Koliko god nas tjerali da šutimo o tome, sve su životne priče, svi žanrovi i podvrste, ispričane odavno na nogometnim terenima. I baš kako to često s umjetnošću biva, što se vratimo dalje u prošlost čine nam se kvalitetnijima, a današnji ‘pisci’ manje talentiranima. Velika djela i nisu tako česta, ali dogodi se
Ako se išta zadnjih godina pokazalo mudrim programskim potezom javnog servisa, onda je to rad na domaćoj inačici bjelosvjetskog kviza Potjera. Od starta je davao na uspješan format u kojem pametni lovci ganjanju ‘običnu’ lovinu, ako već lovina tu ne lovi lovca, a znanje im pritom jedino oružje. Pritom je onom gledatelju, što u to gleda doma iz fotelje, zavodljivo sve, pogotovo dojam da bi, uz malo sreće i da se prijavi, mogao i on do nekih novaca kad tako dobro točne odgovore pogađa.
Ili je školski sustav bio i jest bolji nego se čini, pa ja nešto u glavi i ostalo, ili se za života putem pokupe neke informacije onako usput da ni ne znaš. Jedno od pitanja tako i čega je to božica bila Konkordija, odnosno Concordija. Sistemom eliminacije došlo se do toga da je Konkordija, iliti Concordia, bila božica sloge! Sporazuma, razumijevanja, sloge kao takve, pa i bračne. Elem, sloge. A kako je mozak čudesna sprava koja vodi čovjeka kojekuda, spomenu božice odveo igrača iz fotelje do prosvjetljenja!
– Pa to znači da je Sloga iz Mravinaca zapravo Konkordija iz Mravinaca! – lupi se dlanom o čelo pasionirani ljubitelj trivijale koja život znači.
Okolina, dakako, u njega bleji. Ne znaju oni ni da su Mravinci naselje pripojeno Solinu, ni da broje oko hiljadu i po duša, ni da se pamte doba kad su nogometni klubovi veličine Sloge iz Mravinaca imali svoje navijače. Nije Sloga, dakako, jedini klub takvog tipa, ima njih kojekuda i bilo ih je kojekuda i bit će ih. Vrijeme je, međutim, učinilo svoje utoliko što ljudstvo pomodno više ne smatra da je in navijati za svoj kvartovski klub iz predgrađa, već se okrenulo samo velikima. Hoće se titula, pobjeda, veliki stadion, europske utakmice, pa se hrli tamo.
Ojađeni navijač kakve Sloge nazvat će to nesportskim duopolom, grintati u kutku svoje sobe gdje odloženi stoje rekviziti s logom omiljena kluba, ili će možda čekati financijera sa strane koji će utući veliku lovu i nikakvu emociju samo da se, šatro, duopolu stane na kraj, a zapravo da se i on dočepa europske scene gdje se veliki poslovi sklapaju. Zapravo, pravi navijač Sloge neće željeti ništa nego da i na njega dođe red, pa da krvavim, višegodišnjim radom na terenu konačno dobije što je zaslužio – utakmice na velikoj sceni i prigodu da kroji ne samo izgleda tablice već formata lige kao takav!
Vatreni, odani, i majčinim mlijekom zadojeni navijač kakvog kluba velike tradicije i nikakvih izbor(e)nih rezultata, pri tom se hrani svijetlim svjetskim primjerima. Tu se čak i ne ide tako daleko da se sanja sudbu Liverpoola, makar to jest sjajna priča. Trideset godina je momcima iz grada Beatlesa trebalo da opet budu prvaci, tko zna kad bi ponovno uspjeli da ih nije pameti doveo karizmatični Nijemac Klopp, ali svo ovo vrijeme igrali su najjaču ligu na svijetu i bili itekako uvažavani od onih koji su sve ove godine titule osvajali. Bez Liverpoola lige niti je bilo niti je može biti.
E to bi i onaj navijač Sloge, odakle god da je Sloga, ali je realan i zna da je teško biti Liverpool. Zato se on radije hvata za ono što se dogodilo prije koju godinu, za čudo iz Leicestera. Tradicija je tu kad si osnovan 1800. i neke. Tavorenje je tu, s obzirom da si u drugim i trećim ligama bio koliko i u prvoj. A onda se vratiš među najbolje i odmah sljedeće godine digneš prst srednjak konkurenciji, onako bahato s vrha, a da je s pravom.
