Počelo je, ako se čovjek ne vara, u utorak. Zapravo, počelo je davno prije, ali se dogodilo u utorak. Ili je, a to je lako moguće, uvijek bilo tako nekako. Hm… Možda je ipak najbolje krenuti redom.

Miroslav Ćiro Blažević je umro i pripremao se ispraćaj dostojan njegova lika i djela, ŠČ se polako i sigurno počelo pojavljivati svuda, taman da i Čavoglave postanu Ščavoglave. Istraživanja su pokazala da nam mladost ne vjeruje političarima uopće, znanosti malo, učiteljima jedva nešto, ali im zato svećenstvo nije mrsko. A ministar prosvjete kuje planove kako toj mladosti umjesto pustih ekrana tutnuti tavu, pilu, iglu i konac da im ruke ne atrofiraju i mozak isto i da znaju, zlu ne trebalo, preživjeti ako ih put zagledane u mobitel odvede u divljinu kakvu. Ali, kraj sveg toga prvo je stigla slikovna šala i pošalica na zaslon mobitela, a na njoj naš premijer u vojnoj uniformi dok podno njega piše – Plenjin. Što Plenjin, neba ti, promisli neupućen dobitnik cirkularnog sms-a.

Na sreću ima, još uvijek ima, nešto što se zove dnevni tisak. Konzultira li prosječni čitatelj sve što mu dnevni tisak servira, a i onaj tjedni u kojeg je aspiracije baviti se politikom, doći će makar do informacije što se do đavola događa i zašto se netko s nikad uspješnijim premijerom tako zločesto šali. Kad tamo nikad veće sloge u novinskih komentatora. Svu udarili u istu žicu ljuti poprilično zbog najave premijera da će onom tzv. curenju informacija iz sudskih spisa i procesa, pogotovo onih kojim su obuhvaćeni visoki dužnosnici, stati na kraj. Da će zato mijenjati i ZKP i sve zakone redom. Da će kazneno goniti svakog tko se usudi dilati dokumente koji se, ne dvoji, dilati ne smiju. Dokidanje je to demokracije kao takve, složni su komentatori. Bome, i moglo bi biti, pomisli prosječni čitatelj pa odluči zaglumiti na tren onog rošavog što na malom ekranu glumi čelnika ekipe CSI Miami. Mora bit’ neke snimke, mora bit’ neki povod, mora bit’ motiv kad je već šteta tu.

Potraga otkriva štošta, no rošavi inspektor previše je iskusan da bi u javnost iznosio sve detalje postupka. Izmijeni li se uistinu Zakon o kaznenom postupku tako kako premijer priželjkuje nikada ne bismo, primjerice, mogli uživati u korespondenciji između dvije istinske dive naše politike Gabrijele Žalac i Josipe Rimac, nikada ne bi ušli u trag kojekakvim pronevjerama niti bi se zbog njih ikog gonilo, a bome nikada ne bi doznali da visoki vjerski dužnosnici skrbe čak i o trupcima za prodaju pa još tu skrb vole u poruci podebljati i učiniti važnijom spomenom izvjesnog A. P. tko god da taj bio. Možda nije ni osoba, možda je samo dio one ‘ako prođe prođe’, iako čisti je to višak kad je u onog bivšeg šefa Hrvatskih šuma ionako sve što treba prolazilo. Analiza baca još jednu vrstu neobična svjetla na cijeli slučaj. Onaj koji je tako rezolutno, ljutito, odrješito kazao povijesno ‘ne’ curenju informacija, samo koji dan ranije je na pitanje novinara kako zaustaviti curenje informacija kazao – nikako! Nikako, jer to je demokracija. Od demokracije smo u par dana došli do najave izmjene ZKP-a »kako se ne bi događalo da informacije izlaze iz spisa i čine politički problem.« Olala, rekao bi Meštar iz Veloga mista, ni manje ni više nego politički. Nije ni čudo što su novinski komentatori u svemu prepoznali natruhe totalitarizma. Jest, pretjerano je malo i makar nije premijer baš taj tip nakana vabi da ju se totalitarnom krsti. Kako li je samo u par dana ne-tema postala tema, pitao se rošavi inspektor.

