Kada činjenice više nisu svete, a interpretacije su potpuno slobodne, to pouzdano znači da živimo u svijetu »post (nakon) istine«. Ovaj termin, kako je to definirano u rječniku Oxford Dictionary 2016. godine, odnosi se na okolnosti u kojima objektivne činjenice imaju manje utjecaja u oblikovanju javnoga mnijenja, nego pozivanje na osobne emocije i mišljenja. »Politika post-istine« više je od izuma elita.

To je novi scenarij: gdje istina nije osporavana, ali je od sekundarne važnosti. Svrha laži koje iznose mnogi političari, nekada je bila stvoriti lažni svjetonazor. Danas, osjećaji a ne činjenice, bitni su u političkim kampanjama«, piše The Economist u prilogu koji je posvećen temi »politika poslije istine«.

U svijetu pretrpanom informacijama, algoritmi pretraživača, društvene mreže i platforme e-pošte razvijaju sve naprednije sposobnosti za profiliranje korisnika, proučavanje njihovog ponašanja i profila na internetu (posjećene web stranice, čitanje stranica, kupnje…), otkrivanju njihovih ukusa i sklonosti, kako bi im predstaviti izbor sadržaja (proizvodi, vijesti, kontakti, politički prijedlozi itd.) koji će pobuditi njihovu pažnju. U svijetu post-istine, korisnici se mogu slobodno izjašnjavati ne samo o »politički nekorektnim« stvarima, već mogu »lažno« diskreditirati one koje smatraju protivnikom. U komunikacijskom toku, lažne vijesti se preusmjeravaju sasvim slobodno kao i dobre informacije. Drugim riječima, post-istina dovodi u pitanje vrijednost istine i činjenica, koji su nužno potrebni kako bi se razokrila laž.

»Dobrodošli u doba post-istine, razdoblje u kojemu umjetnost laganja potresa same temelje demokracije i svijeta kakav poznajemo. Glas za Brexit, pobjeda Donalda Trumpa, odbacivanje znanosti o klimatskim promjenama itd., svi se oslanjaju na moć osjećaja, a ne činjenica. Što to znači, kako možemo obraniti istinu u vremenu laži i ‘alternativnih činjenica’«, pita se jedan od poznatih britanskih političkih novinara Matthew d’Ancona. Živimo u »post-istinitim vremenima«, obilježenim lažnim vijestima, prevarama, dezinformacijama i informacijskim ratovima koji bjesne na internetskim ratištima, a situacija koja je nastala proglašenjem pandemije koronavirusa, izgleda kao vrhunac sukoba.

U Milanu, 31. srpnja ove godine, Stranka ljudske vrijednosti (Partito valore umano), koju podržavaju članovi 10.000 talijanskih udruga, u povodu Dana pravde traži isključivo znanstvene dokaze o svim radnjama poduzetim u vezi s događajima koji su uslijedili nakon proglašenja pandemije koronavirusa. Stranka je podnijela državnom odvjetništvu i carabinijerima tužbu. Cilj ove kolektivne tužbe je dobiti nedvosmislene odgovore o uzrocima koji su prouzročili pandemiju. Koje je podrijetlo virusa, kako se proširio? Zašto su intubirani ljudi umrli? Je li to nedostatak intervencije, ili trauma stvorena strahom? Postoje li situacije sukoba interesa između pojedinih članova Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i drugih osoba koje utječu na odluke WHO-a? Konačno, postoji li povezanost, uključujući lobiranje, između proizvođača cjepiva, WHO-a i vlada? Riječ je o jednoj hvalevrijednoj građanskoj inicijativi koja ne prihvaća pravila »post-istine« i odlučno se suprotstavlja nametnutom načinu života.

Online anketa agencije Valicon iz lipnja ove godine, pokazala je da samo 38 posto građana Hrvatske vjeruje u službenu verziju da je koronavirus prirodno prešao sa životinje na čovjeka. Puno ljudi vjeruje da je koronavirus prevara, da su maske nepotrebne, da su ograničenja besmislena i da je sve to skupa izmišljena priča. U pojedinim znanstvenim časopisima još uvijek nailazimo na kontradiktorne stavove, što je koronavirus i odakle je njegovo podrijetlo.