Dokaz je to, ne dvoji fan Sloge, da se trud i muka i terenski rad isplate, da je otac bio u pravu kad je sinu kupio značku za rever s logom omiljena kluba još tamo 60 i neke, da se isplatilo vraćati natrag kupiti novu kad se prva izgubila u bespućima stare jakne, da je bilo smisleno i svoje pomladak tjerati da nedjeljom ide na tribine makar da se unaprijed znalo da je dupol na vrhu sve jači a na dno da se tjeraju istinski navijači i ideje za koje moderan svijet s lijeva i desna tvrdi da više ne vrijede ama ništa.
Lako je, naime, nikada lakše zapravo nije bilo, doći sa strane, kupiti i ime i dres i stadion, igrače, trenera, ovo i ono, pa možda tako i biti prvakom na tren. Bogati se među sobom lako dogovore dok hine da su drugačiji jedni od drugih. Samo, zajebana je emocija i te istinske vrijednosti za koje se valja borit i kad ti je klub miljama daleko od bilo kakvog uspjeha. Ispliva to na površinu, ako ništa ono zato jer će vazda biti barem nekog kup natjecanja gdje boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka. A opet, da je kakvo prvenstvo….
Sve su priče životne ispričane u nogometnim ligama. Svi su žanrovi obrađeni nogometno, od horora i romantičnih komedija, do trilera i drama. Teško da će to sociolozi, influenceri, analitičari, opinion makeri priznati, ali dobar teoretičara baluna sve je to o čemu govore vidio već negdje i znao prije. Poznate su njemu klupske zajednice, naprasni navijački pokreti, fingirani novi početci, nepametne uprave i iluzionistički mostovi suradnje, a bome ponajbolje zna onaj pomalo utopljenički osjećaj da se ipak može do uspjeha i kad si Sloga iz, recimo, Mravinaca. Jednostavno, mora biti tako da u jednom trenu dozlogrdi prečac i lažni neki sjaj i da narod s tribina konačno poželi dobar, dobar pošten odnos prema igri. Primjera radi, da bilo pameti da se navija za mostarski Velež, makar geografski bili rođeni i daleko, danas bi se čovjek osjećao bolje. Navijati bi trebalo baš tako, za one koji čine da se osjećaš bolje. Svijet bi trebalo krojiti tako da i pobjeđuju oni koji znaju kako učiniti da se osjećamo bolje.
Elem, ako se išta zadnjih godina pokazalo mudrim programskim potezom javnog servisa, onda je to rad na domaćoj inačici bjelosvjetskog kviza Potjera. Od starta je davao na uspješno format u kojem pametni lovci, pa još sve redom šoumeni, svatko na svoj način – ganjanju ‘običnu’ lovinu, ako već lovina to ne lovi lovca, a znanje im pri tom jedino oružje. Pri tom je onom gledatelju, što u to gleda doma iz fotelje, zavodljivo sve, pogotovo dojam da bi, uz malo sreće i da se prijavi, mogao i on do nekih novaca kad tako dobro točne odgovore pogađa. Ali, ona prava a dodana vrijednost je kad kakva pojam igrača iz fotelje odvede na zelena polja od života, mladosti, ideala, nada i ufanja i pravično i ljudsko. Konkordija je sloga, Sloga je iz Mravinaca, liga je bit’ će treća, ali je ambicija uvijek veća. Bitno je imati ideju taman takvu da se među ‘velike’ stigne, a onda mic po mic i eto ti, recimo, Leicstera!
Koliko god nas tjerali da šutimo o tome, sve su životne priče, svi žanrovi i podvrste, ispričane odavno na nogometnim terenima. I baš kako to često s umjetnošću biva, što se vratimo dalje u prošlost čine nam se kvalitetnijima, a današnji ‘pisci’ manje talentiranima. Velika djela i nisu tako česta, ali dogodi se. Zapravo, na nama je sve, stvorimo li uvjete za igru možda se čudo desi.
