Takve dvije Hrvatske možda najbolje ilustrira primjer načelnika Gline Stjepana Kostanjevića koji uopće ne komunicira sa svojom manjinskom zamjenicom Brankom Bakšić Mitić. Pritom, ona je mrav, dan i noć na terenu s ljudima, po kiši i snijegu. On je tzv. establishment, čovjek otuđen od naroda koji se na terenu pojavio nakon skoro tjedan dana
Kad je 29. prosinca u 12.19 sati potres dramatično zatresao Petrinju i Baniju, ali i cijelu Hrvatsku, proradilo je već znamenito hrvatsko zajedništvo. Svatko tko je imao zdrave dvije ruke i dvije noge, i koju kunu u džepu, otišao je u Petrinju pomagati ili se bar latio telefona i uplatio makar simboličnu svotu svoje donacije za razoreni grad.
Anketa Crodemoskop pokazala je dva tjedna kasnije da čak 83 posto građana smatra to zajedništvo, tu solidarnost, najvažnijim događajem u proteklih 365 dana. Tako je bilo i s dolaskom koronavirusa i prvog lockdowna te zagrebačkog potresa, kad smo svi kao jedan drhtali za spas glavnog grada. A tako je i sada, kad je potres pogodio još znatno siromašnije područje. Svi kao jedan za Petrinju, Glinu i Sisak, to je osjećaj koji nas je povezao.
Međutim, već od sljedećeg dana, 30. prosinca klin u to zajedničko srce zabija nam osjećaj da postoje dvije Hrvatske – ona koja volontira, i ona koja komandira. Tisuće ljudi slile su se u Petrinju, lutale zabačenim selima, krčile blatnjave cestice, dajući najbolje od sebe za neku baku koju nikad u životu nisu vidjeli. I nama kuće sutra mogu biti takve, i to suosjećanje gotovo da se može opipati u zraku u cijeloj Hrvatskoj. Nakon dva tjedna ti ljudi osjećaju i potrebu da im netko zahvali, mada su dragovoljno tamo, i ne očekuju nikakvu financijsku naknadu. Dapače – daju je.
Ali na drugoj strani je druga Hrvatska, ljudi na pozicijama moći, među kojima su i oni koji su govorili kako je obroka i previše, kako namirnica i robe više ne treba, kako volonteri smetaju, kako navijači po ulicama piju umjesto da pomažu, koji kuharima-volonterima poručuju kako su baš fino kuhali, ali sada već polako mogu otići, jer dolazi Pleter. A Pleter je poput Jetija, svi za njega znaju, ali još ga nitko u Petrinji nije vidio. Svi ti volonteri koji govore kako rade s vlastitim donacijama na terenu, i da od Crvenog križa malo toga dobivaju, vjerojatno jako dobro znaju o čemu govore. Kad se još sjete da je među vodećim ljudima Crvenog križa bila jedna Josipa Rimac, koja sada priprema svoju obranu za jednu od najvećih afera u Hrvatskoj u zadnjih deset godina, mnoge uhvati mučnina, gora od one koju izazove potres od 5 stupnjeva po Richteru kad ti izmakne tlo pod nogama.
Takve dvije Hrvatske možda najbolje ilustrira primjer načelnika Gline Stjepana Kostanjevića koji uopće ne komunicira sa svojom manjinskom zamjenicom Brankom Bakšić Mitić. Pritom, ona je mrav, dan i noć na terenu s ljudima, po kiši i snijegu. On je tzv. establishment, čovjek otuđen od naroda koji se na terenu pojavio nakon skoro tjedan dana.
Sličan je i primjer sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića nasuprot petrinjskog gradonačelnika, osobenjaka Darinka Dumbovića. Jedan je vodio obnovu tog područja u vremenu kad se evidentno kralo na materijalu za saniranje kuća (naravno, tek se treba dokazivati je li on za to i znao), a drugi živi 24 sata dnevno za sugrađane. Čovjek gine, nasuprot establishmenta kojeg će se vrh HDZ-a morati odreći ako se pokaže da je rukovodio procesom koji je bio svjesna zloupotreba i profiterstvo.
Takvih primjera je puno: ljudi koji daju sebe, i ljudi koji rade za sebe. Krizne situacije poput ovih najlakše pokažu stvarno stanje stvari. U ovakvim stvarima sve je crno-bijelo: ili imaš dušu, ili si nula od čovika, kako kaže pjesma.
A da bi se povjerenje ovih sa srcem vratilo u one s novčanikom (metaforički, jasno, u smislu raspolaganja javnim novcem), Vlada mora učiniti baš sve da ujedini te dvije Hrvatske. Da pritom kazni profitere, a da ima razumijevanja za volontere.
Konkretno, to znači da sve njene poluge moraju biti potpuno funkcionalne, od Civilne zaštite do tvrtke koja će kuhati građanima na Baniji. Također, za očekivati je da javnosti predstave svoj plan obnove – s budžetom, rokovima, dinamikom, akterima. Jedino tako mogu vratiti povjerenje velike većine ljudi čije srce kuca za Baniju, ali koji imaju problem s povjerenjem u sustav. Tih 83 posto – to su oni ljudi koji vjeruju u ljude, u sebe, ali to ne znači automatski da vjeruju i u sustav i državu. Ali oni nisu na poslu demontaže države. Upravo suprotno, oni žele vjerovati u nju, jer znaju da bez poštene vlasti, obnove i povratka neće biti.
