Nestvarno je zvučalo da ćemo u Hrvatskoj plaćati u eurima. Još je nestvarnije zvučalo da se više nećemo tresti zbog tečajnih razlika i strepiti od osobnoga bankrota i gubitka nekretnine koja je kupljena na kredit koji je vezan za euro. Pa se nestvarnost de facto pretvorila u stvarnost sredinom prošle godine, a de jure od 1. siječnja 2023. godine. Mnogi su se ponadali da to znači da će neminovno porasti standard i da ćemo živjeti kao ljudi. Kao oni naši Europljani sjeverno i zapadno od nas. Počelo se sanjati i o mogućnosti štednje. No, na kraju je ispalo da od snova nema ništa i da je to sve jedna tlapnja. Naš je život kao Zenonov paradoks. Kad god mislimo da ćemo kao Ahil prestići kornjaču i početi bolje živjeti, dogodi se nešto što nas onemogući da prsima presiječemo ciljnu ravninu prije kornjače.

Danas to izgleda ovako – ma koliko sretni bili oni koji su dobili veću plaću, inflacija će poništiti učinak tog povećanja. I nikako na zelenu granu. Iz generacije u generaciju.

Zenonovim paradoksom moraju se baviti i sindikati. Jer da ga nema, a ima ga i bit će ga dok je svijeta i vijeka, ti ljudi bi ostali bez posla. Hrvatski sindikati su izračunali da su lani inflacija i cijene bile dvoznamenkaste, a što je posljedično značilo da većina hrvatskih građana spaja kraj s krajem. Sindikati su utvrdili i da su nekima plaće prošle godine rasle, znamo sigurno da se to dogodilo u javnom sektoru, ali su inflacija i posljedično poskupljenje svega poništili učinak rasta plaća. Pa je lako izračunati da oni sretnici koji su dobili povišicu, kad se sve zbroji i oduzme, imaju manje nego što su imali. Sindikati su mišljenja da se rast plaća mora nastaviti i u ovoj godini i to bi trebalo tako izvesti da plaće rastu brže od rasta cijena i troškova života. Znaju u sindikatima da je to nemoguće, znaju oni i za Zenonov paradoks, ali sindikalni posao je takav da se prije nego što se sjedne za stol s poslodavcima, onim privatnim ili Vladom, mora zatražiti maksimum kako bi kompromis bio što manje bolan. Predsjednik Saveza samostalnih sindikata Mladen Novosel ultimativno traži da plaće moraju rasti i u privatnom i u javnom sektoru. Jer nam se u protivnom crno piše u svakom smislu. Minimum koji je potreban za rast plaća je deset posto. Kako bismo barem bili na nuli. Novosel pojašnjava da povišica od deset posto ne bi značila povećanje plaće, već kompenzaciju inflacije i pada vrijednosti novca, odnosno povećanih troškova života.

Sindikalna istraživanja otkrila su i koliko smo jadni kad se iz komparacija maknula kuna, a ostao je samo euro. Dakle, u javnom sektoru je Vlada pristala na povećanje plaće i nakon tog povećanja mjesečna plaća medicinske sestre je 639 kuna, a nastavnika u srednjoj školi 863 eura. I onda kad se na tu mizeriju doda i činjenica da je kod nas gotovo sve skuplje nego u zemljama u kojima su plaće značajno veće nego u Hrvatskoj, nije teško izvući zaključak ne samo da Ahil neće nikada stići kornjaču, nego i da je kornjača značajno ubrzala što bi moglo imati učinak lipsavanja Ahila i padanje licem u prašinu. Iako predsjednica Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Nada Lovrić vjeruje da će pritisak radnika i kretanje na tržištu rezultirati da u sljedećih nekoliko godina prosječna plaća naraste na najmanje 1.500 eura. Riječi joj se pozlatile.

Valja se zapitati i što bi tek bilo da Vlada nije donesla paket mjera težak više od 20 milijardi kuna kako bi se spriječilo enormno poskupljenje energenata. Nije teško zaključiti da bi nastupila egzistencijalna propast većine stanovništva u Hrvatskoj. Iako u Europskoj komisiji mudruju da te mjere nisu bile dobre. Europska komisija su oni iz europske vlade koji nikada nisu bili na izborima i čije su plaće u desetinama tisuća eura. Takvi su kornjaču davno prestigli i teško je njima pojmiti da je Hrvatskoj itekako potreban državni intervencionizam. Da ne bi neki hrvatski Ahil uzeo toljagu pa umjesto kornjače počeo trčati za sucem koji stoji uz stazu. Naš premijer Andrej Plenković je to shvatio, pomalo shvaća i potpredsjednik Europske komisije Valdis Dombrovskis. Valjda će i Ursula von der Leyen. Dombrovskisova šefica.