Postoji jedna stvar koju premijer Andrej Plenković nikako ne želi doživjeti, a to su prosvjedi i štrajkovi pod svojim prozorom. Takvi prosvjedi već postoje u drugim europskim zemljama – primjerice, Njemačka se suočava s razmjerima krize većima nego druge države Europe zasad, i odmah ima masovna okupljanja nezadovoljnih građana. A to odmah implicira i nestabilnost vlasti.

Plenković taj dojam o svom kabinetu apsolutno ne želi, zato ne čudi da su sa sinoćnjeg kasnog sastanka u Vladi svi izašli ozarenih lica – Vlada je sindikatima dala ponudu koja se ne odbija, a sindikati su spremni sa svojim članstvom raspraviti postotke povećanja plaća koje bi i mnogi u privatnim tvrtkama za sebe rado poželjeli. Radi se o povećanju od šest posto za sve sindikate javnih službi, i to već na plaći u studenom, velikom povećanju regresa i božićnica, kao i znatnom povećanju naknade za maloljetnu djecu na plaći. Onaj zahtjev koji su sindikati ranije iznijeli, da povećanje i na početku 2023. godine treba biti najmanje još pet posto, vjerojatno će se također realizirati u sličnom omjeru, ali zasad postotak još nije utanačen jer naprosto proračun za iduću godinu još nije na raspravi. No, ako je Vlada pristala na šest posto u ovoj godini, nema razloga da ne doda još dva posto na početku iduće.

Sveukupno, riječ je o nešto preko milijardu i pol kuna, a s obzirom da inflacija s bitno povećanim cijenama, pa tako i ukupnom potrošnjom u apsolutnim iznosima, rezultira i rastom prihoda države od PDV-a i drugih poreza, taj novac nije najveći problem. Jasno, ova Vlada trenutno ima na sebi teret od 21 milijardu za paket mjera koji upravo počinje vrijediti, ali doista je naplata poreza stabilna, i sindikati su imali alat u rukama koji im je omogućio da izađu s dosta krupnim zahtjevima. Ranije ponuđenih 4 posto, koliko je Vlada prvotno nudila, kod njih u sindikatima završilo je sa zahtjevom za povećanjem od 8 posto, ali čini se da je ovih 6 posto dovoljan argument Vlade da sindikalci pred svoje članstvo sada izađu s ponudom koju je doista teško odbiti.

Mi smo svjesni da je to velik novac, ali i nas je puno, izjavio je sinoć prije sastanka Željko Stipić iz sindikata Preporod. A on je samo jedan od pregovarača koji su se sinoć pojavili u Vladi, i koji iza sebe imaju već dugogodišnja iskustva u organizaciji prosvjeda i štrajkova. Premijer Plenković dobro zna koga ima nasuprot sebe, i nije mu bilo teško shvatiti da je njihovim zahtjevima bolje udovoljiti nego na ulicama imati nezadovoljne radnike u školstvu, zdravstvu, policiji… Sindikalne akcije znače zaustavljanje života, blokade, a to nakon pandemije, lockdowna i svih ostalih šokova koje smo proživjeli zadnje dvije i pol godine nije uopće ugodno niti pomisliti.

Iako su ovoga puta sindikalci čak bili donekle i »blagi«, pa su najavljivali samo prosvjed upozorenja za 8. studenoga, te isti takav, ali veći, na Trgu bana Jelačića 15. studenoga, uz obećanje da ni škole ni ambulante neće ostati zatvorene, i ta je najava bila dovoljna da Vlada digne ručnu i u povoju spriječi neželjeni scenarij mase ljudi na ulicama. Zapravo, dogovor je bio sasvim očekivan: prvo, inflacija doista jest takva da je svima jasno da plaće to moraju pratiti, u prvom redu kad su u pitanju cijene hrane, s obzirom da je Vlada paketom mjera srećom obuzdala onaj rast cijena koji se odnosi na struju i grijanje. I drugo, masovni prosvjedi uvijek imaju političke implikacije, a to Plenković neće dozvoliti, pa ni po cijenu da proračun pritom dijelom pati, odnosno da neki drugi troškovi ostanu na čekanju. U javnim službama zaposleno je oko 180.000 ljudi i kad se to pomnoži s njihovim obiteljima, jasno je da se radi o velikoj masi nezadovoljstva koja se može stvoriti, ako se ovi zahtjevi ne bi prihvatili.

Stoga je sinoćnji dogovor ustvari win-win situacija za sve aktere. De facto, kad se zbroji ovogodišnje povećanje, plus ono koje će tek uslijediti na početku 2023. godine, plaće će rasti najmanje osam posto. Ako se ostvare najave da bi inflacija uskoro ipak mogla početi padati (što će u prvom redu biti posljedica pada potrošnje u ovakvim uvjetima opće skupoće), tada bi rast plaća bio skoro točno na razini inflacije, te bi barem djelatnici u javnim službama ostali pošteđeni dijela užasa ove krize.