Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić jučer je izravno napao Vladu i proglasio je odgovornom za stanje u pravosuđu. Praktički je podržao sudske službenike i namještenike koji već tjednima štrajkaju i čiji štrajk opasno dovodi u pitanje funkcioniranje sudstva. Ali to je oblik sindikalne borbe i tome se nema što prigovoriti. Ljudi se boje za veće plaće. To je njihovo pravo koje im nitko ne smije oduzeti.

Ali s druge strane njihova borba za viša primanja sada poprima dimenziju koju čak vjerojatno ni oni sami nisu očekivali. Hrvatska je u predizbornoj godini. I naravno da će oporba spremno iskoristiti priliku u kojoj je Vlada upala u prilično neugodnu poziciju. Zbog štrajka sudovi rade jedva ili nikako. Zbog toga velikih problema ima jako puno ljudi čije bi se nezadovoljstvo moglo preliti na Vladu i na vladajuću stranku. Za one koji još nisu sigurni tko je tu odgovoran, oporba će spremno prst uperiti prema Markovu trgu. Što je također legitimno.

Ali Radovan Dobronić nije oporba. On je prvi čovjek jedne grane vlasti. A on se jučer upleo u političku bitku na oba fronta. Jedan je onaj u kojem Vlada i štrajkaši odmjeravaju snage oko eventualne povišice plaće. Drugi je onaj između Vlade i vladajuće stranke s jedne i oporbe s druge gdje oporbenjaci koriste situaciju kako bi vladajućima zadali dodatne političke udarce. Posao predsjednika Vrhovnog suda nije miješati se u ovakve sindikalne i političke okršaje čak i onda kada je moguće u pravu. Je li ili nije, ali njemu nema mjesta usred političke utakmice koja se odigrava u predizbornoj godini. Političke utakmice u kojoj se udarci dijele na sve strane i u kojoj se ne biraju sredstva da se naudi političkim protivnicima. Odnosno biraju se, ali ona nisu baš previše simpatična. Vrijedi to za obje strane ove predizborne utakmice.

A pravosuđe se treba baviti onime za što je zaduženo. A ne dnevnom politikom. Predsjednik Zoran Milanović iskoristio je priliku da još jednom napadne Vladu nakon što je njegov izbor za predsjednika Vrhovnog suda to napravio koji sat prije toga. Zanimljivo je i to da je Milanović kad je predlagao Dobronića za prvog čovjeka Vrhovnog suda govorio kako je on prava osoba koja će reformirati pravosuđe. Da bi jučer priznao da predsjednik Vrhovnog suda i nema neke velike ovlasti. U cijelu se priču uplela i glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek koja se također susrela sa štrajkašima. A prije se znala susretati s premijerom Andrejom Plenkovićem za što i nije dala neka cjelovita objašnjenja. Da se ne spominju suci koji daju opsežne intervjue u medijima u kojima često komentiraju tekuće političke događaje, što također definitivno nije njihov posao. Tako da se puno pravosudnih djelatnika upušta u stvari u koje ne bi smjeli. I koje spadaju u domenu dnevne politike.

Malo je i čudno to što dio oporbe i štrajk sudskih službenika navodi kao razlog za sazivanje izvanredne saborske sjednice. Ovo je valjda prvi put da su se stranke takozvane hrvatske ljevice sjetile ljudi koji za svoj rad dobivaju izuzetno male plaće. Dosad ih takvi ljudi i nisu previše zanimali. A ista je stvar i s takozvanom hrvatskom desnicom koju su oni s niskim primanjima zanimali čak i manje nego što je to slučaj s hrvatskom salonskom ljevicom. Uglavnom ljudi, nekada ih se zvalo proleterima, koji prodaju svoj rad za nadnice ne zanimaju baš nikoga na hrvatskoj političkoj sceni. Osim kada se na tome može zaraditi kakav dodatni politički bod na način da se pod svaku cijenu zada što više udaraca vladajućoj stranci.

Naravno, sudski službenici i namještenici zaslužuju veće plaće. Koliko i kako, to je već drugo pitanje. Ali da ih zaslužuju – zaslužuju. I imaju se pravo kroz sindikalnu borbu boriti da ih dobiju. A dio sindikalne borbe je svakako i štrajk. O tome nema nikakve dvojbe.

Ali i oni bi trebali biti jako pažljivi da njihova legitimna borba ne postane dio dnevne političke borbe. To je uvijek mač s dvije oštrice. Ona politika koja te danas podržava sutra će te kao vlast također odbiti ako ćeš previše od nje tražiti. Uglavnom, svjedočimo klasičnoj hrvatskoj političkoj priči u kojoj se gaze svi postulati dobrih političkih običaja. Ali to je tako. I tako će biti i dalje.