Ako se itko ikad pitao što bi u politici bio ekvivalent izraza popularnog polovicom devedesetih – vojno redarstvena akcija – odgovor je ovaj tjedan mogao dobiti s Pantovčaka.

Predsjednica Republike, naime, krenula je u sveobuhvatnu političku akciju oslobođenja privremeno okupiranog teritorija, onog u Banskim dvorima, kako bi se na njega što trajnije vratili prognani pripadnici njenog političkog plemena. Stoga je iz park šume na sjeveru Zagreba, koju, očito je, Kolinda Grabar-Kitarović nema, niti je ikad imala ni najmanju namjeru napustiti (iako je selidba s Pantovčaka bilo jedno od njenih obećanja iz kampanje), Vlada svakog dana zasuta artiljerskom paljbom političkih inicijativa koje bi trebale destabilizirati njenu poziciju i, više od svega, natjerati Zorana Milanovića da izgubi živce.

U političkoj povijesti Hrvatske nije zabilježeno da je u samo nekoliko dana otvoreno toliko frontova, pritom uz ciničan osmijeh i samokonstataciju o tome kako “meni nisu cilj prepucavanja”, što je predsjednica izjavila na posljednjem interviewu. Dvije godine povremeno kvrgave kohabitacije Ive Josipovića i Jadranke Kosor u odnosu na ovakav niz udara predsjednice na Vladu u ovom trenutku se doimaju kao – pastorala.

Dvije stvari ovdje treba definirati prije dubljeg ulaženja u problematiku svakodnevne topničke paljbe Grabar-Kitarović. Ona, naime, na politički rat protiv Milanovića ima svako pravo na svijetu.

Istina, u Ustavu se govori o suradnji i dobrobiti RH, ali legitiman politički stav može biti i da su izvanredni parlamentarni izbori ultimativan uvjet za dobrobit zemlje. Drugo, premijer u cijeloj priči nije tek “civilna žrtva”, uostalom, prve poteze u ratu dva brda povukao je upravo on, podsjećajući predsjednicu na njena vlastita predizborna obećanja (odlukom o Visokoj i pozivom na sjednicu Vlade o gospodarstvu). No, politički “bombardiranje napalmom” koje se svakog dana provodi iz Ureda predsjednice svakako nije proporcionalan odgovor na taj sitni politički vez. A pogotovo nije u skladu s pričom o “osobi koja je vrlo uključiva” (opet Grabar-Kitarović o sebi).

Ako je, dakle, u prvim danima bilo ikakve, pa i najmanje sumnje, danas je svima jasno – predsjednica je osoba s misijom. No, ta misija  nema ama baš nikakve veze s onim o čemu ona priča, a pogotovo s inauguracijskim govorom i pozivima na zajedništvo (mnogo više, zapravo, s ekipom iz VIP lože na inauguraciji). Kolinda Grabar-Kitarović, posve je jasno nakon ovog tjedna, neće voditi nekakvu vlastitu, neovisnu politiku, niti se barem dijelom emancipirati od stranke koja ju je kandidirala (poput Ive Josipovića, ili Stipe Mesića) – ona je na Pantovčaku vjerni vojnik Tomislava Karamarka i HDZ-a. Ako je u potrazi za kontinuitetom s politikom Franje Tuđmana – pupčana povezanost sa “stožernom strankom u Hrvata” je, zasad, svakako najveća sličnost.

Mnogo veća od radnog stola za kojim je radio pokojni predsjednik.

Ta spremnost da se “baci pod tramvaj” za interese stranke iz koje je potekla očita je iz gotovo svakog ovotjednog poteza. Počelo je sa po svojoj prilici potpuno skandaloznom laži o savjetima gospodarskih stručnjaka i analizama koje su pokazale da je najkonkretnija mjera za izlazak iz krize premijerova ostavka. Kako ni nakon nekoliko dana, unatoč zahtjevima, javnosti nisu predočena ni imena tih stručnjaka, ni gospodarske analize koje bi pokazivale benefite od Milanovićeve ostavke, kao činjenica će ostati zapamćeno da je nakon vlastite samoizolacije koja je trajala više od mjesec dana od izbora, predsjednica mandat započela – otvoreno obmanjujući javnost vrlo prozirnim lažima. U istom tonu se i nastavilo objašnjenjem da kad je u kampanji mislila na “zgradu u Visokoj koja zjapi prazna”, zapravo misli na još nekoliko obližnjih zgrada (u kojima se, usput, nalazi niz državnih institucija).

Slanje Ovršnog zakona na Ustavni sud, pak, realizacija je predizbornog obećanja, međutim, jasnog odgovora zašto su sporne samo odredbe koje su olakšavale položaj socijalno ugroženim ovršenicima i dalje nema. Više od sadržaja, međutim, govori tajming ovog poteza, koji je povučen u trenutku kad se činilo da se strasti počinju smirivati, odnosno u danu u kojem su i Milanović i Karamarko davali pomirljive izjave.

Odmora, međutim, nije bilo, pa je tako predsjednica “inkluzivno” na Pantovčaku primila prosvjednike iz Savske 66 koji se lažno izdaju za predstavnike svih hrvatskih branitelja (a u tom lažnom predstavljanju im legitimitet daju i HDZ i predsjednica osobno). Vukovarskog heroja Predraga Matića, ili sina simbola Vukovara, Bojana Glavaševića, predsjednica nije, međutim, još pitala za zdravlje, iako su oni prve mete šatora i svaka slična daljnja akcija u tom pravcu bit će krajnje licemjerna.

Naposljetku, kako ne bi bilo predaha, Grabar-Kitarović je zatražila da sudjeluje na sjednicama Europskog vijeća u ime Hrvatske kad se raspravlja o temama u kojima predsjednica ima nekih ovlasti. Tehnički besmislen i neprovediv zahtjev (primjerice, na sljedećem Vijeću je niz gospodarskih tema, uz neke vanjsko-političke – bi li se onda hrvatski premijer i predsjednica trebali rotirati u letećim izmjenama, kao u hokeju?) izazvat će, tako, nema sumnje, i solidnu pažnju europske javnosti pred kojom će se Hrvati počupati za svoju stolicu za europskim stolom. Cinici bi rekli da nema smisla da se sramotimo samo unutar vlastitih granica.

Sve nabrojano sadržaj je, dakle, aktivnosti samo nekoliko predsjedničkih dana bivše ministrice u Vladi Ive Sanadera. Nastavak slijedi vjerojatno vrlo brzo – već u ponedjeljak je skup na kojem bi HDZ trebao početi predstavljati svoj gospodarski program, a koji će svojim govorom, kako je najavljeno, otvoriti – izvanstranačka predsjednica svih građana.

Predsjednica s misijom. Locirati, iznervirati i neutralizirati Milanovića. Bitka za Pantovčak koju je vodila s Ivom Josipovićem ionako je bila samo blaga uvertira. Blago se ne krije na tom zagrebačkom brdu. Nego nešto južnije. Politički i ini plijen se krije u kontroli Sabora i Vlade.