Potpuno neočekivano, tema ženskih prava dominira na ovim izborima. Dok su svi ključni igrači i kandidati za premijera muškarci, dok DIP mora kažnjavati od lijeva do desna zbog nedovoljne zastupljenosti žena od 40 posto na listama, dok neki izjavljuju kako koordinatori na listama na mogu biti žene jer bi to bio eksperiment (čitaj: Bernardić), a drugi da žena nema dovoljno jer lista ipak mora na kraju dana biti pobjednička (čitaj: Plenković), ženska prava i žensko tijelo glavna su tema kampanje, i svim tim velikim frajerima usta su puna – žena.

Što to tjera Miroslava Škoru ili Ninu Raspudića da uporno govore o ženama, i to silovanim ženama? Nemaju li pametnijeg posla nego pričati budalaštine o tome da silovana žena nema pravo na pobačaj, koji je – da budemo potpuno jasni – od 1978. godine medicinski dostupan u svakoj bolničkoj ustanovi, ili bi barem trebao biti, kao stečeno pravo 20. stoljeća, i slobodna je volja žene.

Kako je ta tema uopće došla u fokus ove kampanje, ako postoji zakon koji je u potpunosti na razini europskih standarda jedne građanske države na tu temu.

Petljao bi se u ženska prava? Prvo promijeni spol, pa se onda javi za riječ – to je jedini odgovor koji bi od ženskog biračkog tijela Škoro i Raspudić na to trebali dobiti. Ako ne želiš abortus, koristi kontracepciju, ili otiđi na vazektomiju, jedan je od riječkih grafita koji im također može biti poučan.

Politička pozicija u kojoj se žena koja želi otići na pobačaj »mora prije toga savjetovati sa svojom obitelji, čak i ako je silovana«, koja pritom dolazi iz muških usta, tragično je vraćanje Hrvatske na prethistorijsko ognjište. Hej dečki, tamo smo već bile, prije sto ili dvjesto godina, i ne vraćamo se nikad više.

Ta izmišljena tema kriminalizacije pobačaja usađena je u ovu kampanju »politički potpomognutom metodom« zato jer je Istanbulska konvencija već prihvaćena, i to kao najveći građansko-liberalni »krimen« Andreja Plenkovića, nakon čega je i osnovan Domovinski pokret i do kraja klerikaliziran Most.

To je kamen na dnu cipele koji žulja desne i Crkvu. Da bi se Istanbulska konvencija stavila izvan snage – a valja podsjetiti da ona govori u prvom redu o zaštiti žena i djece od obiteljskog nasilja – prvo na vlast treba vratiti hard core desnicu, pa se stoga ova kampanja ovoga puta umjetno gura na temu ženskih prava. Tako je pobačaj novi ZDS, ili Bleiburg. No, podsjećanja radi, nema nikakvog razloga da se taj zakon o abortusu mijenja. Svaka njegova promjena u ovako umjetno radikaliziranom i podijeljenom društvu bila bi samo korak unatrag. Zato, prste k sebi.

Druga je pak tema tretman žena na stranačkim listama. Dok Bernardić uvodi novo pravilo da će čak i u Predsjedništvu i Glavnom odboru SDP-a ubuduće na silu morati biti 50 posto žena, a pritom na vlastitim koalicijskim listama ne poštuje čak ni zakonski minimum od 40 posto ženskog spola, a kamoli famozni proklamirani ZIP sustav, otvara se novo pitanje: što je s rodno neutralnim osobama? Dok svijet ide k tome da u toaletima u zemljama napredne sjeverne Europe više nema muškog i ženskog wc-a, i dok se u službenim dokumentima i popisima stanovništva građani više ne moraju nužno izjašnjavati kao muškarci ili žene, nego kao rodno neutralne osobe jer je to posve legitimno dosegnuto pravo razvoja čovjeka i društva u 21. stoljeću, SDP forsira žensku kvotu do apsurda. Kome lažete da vam je do toga stalo?

Klasična promocija ženske kvote, kao pozitivne diskriminacije za tzv. podzastupljeni spol, potpuno je povijesno prevladana, ako neka država namjerava samu sebe nazivati progresivnom. »Podzastupljeni spol« – što bi to uopće bilo?

Ženama nije potreban geto da bi u njemu bile sigurne, nego sloboda – sloboda da biraju s kim će i kako živjeti, u koju će se partiju upisati, kakvu će profesiju birati, na koju će se funkciju kandidirati, i na kraju koliko će djece imati, i hoće li uopće. Svakoj ženi pojedinačno, to neće proklamirati ni Škoro ni Forum žena SDP-a. Ne utvarajte si takve tlapnje.