Uvodnik
Volonteri i profiteri
Tihana Tomičić
12. siječanj 2021 13:25
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Takve dvije Hrvatske možda najbolje ilustrira primjer načelnika Gline Stjepana Kostanjevića koji uopće ne komunicira sa svojom manjinskom zamjenicom Brankom Bakšić Mitić. Pritom, ona je mrav, dan i noć na terenu s ljudima, po kiši i snijegu. On je tzv. establishment, čovjek otuđen od naroda koji se na terenu pojavio nakon skoro tjedan dana
Kad je 29. prosinca u 12.19 sati potres dramatično zatresao Petrinju i Baniju, ali i cijelu Hrvatsku, proradilo je već znamenito hrvatsko zajedništvo. Svatko tko je imao zdrave dvije ruke i dvije noge, i koju kunu u džepu, otišao je u Petrinju pomagati ili se bar latio telefona i uplatio makar simboličnu svotu svoje donacije za razoreni grad.
Anketa Crodemoskop pokazala je dva tjedna kasnije da čak 83 posto građana smatra to zajedništvo, tu solidarnost, najvažnijim događajem u proteklih 365 dana. Tako je bilo i s dolaskom koronavirusa i prvog lockdowna te zagrebačkog potresa, kad smo svi kao jedan drhtali za spas glavnog grada. A tako je i sada, kad je potres pogodio još znatno siromašnije područje. Svi kao jedan za Petrinju, Glinu i Sisak, to je osjećaj koji nas je povezao.
Međutim, već od sljedećeg dana, 30. prosinca klin u to zajedničko srce zabija nam osjećaj da postoje dvije Hrvatske – ona koja volontira, i ona koja komandira. Tisuće ljudi slile su se u Petrinju, lutale zabačenim selima, krčile blatnjave cestice, dajući najbolje od sebe za neku baku koju nikad u životu nisu vidjeli. I nama kuće sutra mogu biti takve, i to suosjećanje gotovo da se može opipati u zraku u cijeloj Hrvatskoj. Nakon dva tjedna ti ljudi osjećaju i potrebu da im netko zahvali, mada su dragovoljno tamo, i ne očekuju nikakvu financijsku naknadu. Dapače – daju je.
Ali na drugoj strani je druga Hrvatska, ljudi na pozicijama moći, među kojima su i oni koji su govorili kako je obroka i previše, kako namirnica i robe više ne treba, kako volonteri smetaju, kako navijači po ulicama piju umjesto da pomažu, koji kuharima-volonterima poručuju kako su baš fino kuhali, ali sada već polako mogu otići, jer dolazi Pleter. A Pleter je poput Jetija, svi za njega znaju, ali još ga nitko u Petrinji nije vidio. Svi ti volonteri koji govore kako rade s vlastitim donacijama na terenu, i da od Crvenog križa malo toga dobivaju, vjerojatno jako dobro znaju o čemu govore. Kad se još sjete da je među vodećim ljudima Crvenog križa bila jedna Josipa Rimac, koja sada priprema svoju obranu za jednu od najvećih afera u Hrvatskoj u zadnjih deset godina, mnoge uhvati mučnina, gora od one koju izazove potres od 5 stupnjeva po Richteru kad ti izmakne tlo pod nogama.
Takve dvije Hrvatske možda najbolje ilustrira primjer načelnika Gline Stjepana Kostanjevića koji uopće ne komunicira sa svojom manjinskom zamjenicom Brankom Bakšić Mitić. Pritom, ona je mrav, dan i noć na terenu s ljudima, po kiši i snijegu. On je tzv. establishment, čovjek otuđen od naroda koji se na terenu pojavio nakon skoro tjedan dana.
Sličan je i primjer sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića nasuprot petrinjskog gradonačelnika, osobenjaka Darinka Dumbovića. Jedan je vodio obnovu tog područja u vremenu kad se evidentno kralo na materijalu za saniranje kuća (naravno, tek se treba dokazivati je li on za to i znao), a drugi živi 24 sata dnevno za sugrađane. Čovjek gine, nasuprot establishmenta kojeg će se vrh HDZ-a morati odreći ako se pokaže da je rukovodio procesom koji je bio svjesna zloupotreba i profiterstvo.
Takvih primjera je puno: ljudi koji daju sebe, i ljudi koji rade za sebe. Krizne situacije poput ovih najlakše pokažu stvarno stanje stvari. U ovakvim stvarima sve je crno-bijelo: ili imaš dušu, ili si nula od čovika, kako kaže pjesma.
A da bi se povjerenje ovih sa srcem vratilo u one s novčanikom (metaforički, jasno, u smislu raspolaganja javnim novcem), Vlada mora učiniti baš sve da ujedini te dvije Hrvatske. Da pritom kazni profitere, a da ima razumijevanja za volontere.
Konkretno, to znači da sve njene poluge moraju biti potpuno funkcionalne, od Civilne zaštite do tvrtke koja će kuhati građanima na Baniji. Također, za očekivati je da javnosti predstave svoj plan obnove – s budžetom, rokovima, dinamikom, akterima. Jedino tako mogu vratiti povjerenje velike većine ljudi čije srce kuca za Baniju, ali koji imaju problem s povjerenjem u sustav. Tih 83 posto – to su oni ljudi koji vjeruju u ljude, u sebe, ali to ne znači automatski da vjeruju i u sustav i državu. Ali oni nisu na poslu demontaže države. Upravo suprotno, oni žele vjerovati u nju, jer znaju da bez poštene vlasti, obnove i povratka neće biti.