Brodogradnja bi mogla biti sljedeća. Trliš bi mogao postati poput uniforme ZNG-a, »naši zavarivači« poput »naših branitelja«, a sindikalni vođe poput »naših generala«. Brodogradnja bi mogla biti sljedećim opravdanjem za masovne demonstracije na splitskoj Rivi, ukratko, brodogradnja bi mogla biti sljedeća toljaga kojom će HDZ prijetiti koalicijskoj vlasti 2012. ili 2013. godine, te je iskoristiti kao gorivo nekog novog dolaska na vlast.

Kosturi iz ormara

Oštre se, itekako, i zubi za konačni obračun u stranci, kad Jadranka Kosor pred Općim saborom HDZ-a vjerojatno bude posljednji put govorila kao predsjednica stranke. Siju se lagano i kukavičja jaja za buduću vlast, od besmislenih zakona o ništetnosti i onog anti-MOL-ovog o Ini (i jedan i drugi će morati biti povučeni jer su sukladni s elementarnim europskim pravilima poput Josipa Đakića) ili potihog dizanja kredita za najkratkoročniji spas državnih financija, tako da će, kad Kukuriku ekipa otvori ormare, kosturi lupati još mjesecima. No, sve je to sitna igra za potencijalno veliku priču, veliki pravednički gnijev i veliki light-motiv novog HDZ-ovog juriša na vlast.

Povratak HDZ-a

Mnogo je izgledniji scenarij u kojem će se u nekom od velikih brodogradilišta, a moguće i više njih, morati staviti ključ u bravu, ili ostaviti taman toliko zaposlenih da se može reći, kako, eto, stvar još nije posve propala, jer plaću prima Marica koja čisti urede. A u tu socijalnu dramu, onda, savršeno upada priča koju malo promućurniji u HDZ-u već imaju negdje skiciranu: mi smo riješili brodogradnju s EU, a vi, crvena nesposobna bando, vi ste je upropastili. Pa onda idu štrajkovi, mitinzi, Riva, crne vrane, i, u najvlažnijem snu, povratak na vlast, još i prije 2015. godine. A onda će već premijer, recimo Dado Milinović (kad je bal, nek je maskenbal), postupiti s brodogradnjom po prokušanom »receptu Gotovina«. S tom razlikom (e, jest lukav Dado!) da će se komuniste moći okriviti za propast perspektivne industrijske grane, što je nekako bilo neizvedivo s identificiranjem, lociranjem i transferiranjem heroja, a ne zločinca.

Igra brojki

Koliko bi HDZ-ov povratak na vlast već za četiri godine (jedino pitanje na ovogodišnjim izborima je pitanje razlike s kojom će Jadranka Kosor izgubiti) bio opasan, pokazuje se praktički svakog dana. Vrijeđanja, seksizmi, prijetnje fizičkom silom oporbi, pa čak i Jacina trash izborna kampanja, nisu pritom najveći problem. Zemlja, naime, već mjesecima djeluje kao da vlasti u njoj jednostavno nema, osim kad treba napraviti neku, da prostite, pizdariju. Pa se tako nezaposlenost smanjuje direktivom s vrha da s burze treba maknuti šest tisuća ljudi, koji onda na račun države prionu čišćenjima groblja i tečajevima za rad na kompjuterima. I, naravno, brišu se s burze.

Privremeno, jasno, ali svemir i vrijeme ionako prestaju postojati 4. prosinca, pa je bitna još jedino statistika o broju nezaposlenih za listopad. Ili se, sedam tjedana pred izlazak na birališta, najavljuje ofenziva na liste čekanja u bolnicama – iz usta ministra zdravstva koji je u kabinetu od 2007. godine! Fondove koji su imali spasiti gospodarstvo, a »spasili« su tek sedam milijuna kuna od toga da ih ne sprčkaju porezni obveznici, da se ne spominje, kao ni gospodarsku krizu iz koje je pristojan svijet izlazio još u vrijeme kad se Jadranka zahvaljivala Ivi na učinjenom za Stranku i Domovinu, u ljeto 2009. godine.

Uvijek isti Šeks

Dovraga, iz ove se perspektive zna učiniti čak i to da je Hrvatska kao država bila u boljem stanju najesen 1999. godine, dok je Franjo Tuđman ležao u KBC Dubrava, Ivić Pašalić odbrojavao dane do 3. siječnja, a Šeks… Šeks radio isto što i sad. Svom silom se pozadinski i u javnosti gurao u prve redove borbe za vlast u stranci koju čeka pad s vlasti (i uspjelo mu, prošli put).

Hrvatska danas, međutim, za razliku od 1999. godine, nema jedne bitne stvari – nema previše nade. Trećeg siječnja 2000. godine činilo se da je dovoljno da se makne korumpirana i sa svijetom posvađana klika s vlasti i da će već četvrtog svanuti bolji život. Račan i Budiša su s rokerima obilazili zemlju sa osmijehom na ulicu, a danas Milanović na direktno pitanje može li obećati da će se živjeti bolje nakon izbora, posve ispravno, ne može dati pozitivan odgovor.

Danas, zaboga, danas čak ni Goran Bare ne pjeva »Vrijeme je da se krene«. Nego »Teške boje«.

A njima će biti sigurno biti obojena i nova vlast, bar u prvoj polovici svog mandata, s koliko god poleta krenuli u obnovu države i društva koje kao da su izjeli termiti. Ukoliko tu situaciju iskoristi opet osvježeni HDZ i vrati se već u narednom mandatu na vlast, umjesto da se hladi na klupi za rezervne igrače barem jedno desetljeće, e onda će Baretov tamni blues rock postati posve neprikladan kao soundtrack za ovu zemlju.

Bit će, naime, preveseo.