No ovo pitanje u društvu »post-istine« nije samo medicinsko i znanstveno. U intervjuu koji je Michael Pompeo, državni tajnik SAD-a, nedavno dao za TV ABC na ponovljeno pitanje novinarke, dva puta je odgovorio »COVID je nastao u laboratoriju«. Mnogi se boje da bi ova kriza mogla poslužiti kao izgovor da pojedini političari preuzmu potpunu kontrolu nad civilnim društvom. Filozof Giovanni Maddalena i sociolog Guido Gili u svoj knjizi »Tko se boji post-istine« (Chi ha paura della post-verita, Marietti 2017.), navodeći glavne teorije koje su vodile europsku sociološku misao kroz 19. i 20. stoljeće, između ostalog kažu: »U pozadini tog procesa postoji jedan dugotrajan put relativizacije znanstvenih podataka i znanja. Napuštena je ideja da su »činjenice svete«, a »interpretacije slobodne«, a na popularnosti je dobila teza kako činjenice zapravo ne postoje, jer su one navodno samo plod interpretacija. Apsolutna relativizacija svega čini javnu komunikaciju prilično besmislenom. U njoj su sudionici neravnopravni po kvalificiranosti za razgovor, a nekvalificirani inzistiraju na svom pravu na jednakost i ravnopravnost. Jednakost nejednakog dovodi do potpune konfuzije, koja stvara anarhiju i kaos, a to su pretpostavke za destrukciju«.

U svibnju ove godine Washington Post je istražio broj Trumpovih lažnih ili pogrešnih tvrdnji. Pronašli su 3.001, što u prosjeku iznosi oko šest laži dnevno. Za mnoge je to pouzdan znak da živimo u svijetu »post-istine« (nakon, ili mimo istine), gdje su nestali objektivni i zajednički kriteriji za istinu.

Za prof. dr. Noama Chomskog, post-istina nije fenomen koji se isključivo odnosi na politiku, već i na ekonomiju, psihologiju i svakodnevni način života, prožet neuvjerljivom stvarnošću, smatra profesor. To što ljudi lažu, a politika koristi propagandu za postizanje svojih ciljeva, nije ništa novo. Međutim, kada je riječ o društvu »post-istine« potrebno je reći da se pod »istinom« misli na nešto drugo, mnogo kompleksnije. Riječ je o okruženju u kojem ideologija prevladava nad stvarnošću, pri čemu je istina malo ili uopće nije bitna. To znači da je uzaludan trud onih koji žele uvjeriti građane, na temelju provjerenih istina i činjenica, da je netko kriv za posljedice korupcije, ekonomskog neuspjeha, kriminala i sl., sve dok većina više vjeruje u priču nego u činjenice. No, predugo kockanje s istinom može biti opasno i pogubno. U takvim okolnostima, teško je polemizirati i demantirati onoga koji iznosi laži ili poluistine ukoliko ima podršku većine.

Naime, u ovom »post-faktografskom« vremenu u kojemu živimo, emocije i slogani imaju mnogo veću težinu od stvarnosti i brojeva. Ovo je drama našeg vremena, ističe L’Avvenire. Vrijeme u kojemu živimo moglo bi se opisati i ovako: Čitam ne da razumijem, već da nađem potvrdu svoje »istine«, a na kraju, post-istina postaje monolog. Istina je nešto drugo. Ona traži dijalog između mene i stvarnosti. Oni koji istinu traže, nalaze je u odnosu sa svijetom, s drugima, s poviješću. Da bismo se izvukli iz ovih problema koje nameće svijet »post-istine«, nužno je potrebna veća uloga znanstvene zajednice koja treba preuzeti dio svoje odgovornosti, upotrebom pristupačnijeg jezika u komuniciranju s onima koji nisu znanstvenici.

Prema jednom istraživanju koje je provelo Sveučilište u Stanfordu (SAD), čak 82 posto ispitanika (srednjoškolaca) nije bilo u stanju procijeniti vjerodostojnost informacija koje koriste na internetu. Istraživači su taj podatak ocijenili »zastrašujućim« i »opasnim za demokraciju«. U Francuskoj se u jednom istraživanju na uzorku građana od 15 do 24 godine, pokazalo da 51 posto ispitanika pokazuje velik interes za »teorije zavjere«, smatrajući da živimo u »okultnom tipu društva«.

