle, Sisak bi nova dvorana mogla koštati i pola milijarde kuna. Usporedbe radi, za jednaku svotu je Klagenfurt uspio izgraditi stadion za 32.000 gledatelja za potrebe Europskog prvenstva u nogometu 2008. godine. Tu priči o dvorani nije kraj. Grad Sisak je pod hipoteku dao, ne bi li se dvorana koja se gradi po principu leasinga završila, 70 mahom socijalnih stanova u svom vlasništvu kao i još neke nekretnine. One su jamstvo da će dvorana biti završena, ali i da će gradske vlasti uredno, 26 godina nakon završetka dvorane kako su ovih dana izvijestili mediji, plaćati leasing 18 milijuna kuna godišnje, a nakon toga će dvoranu kupiti.

 Inače, tih 18 milijuna kuna su za Sisak basnoslovni novci. Gradski je proračun za ovu goidnu nešto manji od 200 milijuna kuna, pa nije teško izračunati koliko će veliko biti to dodatno financijsko opterećenje i nije teško zaključiti kolika je vjerojatnost da Hypo banka aktivira hipoteke. Na taj je potez sisački gradonačelnik Dinko Pintarić pristao jer je, navodno, ucijenjen, ali nije poznato čime i kako je ucijenjen.

U ovom je slučaju Sisak dao pod zalog svoje vlastite nekretnine ne bi li jednoga dana dobio novu (još nepostojeću/ nekretninu koju će onda moći otplaćivati 9496 dana, odnosno 26 godina računajući i šest prestupnih, a nakon toga čak i kupiti.

Priča o Sisku priča je o oblapornosti i grandomaniji gradskih vlasti, ali i priča o siromašnima kod kojih je sve jako skupo. Naravno, svatko može kazati da je lako sada kinjiti sisačku vlast, sada kad je taj grad na rubu knock outa, kako stvari stoje odbrojano mu je do devet i samo se čeka da se iz te brojke ono “v” promijeni u zlokobno “s”.

Valja biti pošten i napisati da je sigurno nacionalni, a vrlo vjerojatno i regionalni prvak u toj oblapornosti i grandomaniji Zagreb, samo je on dovoljno velik, a i ima tu sreću da je glavni grad, pa te svoje mane uspijeva nekako amortizirati. Nema smisla navoditi sve primjere grandomanije zagrebačke vlasti, ipak je prostor i u virtualnom svijetu ograničen. Podsjetimo tek na dva slučaja.

Kada je onomad u srpnju 1997. godine tadašnja Croata pobijedila Partizana 5-0 tadašnji je predsjednik Franjo Tuđman zaključio da njegov omiljeni klub igra na stadionu prigodnom za socijalističke sletove. Odmah je započela “rekonstrukcija” koja nije gotova ni danas. Zapravo, nitko ne zna koliko je stotina milijuna utrošeno na stadion, ali svatko zna da u istočnom dijelu Zagreba postoji golema nakaza za koju nema drugog lijeka osim dinamita.

Drugi je slučaj nikad izgrađena Sveučilišna bolnica u koju su utrošene stotine milijuna tadašnjih maraka. Jedna usporedba dovoljno svjedoči koliko je to bio monumentalan, faraonski pothvat. Kada je u Rijeci otvoren Tower Centar bio je to najveći shopping centar u Hrvatskoj (možda je i danas), a taj se centar prostire na 180.000 kvadrata. Sveučilišna bolnica bila je projektirana na pola millijuna kvadrata.

Besmisleni faraonski pothvati koji lokalne sredine bacaju na koljena nisu bili odlika samo socijalizma, očito je da toga ima i otkako nam je višestranačja. Sisak je grad u koejmu Gradska knjižnica jedva da obnavlja svoj knjižni fond, u kojem Gradski muzej jedva da i dobiva novac za kakvo-takvo redovno funkcioniranje, ali i grad koji svojim vlastitim snagama gradi sportsku dvoranu koja bi mogla koštati i pola milijarde kuna (da grade dvoranu gabarita zagrebačke Arene koštala bi valjda pet milijardi) i grad koji daruje svoje vrijedne nekretnine Katoličkoj crkvi ne bi li se gdje imao smjestiti biskup.

Međutim, Sisak je siromašan grad, pa je onda u njemu i oko njega manje-više sve najskuplje. Autocesta Zagreb-Sisak trebala bi po kilometru biti tri puta skuplja od autoceste Zagreb-Split, a nema ni jednoga tunela. Nikome nije jasno (osim možda Božidaru KalmetI) zašto je ta autocesta koja bi Sisak, kao jedan od rijetkih većih gradova koji je ostao lišen blagodati autocesta, trebala spojiti sa Zagrebom toliko skupa. Tek zaključimo da je s obzirom na cijenu izgradnje uglavnom dobro to što se ta autocesta uglavnom ne gradi nego se na njoj periodično otvaraju radovi.

Priča o Sisku priča je i o tome kako je skupo biti siromašan. Tu priču potvrđuje i Vukovar, grad koji je u sindikalnim istraživanjima o cijeni mjesečne košarice u samom vrhu, obično drugi, a ako malo upru mogli bi već jednom prestići Pulu.

Za kraj valja se vratiti sad već više od dva desetljeća unazad i u vrijeme Domovinskog rata. Nećemo ovom zgodom o svemu što se zbivalo u Sisku, tek o jednom tada popularnom, prkosnom sloganu koji je glasio “Sisak nikada neće biti cucak” (za one koji su u školi učili samo jedno pismo “cucak” je “sisak” na ćirilici). Izgleda, naime, da su gradske vlasti odlučile da će Sisak na kraju skapati kao cucak.