Mogao je očekivati da će ga krenuti lupati sa svih strana. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso u to sasvim sigurno nije sumnjao, kad je u na trenutke lirski nadahnutom govoru, Europskom parlamentu davao izvješće o stanju Unije i pritom se založio za početak rasprave o nužnosti čvršćeg političkog povezivanja, o stvaranju federacije europskih država.

Britanci su se toj ideji odmah počeli podsmjehivati, češki predsjednik Vaclav Klaus ju je promptno odbio, poručivši, u maniri vječitih boraca protiv globalne zavjere “Njih” protiv “Nas”, kako je dobro da se sad “po prvi put jasno priznaju stvarni ciljevi današnjih protagonista daljnjeg produbljenja europske integracije”, a izrazitu dozu skepse izrazila je i inače izrazito proeuropska ministrica vanjskih poslova Hrvatske, Vesna Pusić, koja je lakonski kazala kako se nešto takvo, poput federacije o kojoj je govorio Barroso, sasvim sigurno neće ostvariti za njenog života.

(Ono što predsjednik EK vjerojatno nije očekivao je da postoji i zemlja koja će uskoro u Uniju, a čiji će mediji njegov govor “razvaliti” na naslovnici uz naslov “Hrvatska ulazi u novu federaciju, SDP i HDZ se slažu” –  obe tvrdnje su, jasno, neistinite, a komentar Pusić na Barrosov govor najaviti rečenicom da je hrvatska ministrica “demantirala nagađanja o pretvaranju EU u federaciju”… No, dobro, vjerojatno medijski spaljena zemlja u Hrvatskoj nije ultimativni problem koji se Portugalcu ovih dana mota po glavi.)

Za Hrvatsku kao zemlju koja je, metrom prosječnog životnog vijeka neke države, tek izišla iz jedne federacije koja se raspala u krvi, jasno je da se prema ideji nekog novog federativnog povezivanja političari odnose kao prema nitroglicerinu – najbolje je nimalo ne mućkati. A onda je najlakše reći da se radi o nečemu što se neće ostvariti jako, jaku dugo. Jer se tako stvara privid da se o tome oni neće ni morati očitovati.

Ali, hoće.

Barroso je raspravu zakotrljao i nema šanse da hrvatska vanjska politika zadrži domobransku poziciju koju je imala za osam godina vladavine HDZ-a – da je stav da ćemo se prikloniti onome čemu se prikloni EU. Doduše, baš bivši ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković i danas jednako proaktivno smatra kako “Hrvatska treba pozorno pratiti ono što se događa i zauzeti poziciju koja će na najbolji mogući način štititi hrvatske nacionalne interese”…

Valjda se nadati da će aktualna politika ipak razbiti strah od riječi na “f” i otvoreno progovoriti o tome treba li Europi politička unija, i to ne nekad, u dalekoj budućnosti, već – sutra.Jer, stvari s Europom i Unijom zapravo prokleto jednostavne: ovako više ne ide. Zajedničko tržište i zajednička valuta, kako pokazuje dramatična dužnička kriza koja je EU vratila u recesijski minus, na način na koji su dosad vođeni ne mogu dalje. Usklađivanje fiskalnih i monetarnih politika zemalja članica mora nužno biti brže i efikasnije nego dosad. To je nemoguće dosadašnjim dogovaranjima 27 (uskoro 28) zemalja članica. Vrijeme prebrzo curi kroz prste i stanje se promijeni daleko prije nego se uspije izreći riječ “kompromis”. Dakle, zajedničke fiskalne i monetarne politike po definiciji znače i čvršće političko, institucionalno povezivanje.

A da bi te efikasnije političko-gospodarske tvorevine doista mogle preživjeti i funkcionirati, nužno je da imaju veći demokratski legitimitet. Da se ne radi tek o dalekom derivatu delegatskog sustava; tijelima koje imenuju oni koje su imenovale Vlade koje su birali nacionalni parlamenti. Direktnije izabrani predstavnici imaju mnogo više političke snage od imenovanih delegata, a o prihvaćenosti u javnosti, zasićene birokratskim labirintima, nastalima upravo zbog političkih kompromisa, da ne govorimo.

Hoće li se stvaranje te demokratskije, direktnije i snažnije zajedničke političke strukture EU naposlijetku nazivati federacijom, konfederacijom, zonom, ili salatom od paprika, zapravo je potpuno svejedno. Radi se samo o etiketi.

A ako Europljani zaključe da im suština te etikete, dakle, jača politička unija, ne odgovara, izbora uvijek imaju. Jer, nigdje nije zapisano u kamenu da Europa mora zauvijek biti kontinent koji je bogatiji, slobodniji i ugodniji za život od ostalih.

Uostalom, rečenica “Jest ćemo korenje”, da se jednostavno prevesti na sva 23 službena jezika EU. Pače, za skoro 24. službeni jezik, prijevoda ni ne treba.