Da li stvarno živimo u doba »post-istine«, stvar je slobodne interpretacije i osobne procjene. Laži i obmane oduvijek su bile dio naših političkih odnosa. Točno je da su laži, poluistine ili teorije zavjere, uvijek bile dio ljudske komunikacije i u tom smislu ovaj fenomen nije nešto novo. No ono što ovaj fenomen u suvremenom svijetu pokazuje, jest kriza vjerodostojnosti tradicionalnih vrijednosti, koje više nisu u stanju zaustaviti širenje lažnih vijesti.

Prof. N. Chomsky »post-istinu« vidi kao zabrinjavajući fenomen, kojemu bi društvo trebalo posvetiti mnogo veću pažnju. Razočaranje u institucionalne strukture dovelo je do točke kad ljudi više ne vjeruju u činjenice. No pritom se pojavljuje ozbiljan problem: Ako nikome ne vjerujete, zašto treba vjerovati činjenicama? Noam Chomsky kaže da je većina ljudi izgubila kvalitetu života u posljednjih nekoliko desetljeća.

To pripisuje neoliberalnoj politici koju su predvodili SAD i V. Britanija. U »post-istini«, vijest je prihvaćena kao istinita na temelju emocija i osjećaja. Građani svakodnevno prate epidemiologe i virologe, koji su u ovom konkretnom slučaju najviši autoriteti, kako se međusobno svađaju. Primjerice, zašto jedni moraju poštovati distancu i nošenje maski, a drugi se mogu slobodno masovno okupljati, družiti i grliti? Jesmo li zaista uvjereni da maske sprečavaju zarazu? Je li nedvojbeno dokazano kako se virus prenosi? Svjetska zdravstvena organizacija preporuča jedno, a nacionalni stožeri rade po svome. Ukratko, jedrimo na otvorenom moru, gdje je sigurnosti vrlo malo, a dvojbi sve više.

Jedna od najvažnijih karakteristika našeg doba je devalvacija istine u politici. No pritom moramo biti veoma oprezni s donošenjem ocjena o pojedinim političarima. Jer ljudi u konačnici ipak vjeruju u ono što najviše zadovoljava njihove primarne emocije, čak i ako se to kosi s istinom. Frustracija koja proizlazi iz sve težih životnih uvjeta u kojima većina građana živi, olako može pobuditi osjećaje mržnje, agresivnost, netoleranciju i želju za osvetom. Zauzvrat, sve navodne »istine« koje hrane takve emocije, prihvaćaju se bez dubljeg promišljanja o njihovim mogućim posljedicama. Ljudi su zapravo spremniji vjerovati u ono što zadovoljava njihove osjećaje, umjesto da se oslanjaju na dokaze i istinu.

Profesor N. Chomsky tvrdi da se u današnjem svijetu ljudi osjećaju usamljeno i očajno. Trenutačno, na svu sreću, ipak postoji i javno poricanje post-istine, tj. javne uporabe laži. To je tračak nade, jer pokazuje da se dio građana ipak ne da manipulirati. Ovaj dvostruki stav prepoznaje se kao rascjep unutar stanovništva. Živimo u vremenu kada se izrazita politička laž više ne sankcionira na izborima. Kada zajedništvo više ne postoji, kada se ego i egoizam postavlja kao standard, kada mreže i internetska ponuda upućuju na mogućnost izražavanja sebe odmah, kada više ne postoji sankcija za laganje – jer se laž predstavlja kao mišljenje, pravo je pitanje: Kakva je budućnost demokracije i ljudskih sloboda? Kako živjeti u svijetu post-istine, kada više pouzdano ne znamo što je ispravno, a što pogrešno? Pritom moramo priznati da je »post-istina« zapravo nešto potpuno apsurdno. A prava reakcija na apsurdnost je traženje u sebi onoga što je zaista važno, vlastitog »identiteta«. Kad ga pronađemo, postajemo nepotkupljivi i neuništivi. Tek tada možemo naše vrijednosti podijeliti s drugima koji se također nalaze u apsurdnoj situaciji i time mobilizirati društvo na pravim ljudskim vrijednostima.