Na kraju krajeva
Za bolji nogomet
Siniša Pavić
04. srpanj 2020 18:05
Nogomet / Snimio Damir ŠKOMRLJ
Koliko god nas tjerali da šutimo o tome, sve su životne priče, svi žanrovi i podvrste, ispričane odavno na nogometnim terenima. I baš kako to često s umjetnošću biva, što se vratimo dalje u prošlost čine nam se kvalitetnijima, a današnji ‘pisci’ manje talentiranima. Velika djela i nisu tako česta, ali dogodi se
Ako se išta zadnjih godina pokazalo mudrim programskim potezom javnog servisa, onda je to rad na domaćoj inačici bjelosvjetskog kviza Potjera. Od starta je davao na uspješan format u kojem pametni lovci ganjanju ‘običnu’ lovinu, ako već lovina tu ne lovi lovca, a znanje im pritom jedino oružje. Pritom je onom gledatelju, što u to gleda doma iz fotelje, zavodljivo sve, pogotovo dojam da bi, uz malo sreće i da se prijavi, mogao i on do nekih novaca kad tako dobro točne odgovore pogađa.
Ili je školski sustav bio i jest bolji nego se čini, pa ja nešto u glavi i ostalo, ili se za života putem pokupe neke informacije onako usput da ni ne znaš. Jedno od pitanja tako i čega je to božica bila Konkordija, odnosno Concordija. Sistemom eliminacije došlo se do toga da je Konkordija, iliti Concordia, bila božica sloge! Sporazuma, razumijevanja, sloge kao takve, pa i bračne. Elem, sloge. A kako je mozak čudesna sprava koja vodi čovjeka kojekuda, spomenu božice odveo igrača iz fotelje do prosvjetljenja!
– Pa to znači da je Sloga iz Mravinaca zapravo Konkordija iz Mravinaca! – lupi se dlanom o čelo pasionirani ljubitelj trivijale koja život znači.
Okolina, dakako, u njega bleji. Ne znaju oni ni da su Mravinci naselje pripojeno Solinu, ni da broje oko hiljadu i po duša, ni da se pamte doba kad su nogometni klubovi veličine Sloge iz Mravinaca imali svoje navijače. Nije Sloga, dakako, jedini klub takvog tipa, ima njih kojekuda i bilo ih je kojekuda i bit će ih. Vrijeme je, međutim, učinilo svoje utoliko što ljudstvo pomodno više ne smatra da je in navijati za svoj kvartovski klub iz predgrađa, već se okrenulo samo velikima. Hoće se titula, pobjeda, veliki stadion, europske utakmice, pa se hrli tamo.
Ojađeni navijač kakve Sloge nazvat će to nesportskim duopolom, grintati u kutku svoje sobe gdje odloženi stoje rekviziti s logom omiljena kluba, ili će možda čekati financijera sa strane koji će utući veliku lovu i nikakvu emociju samo da se, šatro, duopolu stane na kraj, a zapravo da se i on dočepa europske scene gdje se veliki poslovi sklapaju. Zapravo, pravi navijač Sloge neće željeti ništa nego da i na njega dođe red, pa da krvavim, višegodišnjim radom na terenu konačno dobije što je zaslužio – utakmice na velikoj sceni i prigodu da kroji ne samo izgleda tablice već formata lige kao takav!
Vatreni, odani, i majčinim mlijekom zadojeni navijač kakvog kluba velike tradicije i nikakvih izbor(e)nih rezultata, pri tom se hrani svijetlim svjetskim primjerima. Tu se čak i ne ide tako daleko da se sanja sudbu Liverpoola, makar to jest sjajna priča. Trideset godina je momcima iz grada Beatlesa trebalo da opet budu prvaci, tko zna kad bi ponovno uspjeli da ih nije pameti doveo karizmatični Nijemac Klopp, ali svo ovo vrijeme igrali su najjaču ligu na svijetu i bili itekako uvažavani od onih koji su sve ove godine titule osvajali. Bez Liverpoola lige niti je bilo niti je može biti.
