Mnogi se nastavljaju pitati zašto je za Dan državnosti odabran upravo 30. svibnja, kada je 1990. godine formiran višestranački Sabor, iako je Hrvatska i dalje bila sastavni dio Jugoslavije. Postoji jednostavan odgovor koji se rijetko spominje. Hrvatska na današnji dan prije 32 godine nije postigla formalnu državnu neovisnost, ali se u stvarnosti počela ponašati kao samostalna država.

Odvijalo se to u skladu s geslom Franje Tuđmana »Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske« kojim je Hrvatska demokratska zajednica premoćno podijedila u drugom krugu višestranačkih izbora 8. svibnja 1990. te formirala novu vlast. Novi je trend osjetio i tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović, koji je 15. svibnja na velikom skupu zaprijetio da će u Jugoslaviji izbiti »građanski rat«. Usporedno s time, Jugoslavenska narodna armija je razoružala Hrvatsku, oduzimajući oružje njezine Teritorijalne obrane.

Već od prvog dana nova hrvatska Vlada na čelu sa Stjepanom Mesićem, također formirana 30. svibnja, počela se samostalno ponašati. Primjerice, odbila je plaćati dodatni jugoslavenski porez na promet od 3 posto za potrebe JNA, koji je bio uveden u to doba. Istina, predsjednik Tuđman, koji je s razlogom tražio politička rješenja za sporove dok god je mogao, odlučio je popustiti pod pritiskom saveznog premijera Ante Markovića, pa je Hrvatska nakon nekoliko mjeseci stanke počela ponovo uplaćivati taj porez. Ali stvari nisu na tome stale.
U jesen 1990. vlada Srbije počela je svojevrsni ekonomski rat protiv Hrvatske, nametnuvši hrvatskim poduzećima obvezu depozita na robu koju izvoze u Srbiju, što im je nanosilo veliku gospodarsku štetu. U hrvatskoj Vladi neki su tada predlagali protumjeru – uvođenje depozita na prodaju »Zastavinih« automobila u Hrvatskoj, ali je nađeno originalnije rješenje. Vlada je donijela odluku o oslobađanju uvezenih stranih automobila od plaćanja carina. Carine su bile prihod saveznog proračuna i znale su iznositi do 100 posto. Odluka je provedena u prosincu 1990. i siječnju 1991., pa su hrvatski građani i institucije tijekom samo dva mjeseca kupili oko 60 tisuća stranih automobila, obnovivši svoja vozila po znatno nižoj cijeni – dok je jugoslavenski proračun opet ostao bez dijela prihoda.
Također, od prvog dana hrvatska vlada počela se samostalno ponašati i u vanjskoj politici. Primjerice, prvi ministar vanjskih poslova Zdravko Mršić – kojeg se na internetskoj stranici Vlade danas pogrešno spominje kao ministra informiranja – odmah je u skladu s Tuđmanovom politikom počeo široku međunarodnu aktivnost kako bi Hrvatska dobila potporu za osamostaljenje.

Dok je savezni premijer Marković želio nekadašnju jugoslavensku federaciju ekonomski reformirati, hrvatske su vlasti otišle korak dalje i tražile političke reforme. Isprva se Tuđman zauzimao za konfederaciju, ali u stvarnosti bio je to put u neovisnost države. Tako je prije 31 godine osnovan i Zbor narodne garde u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova, što je bio zametak Hrvatske vojske. Nakon što je Srbija pod vodstvom Slobodana Miloševića »provalila« u saveznu centralnu banku, Hrvatska narodna banka je učinila buntovničku stvar. Prijevremeno je iz »retencije« povukla milijarde dinara natiskanih u saveznoj banci, a potom je taj novac – da bi se očuvao od visoke inflacije – promijenjen u njemačke marke, operacijama na Kosovu i u Makedoniji. Sve se to događalo prije 8. listopada 1991., kada je formalno proglašena državna neovisnost Hrvatske. Državne institucije bile su dotad već uvelike sagrađene.

Dan državnosti ima veliko političko i simboličko značenje. Prije 32 godine problem nije bila samo Jugoslavija koja je svojim uređenjem sputavala Hrvatsku, nego i komunistički sustav. Na današnji dan prije 32 godine počela je mirna revolucija za stvaranje neovisne Hrvatske, kao demokratske države s kapitalističkim uređenjem. Hrvatska je na čelu s Tuđmanom nastojala svoje ciljeve ostvariti političkim putem. Hrvatska je željela mirnu rastavu braka, a kako znamo – rat joj je bio nametnut.