Koliko je novca hrvatska država potrošila na zdravstveni sustav, naše bi bolnice trebale izgledati kao švicarske. Ajde još nekako na početku samostalnosti, moglo se razumjeti da je država u ratu i da je obrana zemlje prioritet. Ljudi su bili spremni istrpjeti oronule zidove, dijagnostičke aparate koji su češće u kvaru nego što rade. Pacijenti su stoički podnosili liječenje među zidovima koji bi bili primjereniji ubožnicama nego zdravstvenim ustanovama. Prošlo je više od trideset godina od odricanja cijelog društva da bi nam javni zdravstveni sektor bio bolji. I za pacijente i za zdravstveno osoblje. Griješio bi čovjek dušu kada bi rekao da se ipak u tri deseteljeća nije nešto iz državnog proračuna uložilo kako bi dijagnostički aparati ipak bili češće u funkciji nego izvan nje, oličili su se i zidovi. Ali snašla nas je nova muka. Gora od derutnosti bolničkih zgrada. Snašao nas je ulazak u Europsku uniju i egzodus zdravstvenih radnika u inozemstvo. Perspektiva nam je takva da ćemo imati nove zidove i nove dijagnostičke aparate, ali nećemo imati dovoljno zdravstvenog osoblja kako bi građani dobili primjerenu zdravstvenu skrb i liječenje.

Situaciju u hrvatskom zdravstvu najprimjerenije je opisati kao međuzemlje. Jer, hrvatski građani niti imaju javno zdravstvo, niti imaju privatiziran zdravstveni sustav. Valja se nadati da ni jednoj hrvatskoj vladi neće pasti na pamet potpuna privatizacija zdravstvenih ustanova i usluga, ali valja se nadati i da će kao rezultat takvog stava proizaći zaključak da pod hitno treba onima koji su ostali raditi u zdravstvenom sustavu osigurati primjerene plaće. S naglaskom da te plaće treba osigurati ne samo šefovima odjela, primarijusima i docentima, liječnicima ispred čijeg imena je najčešće pet-šest kratica. Mnogima od njih je Švicarska i u Hrvatskoj. Ali onima kojima tako nije, su oni bez kojih će zdravstveni sustav krahirati. To su radiološki tehničari, laboranti, medicinske sestre, djelatnici saniteta i drugo zdravstveno osoblje. U prijevodu, to je temelj cijelog sustava. Taj se temelj opasno ljulja. Jer mirenje Sindikata Zajedno i Ministarstva zdravstva nije uspjelo, čime se stječu uvjeti za pokretanje štrajka. To znači da bi moglo doći u pitanje obavljanje redovitih dijagnostičkih obrada, kao što su RTG, magnet, mamografije, denzitometrije, laboratorijske i radiološke pretrage, zračenje onkoloških bolesnika, operativni zahvati te sanitetski prijevoz pacijenata. Sama najava štrajka vjerojatno izaziva jezu među pacijentima s obzirom na to da mnogi od njih mjesecima čekaju na nabrojene dijagnostičke pretrage. Dio njih koji si to može priuštiti bit će prisiljen izdvajati stotine eura za privatne klinike jer je zdravlje najvažnije, ali za najveći dio građana to je luksuz koji si ne mogu priuštiti.

Da bi neki štrajk bio uspješan, potrebno je jedinstvo onih koji kreću u štrajk. Čini se da ovaj put neće biti slučaj. Kako to inače biva kada je riječ o sindikalnim djelatnostima u Hrvatskoj. Za sindikalne kolegice i kolege iz ostalih sindikata sama najava štrajka sindikata Zajedno je pretjerani manevar u sindikalnom pregovaranju. Čime mogu biti zadovoljni u Ministarstvu zdravstva. Jer će bez ikakvih problema bijes pacijenata i javnosti skrenuti sa sebe na one koji štrajkaju. Proglasi ih se destruktivnim elementima koji hoće kruha preko pogače i zbog kojih će se ugroziti kvaliteta zdravstvene usluge. Zbog te razjedinjenosti državni tajnik u Ministarstvu zdravstva Tomislav Dulibić može junački poručiti da njih nije strah štrajka i da pacijenti mogu biti mirni. Kao, riječ je o sindikalnim ekstremistima koji ne mogu ugroziti sustav koji savršeno funkcionira. Pa se na taj način delegitimira sindikat Zajedno. Čiji predsjednik Krunoslav Kušac postavlja pitanje kako je moguće da postoje silni milijuni za ratove, a ne može se u državnom budžetu naći koji milijun za zdravstvene djelatnike i dodaje da je sramotno da radiološki tehnolog, laborant, djelatnici sanitetskog prijevoza imaju osnovnu plaću 1.300 eura, a saborski zastupnici i do 6.000 eura. Pa sad neka svatko sam ocijeni je li Kušec u pravu i zapita se hoće li se brojno stanje u zdravstvenom sustavu i dalje smanjivati. Na sreću zapadnoeuropskih zemalja, a na našu nesreću.