Čovjek koji je prisiljen raditi na crno za nekakav minimalac, bez ikakve zaštite, sada će možda biti u prilici da, ako inspekcija utvrdi takvo ponašanje poslodavca, i sam od toga profitira.
Uz reformu lokalne samouprave i reformu zdravstva, stopiranje rada na crno jedna je od onih reformi koja je Hrvatskoj nužna, i uvijek je na ustima političara kao izborno obećanje onih koji aspiriraju na osvajanje vlasti. To je kao neka mantra koju slušamo godinama, Jeti o kojem se govori, ali ga nitko nikad nije vidio. No, sada u proceduru kreće novi zakon koji bi na jednom mjestu, sveobuhvatno i cjelovito, trebao uvesti red i riješiti taj problem jednom zauvijek.
Javna je tajna i svi dobro znamo, jer smo to vidjeli stoput u životu, da se poslodavci dovijaju na sve moguće načine da rad i radnika plate što manje, odnosno da državu zakinu gdje god je moguće. Razne kombinacije hororarnih ugovora, isplate samo dijela plaće preko računa, uz dodavanje drugog dijela plaće na ruke, svi znamo da to postoji kao uobičajena praksa na kojima živi i opstaje valjda pola hrvatskih poduzetnika. No, jednako tako znamo da će kad-tad svanuti dan u kojem će se i ta siva zona pokušati urediti. A o kompletnom radu na crno, kad ljudi pristaju raditi u totalnom »fušu« samo kako bi zarađivali bilo kakav novac, što je najčešće kod usluga čišćenja, automehaničara i sličnih malih biznisa, te naravno ugostiteljstva, da se i ne govori. Država tu gubi na milijarde kuna, a radnici gube pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, i potpuno su nezaštićeni. Dok Europa muku muči da riješi tzv. prekarni rad, dakle rad na određeno i bez fiksnih ugovora, kod nas još postoje razni »balkanoidni« modeli isplata na ruke i sivih zona, kao da smo u 19., a ne 21. stoljeću.
Zato je ovakva reforma u koju Vlada ulazi doslovce nužna, a prijedlog zakona koji kreće u raspravu vrlo je rigorozan kad su u pitanju sankcije za poslodavce. Za svakog od njih za kojeg se utvrdi da je zapošljavao na crno predviđa se da za svakog radnika nađenog u tom prekršaju uplate 2.650 eura na ime javnih davanja. Ako prekršaj ponove, onda se taj iznos penje na 6.630 eura za svakog neprijavljenog radnika. Kako bi izbjegao povećanje tog iznosa, poslodavac šest godina ne smije ponoviti prekršaj. U obrazloženju zakona navodi se da se time želi postići učinak odvraćanja od počinjenja prekršaja. Poslodavcu koji prekršaj ponovi treći put, inspektor izdaje rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti u objektu u kojem je zatečen radnik na crno. No, to nije sve. Poslodavac će biti dužan radniku isplatiti i sve plaće za vrijeme za koje je inspektor utvrdio da je radio na crno, a predlaže se da to za svakog radnika utvrđenog kao radnika na crno znači šest mjeseci, čak i ako je radio svega jedan dan neprijavljeno.
Tako se poslodavcima više doslovno neće isplatiti riskirati i na taj način tržiti novac.
Naravno, sve ovo mora pratiti i maksimaliziranje efikasnosti inspekcije i vjerojatno povećanje broja inspektora koji će na terenu provjeravati tko krši ove odredbe. Oni će zapravo biti presudni za uspjeh ovog projekta Vlade, jer ako taj dio ne profunkcionira, sve će opet biti mrtvo slovo na papiru.
Uvođenje reda sigurno će izazvati i reakcije poslodavaca koji zadnjih dana »plaču« kako su opterećeni novim rastom cijena režija, u prvom redu struje i plina, pa sigurno razmišljaju o tome kako zaobići pravila kad je plaćanje rada u pitanju. No, važno je da Vlada ustraje u tome da ovaj novi zakon doista provede, jer ako postoji grupacija koja je obespravljena, to su u Hrvatskoj uvijek radnici, a malo kad njihovi poslodavci.
Čovjek koji je prisiljen raditi na crno za nekakav minimalac, bez ikakve zaštite, sada će možda biti u prilici da, ako inspekcija utvrdi takvo ponašanje poslodavca, i sam od toga profitira jer novi zakon predviđa da se u tom slučaju, dakle, radniku isplati minimalno šest plaća.
Jedini kojima se više ne isplati muljati su sami poduzetnici. U vremenima kad državni proračun treba podebljati zbog duboke krize i povećanih socijalnih potreba, nije čudo da Vlada ide u ovakav zahvat. Novac se više ne može slijevati u crne rupe jer će uskoro svaka kuna, odnosno euro, biti potreban, i činjenica da se u poduhvat zaustavljanja rada na crno uopće kreće, dobar je znak i potvrda da se društvo želi učiniti i pravednijim i uređenijim.