E to bi i onaj navijač Sloge, odakle god da je Sloga, ali je realan i zna da je teško biti Liverpool. Zato se on radije hvata za ono što se dogodilo prije koju godinu, za čudo iz Leicestera. Tradicija je tu kad si osnovan 1800. i neke. Tavorenje je tu, s obzirom da si u drugim i trećim ligama bio koliko i u prvoj. A onda se vratiš među najbolje i odmah sljedeće godine digneš prst srednjak konkurenciji, onako bahato s vrha, a da je s pravom.
Dokaz je to, ne dvoji fan Sloge, da se trud i muka i terenski rad isplate, da je otac bio u pravu kad je sinu kupio značku za rever s logom omiljena kluba još tamo 60 i neke, da se isplatilo vraćati natrag kupiti novu kad se prva izgubila u bespućima stare jakne, da je bilo smisleno i svoje pomladak tjerati da nedjeljom ide na tribine makar da se unaprijed znalo da je dupol na vrhu sve jači a na dno da se tjeraju istinski navijači i ideje za koje moderan svijet s lijeva i desna tvrdi da više ne vrijede ama ništa.
Lako je, naime, nikada lakše zapravo nije bilo, doći sa strane, kupiti i ime i dres i stadion, igrače, trenera, ovo i ono, pa možda tako i biti prvakom na tren. Bogati se među sobom lako dogovore dok hine da su drugačiji jedni od drugih. Samo, zajebana je emocija i te istinske vrijednosti za koje se valja borit i kad ti je klub miljama daleko od bilo kakvog uspjeha. Ispliva to na površinu, ako ništa ono zato jer će vazda biti barem nekog kup natjecanja gdje boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka. A opet, da je kakvo prvenstvo….
Sve su priče životne ispričane u nogometnim ligama. Svi su žanrovi obrađeni nogometno, od horora i romantičnih komedija, do trilera i drama. Teško da će to sociolozi, influenceri, analitičari, opinion makeri priznati, ali dobar teoretičara baluna sve je to o čemu govore vidio već negdje i znao prije. Poznate su njemu klupske zajednice, naprasni navijački pokreti, fingirani novi početci, nepametne uprave i iluzionistički mostovi suradnje, a bome ponajbolje zna onaj pomalo utopljenički osjećaj da se ipak može do uspjeha i kad si Sloga iz, recimo, Mravinaca. Jednostavno, mora biti tako da u jednom trenu dozlogrdi prečac i lažni neki sjaj i da narod s tribina konačno poželi dobar, dobar pošten odnos prema igri. Primjera radi, da bilo pameti da se navija za mostarski Velež, makar geografski bili rođeni i daleko, danas bi se čovjek osjećao bolje. Navijati bi trebalo baš tako, za one koji čine da se osjećaš bolje. Svijet bi trebalo krojiti tako da i pobjeđuju oni koji znaju kako učiniti da se osjećamo bolje.
Elem, ako se išta zadnjih godina pokazalo mudrim programskim potezom javnog servisa, onda je to rad na domaćoj inačici bjelosvjetskog kviza Potjera. Od starta je davao na uspješno format u kojem pametni lovci, pa još sve redom šoumeni, svatko na svoj način – ganjanju ‘običnu’ lovinu, ako već lovina to ne lovi lovca, a znanje im pri tom jedino oružje. Pri tom je onom gledatelju, što u to gleda doma iz fotelje, zavodljivo sve, pogotovo dojam da bi, uz malo sreće i da se prijavi, mogao i on do nekih novaca kad tako dobro točne odgovore pogađa. Ali, ona prava a dodana vrijednost je kad kakva pojam igrača iz fotelje odvede na zelena polja od života, mladosti, ideala, nada i ufanja i pravično i ljudsko. Konkordija je sloga, Sloga je iz Mravinaca, liga je bit’ će treća, ali je ambicija uvijek veća. Bitno je imati ideju taman takvu da se među ‘velike’ stigne, a onda mic po mic i eto ti, recimo, Leicstera!
Koliko god nas tjerali da šutimo o tome, sve su životne priče, svi žanrovi i podvrste, ispričane odavno na nogometnim terenima. I baš kako to često s umjetnošću biva, što se vratimo dalje u prošlost čine nam se kvalitetnijima, a današnji ‘pisci’ manje talentiranima. Velika djela i nisu tako česta, ali dogodi se. Zapravo, na nama je sve, stvorimo li uvjete za igru možda se čudo desi.