Koliko god da nam je nogomet, onaj ligaški, loš, toliko je još uvijek živa želja u malenih momaka da jednog dana zaigraju ligašku utakmicu za svoj omiljen klub. Prvo im očevi tutnu loptu u noge, onda s ekipom iz vrtića završe na nekoj livadi, a onda sve biva ozbiljnije kad ih se roditelji riješe dva sata na dan tako da ih upišu u kvartovski nogometni klub, u neku nogometnu školu koja je tu pod prozorom zgrade.

Većina ih se nikad dalje te lokalne ledine i ne makne, ali vjerovali ili ne još uvijek skauti hodaju naokolo, pa skriveni iza oboda demodiranih šilterica motre ima li koji klinac vrijedan ulaganja, odnosno pažnje.

​Dečko po imenu M.M. jednostavno je imao sjajnu lijevu nogu, a to se i dan danas u nogometu cijeni. Lijeva noga, dobar stas i držanje, dobar pregled igre, a sve to s niti osam godina. Taman da skaut pristupi njegovim roditeljima, da im kaže kako trener dječaka velikog omiljenog kluba traži baš takav profil igrača da mu pokrije lijevu stranu terena i da im da ponudu koja se ne odbija.

Talentirani M.M. s ledine je završio na stadionu uredno podšišane trave, s tribinama i reflektorima. Završio je, makar na tren, tamo gdje mu je srce i htjelo samo zato jer ga je netko zapazio na ledini kvartovskog nazovi kluba kako lijevom udara loptu za nijansu bolje nego mu mali kolege.

Tako je to nekad bilo redovito. Tako se to, ponekad, dogodi i danas. Lovci na talente idu okolo i – love talente. Pri tom ih ne pitaju tko su, što su, odakle su i koje jelo preferiraju. Čak ih ne pitaju ni za kog navijaju.

I nije to kao onomad kad se pričalo da bek može biti i stolica ako je stavite na pravu bekovsku poziciju. Nađe se talent pa se polako i pažljivo brusi, njeguje, uči da se od njega učini vrhunski materijal.

Samo, ima jedna disciplina u nas za koju svijet neki, koji bi silom dužnosti što ih obavlja trebao biti mudriji od običnih smrtnika, vjeruje da nije za mladost. Za mladost, avaj, nije politika, niti da se politikom bave!

Mladosti je, naime, bilo, među studentima i profesorima Filozofskog fakulteta koji su nekidan krenuli put Trga svetog Marka pa Vladi predali peticiju s 8.000 potpisa kojom se traži smjena rektora Sveučilišta Zagreb Damira Borasa.

Zamoljen da komentira peticiju i to što studenti i profesori traže njegovu ostavku, rektor tako za N1 televiziju reče: »To je samo dokaz da se bave politikom«. Pitanje za milijun dolara je: a zašto se ne bi bavili politikom!?

Kad je to pravo vrijeme za bavljenje politikom, koliko godina za to treba imati i je li valjano samo kad se politikom krenete baviti, štono bi se reklo institucionalno, ili se političar može postati onako kako je M.M postao član velikog kluba da vas jednostavno lovac na talente snimi kako sjajno govorite na prosvjednoj šetnji koja ima za cilj skinuti Borasa, pa vam ponudi angažman i naukovanje u nekoj velikoj stranci!?

Pomladak, pa još stranački. O kako to gordo zvuči. Stranka na vlasti se evo diči novim ministrima, kažu nikad mlađima. Nije baš da smo im svima zapamtili imena, ali valjda će i to s vremenom doći.

Kad ih je HDZ odgojio, kako ih je odgojio, kad za mlade to nije? Stranke velike imaju pravila, imaju hijerarhiju, imaju skalinadu i napredovanje, imaju potrebu lomiti mladost i njen bunt da čim prije shvati kako im je šutjeti, raditi i odobravati sve što starije članstvo, pa još hijerarhijski visočije pozicionirano, radi.