»Ti znaš da ja nisam neki fan Arsena Bauka, da mislim da se političko djelovanje ne može baš uvijek svoditi na cinizam. O stranci mu neću. Ali današnji istup u Saboru… Bome velik performans«, pisalo je u poruci. Kakav sad Bauk, svetog mu Ilije!? Kad eto u link na snimku spomenutog istupa SDP-ova vazda mladolikog dojena. Hoda naš inspektor do tramvajske stanice i usput sluša Baukov istup. Sluša kako govori: »Dana 11. ožujka 1981. u kantini studentskog doma u Prištini započeo je prosvjed studenata koji se par tjedana kasnije proširio u masovne demonstracije. Vlasti su uporno nastojale sakriti pravo stanje stvari pa je jedan od partijskih dužnosnika, čuvši da agencija Reuters obavještava međunarodnu javnost o tome da se nešto događa, povikao: ‘Zaustavite Reuters!’. Andrej Plenković imao je tada 11 godina. Da raznim reutersima ne treba dati da se razmašu mislio je i učenik 4. razreda Obrazovnog centra za jezike Andrej Plenković pa je u maturalnom radu napisao: ‘Izvor informacija je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.’ Zapamtite dobro ta dva glagola – upokoriti i eksploatirati. U vrijeme kad je to napisao Andrej Plenković imao je 18 godina.«

Tramvaj je prekinuo slušanje i gledanje zapisa stavljenog na You Tube kanal. Namjera je bila nastaviti čim se iz prometala izađe. No, kad se izašlo i kad se opet potražio snimak, njega više nije bilo. Samo obavijest da je video uklonjen. Da je naš inspektor od jučer, k’o što na sreću nije, jamačno bi kazao sebi u bradu: »Počelo je.« Ali, sve je to ništa kad je bez motiva. To je istragu vratilo do onoga da će se izmjene ZKP-a dogoditi »kako se ne bi događalo da informacije izlaze iz spisa i čine politički problem.«

I u dobrim krimićima često rješenje problema bude posve banalne prirode. Možda je, tko zna, ovo neki dvoboj otočne naravi. Premijer Hvaranin na Bauka Bračanina, a tko pobijedi ide u super finale na megdan s Korčulaninom mesijanskih sposobnosti Brankom Bačićem. Možda je Bračanin jalan na Hvaranina jer je viši i bolji košarkaš. Ili je Hvaranin zavidan Bračaninu na nevjerojatnoj posvećenosti štednji i malim životnim troškovima. Ili je nešto oko vina, masline, drače, klape, čega god, a da je vrijedno da se konfrontiraju kako, makar i glede curenja informacija. Dobro bi bilo da je to, dobro bi bilo da je štogod u pozadini, samo ne potreba da se na ovakav način spriječi činjenje političkih problema. Jer, ako itko ima trenutno problem zato što sms-ovi iz istraga idu van, onda je to vladajuća stranka s obzirom na to da je njezino ljudstvo pod povećalom organa. Kupiti mir u kući drugačijim zakonom nakaradna je motiv i posve opasan. Uz to upućuje i na posvemašnji zaborav u glavnog aktera, jer curilo je u nas i po potrebi vazda, pa činilo probleme i lijevima i desnima, samo što je nekad HDZ-u to pasalo a sad, evo, ne paše.

Ili je previše pripadnika stranačkog stada koji su poruke neke naokolo slali pa je sad u njih straha da iz neke tiskovine ne iskoče. Ili je premijeru jednostavno prekipjelo to što ga vežu uz nekog A. P. koji možda i ne postoji. Ili je jedini moguć udar na ne-teme onaj prvom temom koja će u čas postati ne-tema kolikogod ozbiljna bila, taman da se sve svede na banalno i niš’ korisno. Ili je bitka za izbore već počela, iako je puno prerano i iako još uvijek vrijedi ona o pijevcu koji je kukuriknuo prerano pa ga ojadilo. Ili je, a to je avaj još i najrealnije, premijera netko jednostavno loše savjetovao. Previše je on pametan čovjek da bi ovako servirao oporbi i javnosti loptu na volej. Nije taj kaos koji vidi ni blizu toliki, ako ga uopće ima, da bi bilo mjesta nervozi. Ali dogodilo se. A vražji internetski svijet ograničenje, barem još, nema. Tamo curi što hoće i koliko hoće, tamo te kazne za najmanju greškicu taman da preko noći budeš ni manje ni više nego Plenjin.

Nikad, skoro nikad, zavrzlame u evergrinu CSI Miami ne ostanu bez spektakularna rješenja. Ovaj put rošavi inspektor sa sunčanim naočalama na nosu ostao je, ipak, pomalo uskraćen za rasplet. Nikakve logike nema u istupu premijera, nikakvog povoda s obzirom na to da mu stranka sjajno stoji u odnosu na ostatak političkog spektra, a EU birokracija ga voli. Problema bi za stranku i njen politički mir moglo biti samo u porukama a la Žalac-Rimac koje su još tu negdje neotključane u nekom oblaku s porukama, ali vrijedi li zbog toga dati Bauku da te maltretira uzornom zadaćnicom!? Inspektor, ako već nije detektiv, zaključi da nema. Da je sve to bila samo neka ZeKaPeKa.