I cvrči, cvrči, cvrčak na čvoru crne smrče. Tako su nas bar učili. Kad ono ispade da nije cvrčak nego Zrikavac i to taman tako da filmsko spašavanje Vilija, ono holivudsko Free Willy, ne vrijedi više ništa, ni koliko free WiFi. Tako to bude u tom svijetu u kojem se, sudeći po svemu što se pred nas istreslo zadnjih dana, podmićuje, potkupljuje, silom utjecaja tjera, stavlja u džep i preplaćuje našim novcem, a na štetu javnog nam zdravstva. U tom svijetu legendarni i opjevani cvrčak biva zrikavac. A nije isto, makar su iz iste obitelji i jedan i drugi, i zrikavac i cvrčak. Definicija, pojednostavljeno rečeno, kaže da zrikavac svira tako što udove tare, dok cvrčak ima taj neki »instrument« na zatku da njime pili živce ljudskom rodu za ljetne žege. Dakle, nije isto, a pitanje je kome je tu teže dipliti, onom tko glavom misli ili onom umjesto koga drugi glavom misle.

Elem, očito ima neka posve posebna i humorna logika kojom se vodi ljudstvo, koje se navodno ulančalo kako bi dilali robotske medicinske aparate po višestruko većoj cijeni nego li uistinu koštaju, kad nadimke dijeli. Nema bolje od Zrikavca i Malog da se basnom nekom ispriča što je dobro, a što zlo. Zrikavac je da pjeva dok tare vlastite udove, a Mali eto može biti i ministar, recimo zdravstva. Zrikavac je nadimak koji pokazuje da se oni što nadimke daju katkad vode onim što čovjek s nadimkom mora raditi, a ovaj je zrikom zazivao pa spajao posve posebnu čeljad. A Mali!? Kadikad se nadimak zalijepi onako na prvu, pa je Demba tko višak kila ima, Dugi onaj koji je izrastao nebu pod oblake, a Mali je recimo samo mali, onako kako je mali od kužine, ili mali od palube.

Da je, sve se čini, naš dojučerašnji ministar zdravstva Vili Beroš onaj kojeg kadikad zovu Mali, javnost je doznala prošli petak. Vijest je momentalno postala, štono bi se reklo narodski, viralna. To hoće reći da je o njoj zborila čeljad i u lokalnoj samoposluzi i u sredstvima javnog prijevoza. Lako za društvene mreže, tamo se uredno i na svakominutnoj bazi trkelja svašta, ali kad gospođe u dućanu zadovoljno prisnaže jedna drugoj da su znale one tko je i što je Mali i kako će završiti, e onda se pale alarmi čak i u Banskim dvorima. No, onaj pravi lakmus što puk misli o novoj aferi u našem davno tronutom zdravstvu tog je petka bilo ljudstvo koje u tom zdravstvu radi, onaj prvi ešalon, ili drugi, sva sila nekog svijeta koji se za plaću običnu hrva što s nama bolesnicima, što s tromim sustavom što su im ga s vrha skrojili. Sudba je tako htjela da se baš taj petak jednom od zagrebačkih bolnica prošeta u potrazi za davno dogovorenom pretragom. I možda je umišljaja, ali vrag ga odnio ako se 90 posto ljudi u bijelim i plavim mantilima nije smijuljilo dok je hodalo hodnicima. Sve je prštalo od dobre neke volje, baš kao da sutra sviće novi dan. I kad si Mali katkad ti se zalome velika djela. Bit’ će da je svaka afera, svako uhićenje zbog sumnje na koruptivno djelovanje, i to ne samo u zdravstvu, blagotvornog nekog učinka na mase, makar bilo na čas i makar sudstvo s vremenom taj učinak svelo na malo i ništa. Na tren se čini kao da sustav funkcionira, onaj isti sustav koji je pružio idealne uvjete Zrikavcu da tare udove kad se od njega to traži, a Malom da ide naokolo i s pozicije moći ne da ama nikome da skupi medicinski robot bude onaj koji se Da Vinci zove već onaj čije ime Zrikavac zriče. Ne valja Da Vinci!? Koliko mali moraš biti da ti nesumnjivi genij ne valja, pa zvao se po njemu i robot za operacijske sale. To, do vraga, mora da je neki kompleks.