Tu na vrata kuca mladost rođena s aktovkom pod miškom, oni u kojih nije mladenačkog bunta ali jest pragmatičnog gledanja u daljinu pa da jedan dan i oni poput recimo Gordana Jandrokovića, nakon niza izvršenih zadataka, na portalima koji stranku na vlasti i ne ljube zasluže priznanje da su s godinama evoluirali u normalnije članove.

Vrag će ga znati je li to baš tako, ali Malenica, Banožić, Alardović ne čine se ljudi koji će na sastanku kakvog Glavnog odbora ustati i proturječiti vođi. Ovaj klub ih tako ne oblikuje, no istina je i to da je pravo svakog kluba da pomladak mijesi kako mu drago. S tim, jamačno, Boras i nema problema.

Najjača oporbena stranka zato pomlatka kao da i nema. Tamo gdje je Zlatko Komadina vječni mladić, a nije da je pjevač poput Ive Robića, tamo gdje je Obersnela da ‘mladenački’ puca po šavovima, tu valjda pomlatka ni ne treba.

U stranci koja se godinama muči s pronalaskom istinskog lidera da su komad panja našli i tesali ga sve ove godine dobili bi valjan proizvod, a kamoli da su na kakvom bunjištu našli klinca zadojenog idejom socijaldemokracije.

Ali, što će ti takav da remeti sklad i mir, tu vjekovnu težnju da se liste za izbore kroje po simpatijama i prijateljskim vezama a ne po strasti mladenačkoj. Neće to, dakako, nitko u SDP-u javno reći, ali vidi se iza daleka da tamo mladost drže opasnom, pa im je najmlađi već godinama Arsen Bauk, ako ne Peđa Grbin. Ni s tim, bez sumnje, Boras nema problema.

Politici se mladost ne uči, politika mladost ne privlači, talenti za politiku se ne traže, a kad izađu na ulicu i kad dignu glas onda im se poruči da tu nisu poželjni. Zašto? Možda zbog onoga što je profesor Neven Jovanović čitao pod prozorima rektorata dok su profesori i studenti nosili peticiju Vladi.

Govorio je, doduše, o sveučilištu na kojem nema rasprave, nema argumentiranja, nema razgovora, onog na kojem se poštuju propisi, ali nema slobodnoga mišljenja, ali lako se te riječi dadu primijeniti na štošta drugo.

Strah od mladosti je strah od slobodnog mišljenja, strah od onih koji će se drznuti neke istine dovesti u pitanje i misliti svojom glavom umjesto da, kako reče Jovanović, ližu pete starijima. Zato im se poručuje svisoka da im nije mjesto u politici, makar ta ista politika kreira njihove živote.

A kad je tako onda i nije čudo da lica ministara najmlađe naše Vlade ikada izgledaju tako starmalo, makar kamo sreće puste da se iza tih umornih obraza krije nesumnjiv talent. Kad je tako, onda je logično da će mladost, to malo nje što misli da je vrijedna svaka borba za bolje sutra, put platformi koje znaju s mladošću komunicirati.

Nije, primjerice, družina što hrli put stranaka što čine Možemo mladosti draga jer je na sceni nova, nego im je vab činjenica da se tamo nitko nije rodio u odijelu, već je krenuo s ulice onako kako mladosti i dolikuje, sa strašću i kad se nije činilo najmudrije. I nije mladost apolitična, nego se starost ne miče s puta niti im daje priliku, tek katkad vraća uslugu za dugogodišnju slijepu odanost. Pa će se za priliku, prije ili kasnije, mladost izboriti sama.

Mudar netko vidio bi u svakom protestu nalik onom za Filozofski fakultete ledinu na kojoj momci iz kvarta nabijaju loptu, a među njima je i gdjekoji sa sjajnom lijevom nogom. Pa bi mu dao priliku da zaigra u velikom klubu najbolje što zna i razvije se u budućeg lidera.

U nas to nikad nije bio običaj, makar se s studentskim revolucijama kroz povijest šatro dičimo. Protest je dokaz da se mladost bavi politikom, kazao je, otprilike, rektor Boras. A zašto ne, rektore, zašto ne i dokle vi, a ne oni!?