UVODNIK
Zaštita radnika postaje tema
Tihana Tomičić
20. kolovoz 2022 16:17
VEDRAN KARUZA
Čovjek koji je prisiljen raditi na crno za nekakav minimalac, bez ikakve zaštite, sada će možda biti u prilici da, ako inspekcija utvrdi takvo ponašanje poslodavca, i sam od toga profitira.
Uz reformu lokalne samouprave i reformu zdravstva, stopiranje rada na crno jedna je od onih reformi koja je Hrvatskoj nužna, i uvijek je na ustima političara kao izborno obećanje onih koji aspiriraju na osvajanje vlasti. To je kao neka mantra koju slušamo godinama, Jeti o kojem se govori, ali ga nitko nikad nije vidio. No, sada u proceduru kreće novi zakon koji bi na jednom mjestu, sveobuhvatno i cjelovito, trebao uvesti red i riješiti taj problem jednom zauvijek.
Javna je tajna i svi dobro znamo, jer smo to vidjeli stoput u životu, da se poslodavci dovijaju na sve moguće načine da rad i radnika plate što manje, odnosno da državu zakinu gdje god je moguće. Razne kombinacije hororarnih ugovora, isplate samo dijela plaće preko računa, uz dodavanje drugog dijela plaće na ruke, svi znamo da to postoji kao uobičajena praksa na kojima živi i opstaje valjda pola hrvatskih poduzetnika. No, jednako tako znamo da će kad-tad svanuti dan u kojem će se i ta siva zona pokušati urediti. A o kompletnom radu na crno, kad ljudi pristaju raditi u totalnom »fušu« samo kako bi zarađivali bilo kakav novac, što je najčešće kod usluga čišćenja, automehaničara i sličnih malih biznisa, te naravno ugostiteljstva, da se i ne govori. Država tu gubi na milijarde kuna, a radnici gube pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, i potpuno su nezaštićeni. Dok Europa muku muči da riješi tzv. prekarni rad, dakle rad na određeno i bez fiksnih ugovora, kod nas još postoje razni »balkanoidni« modeli isplata na ruke i sivih zona, kao da smo u 19., a ne 21. stoljeću.
Zato je ovakva reforma u koju Vlada ulazi doslovce nužna, a prijedlog zakona koji kreće u raspravu vrlo je rigorozan kad su u pitanju sankcije za poslodavce. Za svakog od njih za kojeg se utvrdi da je zapošljavao na crno predviđa se da za svakog radnika nađenog u tom prekršaju uplate 2.650 eura na ime javnih davanja. Ako prekršaj ponove, onda se taj iznos penje na 6.630 eura za svakog neprijavljenog radnika. Kako bi izbjegao povećanje tog iznosa, poslodavac šest godina ne smije ponoviti prekršaj. U obrazloženju zakona navodi se da se time želi postići učinak odvraćanja od počinjenja prekršaja. Poslodavcu koji prekršaj ponovi treći put, inspektor izdaje rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti u objektu u kojem je zatečen radnik na crno. No, to nije sve. Poslodavac će biti dužan radniku isplatiti i sve plaće za vrijeme za koje je inspektor utvrdio da je radio na crno, a predlaže se da to za svakog radnika utvrđenog kao radnika na crno znači šest mjeseci, čak i ako je radio svega jedan dan neprijavljeno.
Tako se poslodavcima više doslovno neće isplatiti riskirati i na taj način tržiti novac.
Naravno, sve ovo mora pratiti i maksimaliziranje efikasnosti inspekcije i vjerojatno povećanje broja inspektora koji će na terenu provjeravati tko krši ove odredbe. Oni će zapravo biti presudni za uspjeh ovog projekta Vlade, jer ako taj dio ne profunkcionira, sve će opet biti mrtvo slovo na papiru.
Uvođenje reda sigurno će izazvati i reakcije poslodavaca koji zadnjih dana »plaču« kako su opterećeni novim rastom cijena režija, u prvom redu struje i plina, pa sigurno razmišljaju o tome kako zaobići pravila kad je plaćanje rada u pitanju. No, važno je da Vlada ustraje u tome da ovaj novi zakon doista provede, jer ako postoji grupacija koja je obespravljena, to su u Hrvatskoj uvijek radnici, a malo kad njihovi poslodavci.
Čovjek koji je prisiljen raditi na crno za nekakav minimalac, bez ikakve zaštite, sada će možda biti u prilici da, ako inspekcija utvrdi takvo ponašanje poslodavca, i sam od toga profitira jer novi zakon predviđa da se u tom slučaju, dakle, radniku isplati minimalno šest plaća.
Jedini kojima se više ne isplati muljati su sami poduzetnici. U vremenima kad državni proračun treba podebljati zbog duboke krize i povećanih socijalnih potreba, nije čudo da Vlada ide u ovakav zahvat. Novac se više ne može slijevati u crne rupe jer će uskoro svaka kuna, odnosno euro, biti potreban, i činjenica da se u poduhvat zaustavljanja rada na crno uopće kreće, dobar je znak i potvrda da se društvo želi učiniti i pravednijim i uređenijim.