Prvo, dakle, ide u nas blagi smiješak, osjećaj olakšanja i falša nada da je baš ova afera početak onog konačnog kraja svega korupcijskog i nedostojnog čovjeka. Nađe se tu i gdjekoji junak koji mito nije htio ni pogledati. Dobro, nije ništa ni prijavio, ali i ovako je za naše pojmove junački. Ma, onda kreće sunovrat, ili povratak u realno. Kreće mali milijun pitanja, zeru straha i ono konačno bespomoćno bacanje koplja u trnje, rezignacija koja ni zdrave šale ni pošalice ne pita. U strahu može čovjek biti zbog koječega. Pogledaš recimo fotografiju privođenja bivšeg ministra, a u njega začudan neki osmijeh, baš kao da nije priveden u onaj sud na zagrebačkom Zrinjevcu već u kakvu ispostavu Gotham Cityja. K’o da se Joker smije, a ne ministar, jer u tom je osmijehu toliko samouvjerenja da će vojska odvjetnika riješiti sve i da će udovi zrikavčevi odsvirati brzo taktove posvemašnje slobode. I to plaši, baš kao i pisanje medija da sofisticirane robotske aparate plemenita imena baš kao i te visprene nadimke dijele, navodno, junaci brojnih priča sa stranica crnih kronika. A bome, kakva je vrst liječnika u igri opravdano se bojati bilo kakvih neuroloških problema, jer ‘ajde ti znaj kome ćeš u ruke bude li potrebe i koliko će i do kada će te ruke drhtati.

Ona pitanja, na koja odgovore možda i znamo ali ih se bojimo na glas izustiti, mahom su zato vezana za politički aspekt. Ipak se radi o ministru u Vladi RH i to ne prvom koji, sve se čini, nije znao odoljeti onoj da prigode beru jagode. Svako malo eto prigode, lista onih koji su pod ozbiljnom sumnjom da su ručice umočili u pekmez sve je duža, a da selektor Dalić ovako bira članstvo izabrane vrste ne bi ta nikad dalje od kvalifikacija, premda istini za volju i Dalić ima kadikad čudnih nekih odabira. Žali se Plenković isprva da je njemu najteže, kaže da ga izdadoše najmiliji, kune se da je borba protiv korupcije sveta misija, ma ovoliko čeljadi ministarske da zaglajza na ovakav način mrvu je previše. Dođe ti premijera žao, no nije trebalo njemu dugo da ga mine zaprepaštenost i da se vrati starim obrascima ponašanja kad god je kakav visoki dužnosnik glavni lik u kakvoj aferi. Sve je to bjelosvjetska neka zavjera, a zavjerenicima na čelu ni manje ni više nego onaj EPPO.

To nesretno europsko tužiteljstvo nameračilo se na nas i da nije Ivana Turudića na braniku domovine bit će da bi EPPO rovario i gdje treba i gdje ne treba. Znamo mi sami gdje treba i gdje ne treba, pa ćemo sami ovu istragu voditi makar ona obuhvaćala puno manje aktere i makar kvalifikacije bile puno blaže nego li da je EPPO tjerao aferu na konac. Jer, ako se i trošilo van zakona, marčapijalo, i mitilo, bilo je to našim novcem. Pa je slučaj naš. Uvijek je bolje da se arči naš novac. Mi ćemo to lakše preboljeti nego Europa. A da bi lakše preboljeli evo je graknuo premijer sa suradnicima i zato što vani curi sve, što tiskovine garniraju tekstove porukama iz sudskih spisa, što javnost zna sve i prije premijera, koliko god nestvarno zvučalo da itko išta zna prije njega. I opet nije važno to da se nezakonito nešto radilo, već je važno utvrditi tko je cinker sunce mu žarko, makar da cinka naokolo u interesu svekolike javnosti. Blaženi zato Lex AP, k’o stvoren da se vidi tko je zapalio žito, Vasa ili ljuti neprijatelj.

Špranca je uvijek ista, samo su iznosi drugačiji i glavni glumci mrvu drugi. Obrasci ponašanja su uvijek isti, ta samodopadna uvjerenost da će i opet pojesti vuk magare i da je dozvoljeno bogovima što ljudima nije, jedino što je onaj smiješak u Beroša za privođenja mrvu jezive naravi. A novost je i to da se valja kloniti WhatsApp poruka i grupa, jer sve se to lako motri. Društvo iz kuta svejedno se, gorke zabave radi, odvažilo najprije podsjetiti videom na trenutak kada je onomad premijer pred novinarima branio Beroša od svih.

– Ne daj Bože da ode, ali da se sutra vrati na svoje staro radno mjesto, bilo bi mu dosta bolje nego sad. Jel to istina!?, veli i pita premijer.

– 5.700 eura, tiho će i skromno Beroš.

– Eto vidite. A on hoće radit’ za manje, slavodobitno tad reče Plenković.

Eto. Taman da društvo iz kuta potegne i stih koji kaže: »Da popravi spravicu labavu, ima ministar javnu nabavu!« Ne svaki dakako, samo onaj koji je sklon tome da osigura mjesto u aleji posrnulih dužnosnika.

Ministar financija Marko Primorac nekidan je uspješno obranio nacrt proračuna za 2025. pa se u završnom obraćanju uredno zahvalio kako suradnicima koji su na spisu radili tako i zastupnicima koji su o proračunu raspravljali. Pri tom je pokazao i razumijevanje za ono što je govorila oporbena Urša Raukar. U sabornici je bilo pet zastupnika. A zrikavac zriče i zriče i zriče….