Korona je već ogolila mnoge zablude, pa tako i tvrdnje da će niži porezi pokrenuti gospodarstvo. Već je mjesecima javnost zapljusnuta zahtjevima poslovnih udruga koje traže drastično smanjenje poreza i parafiskalnih nameta, uz poruke kako će to tvrtkama omogućiti održanje i napredak.

Iako svi znamo da je pandemija glavni uzrok sloma mnoštva firmi, nisu rijetki poslodavci koji pred tom činjenicom zatvaraju oči. Štoviše, koronu žele iskoristiti kao pritisak na vlasti kako bi srezale državni proračun i javni sektor – upravu, obrazovanje, mirovinsko i socijalno osiguranje, zdravstvo. Oni to ne traže otvoreno, već obilazno, tvrdeći kako državni proračun treba uskladiti s mogućnostima gospodarstva.
Međutim, prošlog je tjedna jedan riječki ugostitelj otkrio besmisao takvog pristupa. Što će mi niži porezi, rekao je, kada mi je pao promet i nestala dobit. Jasno mu je kako ga smanjenje poreza neće spasiti od propasti ako se gosti neće uskoro vratiti u restoran, bilo zbog ograničavanja okupljanja ili zbog promijenjenih navika. Mnoštvo ljudi u strahu od zaraze ustručava se posjećivati lokale.
Nema sumnje da sniženi porezi gospodarstvu mogu olakšati disanje. Uostalom, politika snižavanja poreza poduzećima postala je vladajuća u Hrvatskoj, Europskoj uniji i svijetu već nekoliko desetljeća, ali uz istodobno povećavanje poreza (PDV) potrošačima. Je li gospodarski razvoj zbog toga ubrzan i je li životni standard povećan, sporno je pitanje.

Zaboravlja se da smanjivanje poreza tvrtkama ima i negativnih posljedica – na kupovnu moć zaposlenih i većine građana u svakoj zemlji. Čak i da se porezi sutra prepolove i da zaposleni počnu raditi za upola niže plaće, tvrtkama ne bi svanulo. Bile bi rasterećene od troškova, ali je pitanje tko bi kupovao njihove proizvode i usluge. Zbog osiromašenih kupaca gospodarstvo bi palo u novi zastoj. Zanemaruju se i teške posljedice mogućeg kresanja javne potrošnje na rad države, njezinih tijela i javnih službi, mirovinskog i socijalnog osiguranja, posebice na obrazovanje i zdravstvo. Svi su oni najveći potrošači proračuna. Nije sporno da se iz ove nezapamćene krize može izaći upravo dodatnim izdvajanjima za zdravlje ljudi i za njihovo obrazovanje. Čak i brojni poslodavci, što je također opravdano, traže povećanje državnih potpora za svoj opstanak i prilagodbu – iako traže kresanje državnih prihoda.

Istina, poslovni krugovi kažu da ne žele smanjiti plaće zaposlenih, nego ih povećati, ali opet na račun poreznih prihoda proračuna. Međutim, čak i da se država odrekne dijela poreza i da se primanja zaposlenih i umirovljenika oporave, ljudima se ne piše dobro. Dobit će više novca u lijevi džep, ali morat će davati više iz desnog džepa. Budući da će državni proračun zbog kresanja poreza doći na rub bankrota, vlasti će biti prisiljene na privatizaciju javnih usluga koje su sada besplatne, pa će građani morati iz vlastitog novčanika više plaćati za liječenje, obrazovanje, sigurnost u starosti i slično. To su samo neke od posljedica kratkovidnih zahtjeva za rezanje poreza i javne potrošnje.

Pravo je pitanje što bi države trebale činiti kako bi tvrtkama olakšale da prebrode krizu. One obećavaju nastavak financijskih potpora gospodarstvu. O smanjivanju poreza sve se manje govori, a sve više o poticanju potražnje putem državne intervencije. U Europi se sve češće spominje i povećanje poreza – ali ne malim i srednjim firmama, koje su najteže pogođene koronom, nego međunarodnim, digitalnim kompanijama, koje plivaju u profitima i izbjegavaju plaćati poreze tamo gdje ih zarađuju. Nema sumnje da je glavna zadaća država obuzdavanje širenja virusa jer bez toga neće biti normalizacije života. No, jasno je da mnogi poduzetnici, osobito u uslužnom sektoru, ni nakon obuzdavanja korone neće moći opstati, osim ako se ne prilagode ili ne preusmjere na druge djelatnosti.