Preostaje nam imati vjeru u Vjeru kako bi riječki škver i dalje proizvodio brodove koji će pronositi svjetskim morima slavu male Hrvatske i male Rijeke
U sjeni svakodnevnih hrvatskih afera ostala je jedna vijest koja bi potencijalno mogla biti pozitivna i koja budi nadu da neće nestati sve ono zbog čega je Rijeka Rijeka, a Hrvatska Hrvatska. Početkom veljače ove godine počela je nova eura u stoljetnoj povijesti riječkoga škvera. Škvera koji je jedan od rijetkih preostalih simbola Rijeke koji je još uvijek u funkciji. I čije će dizalice i dalje raditi, a radnici se presvlačiti u trliše kako bi gradili brodove koji će svjetskim morima svjedočiti da u maloj Hrvatskoj i maloj Rijeci postoji znanje koje rezultira proizvodom koji ne mogu baš svi proizvesti.
Dobro, zvuči patetično, ali činjenica je da bi svatko onaj tko želi dobro Rijeci i Lijepoj Našoj ponekad trebao biti i patetičan. Zato što je riječ o proizvodnji koja nestaje. Što nije dobro. Svi zagovaratelji uslužnog sektora mišljenja su da bi sudbinu »3. maja« trebalo prepustiti nemilosrdnom tržištu koje će presuditi hoće li brodogradnja opstati ili neće. Još bi se i moglo složiti s tom tezom kada bi puno razvijenije zemlje funkcionirale po mehanizmu potpuno liberalnog tržišta.
Ali ne funkcioniraju budući da bi i autoindustrija i niz drugih proizvodnih djelatnosti jednostavno propalo da nema državnih subvencija. Zagovaratelji neoliberalnog modela ne smiju zaboraviti da su države puno bogatije od Hrvatske i te kako pomagale privatnom sektoru kako ne bi došlo do gospodarskog sloma.
Ako je državni novac bio dobar tada, nema ni jednog razloga da ne bude dobar kada je riječ o očuvanju strateških gospodarskih grana. Hrvatska država se odlučila da to brodogradnja jest i dobro je da je tako. Jer bi se gašenjem »3. maja« nekadašnji proizvodni ponos u potpunosti zatro. A ono što bi nestalo, teško da bi se ikada više pokrenulo.
Na mlin svim kritičarima državnog intervencionizma idu krize u hrvatskoj brodograđevnoj industriji koje su nastajale zbog katastrofalnog menadžmenta koji je dolazio u škverove po političkoj liniji i nije previše razbijao glavu s poslovnom bilancom. Mnogo ih je koji su sjedili u direktorskoj stolici »3. maja«, a da im je jedina referenca bila stranačka iskaznica.
Gotovo u pravilu ona HDZ-ova jer je ona najviše vrijedila zbog toga što je »3. maj« u vlasništvu države, a državu je najduže vodio HDZ.
Takvi direktori sklapali su loše ugovore, proizvodni procesi nisu bili funkcionalni i optimizirani i kao rezultat toga gomilali su se minusi u poslovanju koji bi se onda brisali milijardama javnog novca. Nikakve odgovornosti nije bilo, a kamoli da smo svjedočili sankcijama.
Najgori mogući rasplet za uprave hrvatskih škverova, pa tako i onoga riječkoga, bio bi smjena radi smjene
. Što se tiče »3. maja«, on je prošao i potpuno katastrofalnu suradnju s pulskim Uljanikom koja je mogla završiti tragično po riječke navoze. Budući da je suđenje za potencijalne marifetluke u tijeku, svatko koga to zanima može svjedočiti da je Uljanik »3. maju« bio maćeha, a ne majka. Da ne bi bilo da je za sve kriv HDZ, poslovni aranžman s Uljanikom odrađen je za vrijeme SDP-ove vlade 2013. godine. Tadašnja je Vlada krenula u restrukturiranje hrvatskih brodogradilišta, a za riječki škver kao dio te priče pulski je Uljanik za 83,3 posto dionica »3. maja« platio kupoprodajnu cijenu od jedne kune.
Tada je obećano da će u proces restrukturiranja »3. maja« država tijekom pet godina uložiti 847 milijuna kuna, a Uljanik će kao vlastiti doprinos u tom procesu uložiti 842 milijuna kuna. Kako se i što ulagalo, raspetljava se u sudskom postupku koji je u tijeku. Kako je sve završilo, svjedočili smo prije nekoliko godina kada je »3. maj« bio pred gašenjem. Da se to ne bi dogodilo, osmišljen je plan da se nakon suglasnosti nadzornih odbora dvije tvrtke riječkoga škvera prenesu poslovni udjeli i koncesije na novosnovanu tvrtku »3. maj 1905«.
Stopostotni vlasnik novoosnovane tvrtke je država. Sada se valja nadati da će »3. maj 1905« uspješno zaploviti poslovnim vodama i na taj način sačuvati hrvatsku i riječku brodogradnju od propasti. Da bi to bilo tako, država, točnije vlada, ma kojeg političkog predznaka bila, mora voditi računa o nadzoru nad radom tvrtke i nastojati ne koristiti je za uhljebljivanje isluženih stranačkih kadrova.
Na samom početku kormilo je preuzela kao predsjednica Uprave Vjera Marić.
Preostaje nam imati vjeru u Vjeru kako bi riječki škver i dalje proizvodio brodove koji će pronositi svjetskim morima slavu male Hrvatske i male Rijeke.
Damir Cupać
Vjera u Vjeru
Damir Cupać
06. veljača 2025 10:05
Foto Sergej Drechsler
Preostaje nam imati vjeru u Vjeru kako bi riječki škver i dalje proizvodio brodove koji će pronositi svjetskim morima slavu male Hrvatske i male Rijeke
U sjeni svakodnevnih hrvatskih afera ostala je jedna vijest koja bi potencijalno mogla biti pozitivna i koja budi nadu da neće nestati sve ono zbog čega je Rijeka Rijeka, a Hrvatska Hrvatska. Početkom veljače ove godine počela je nova eura u stoljetnoj povijesti riječkoga škvera. Škvera koji je jedan od rijetkih preostalih simbola Rijeke koji je još uvijek u funkciji. I čije će dizalice i dalje raditi, a radnici se presvlačiti u trliše kako bi gradili brodove koji će svjetskim morima svjedočiti da u maloj Hrvatskoj i maloj Rijeci postoji znanje koje rezultira proizvodom koji ne mogu baš svi proizvesti.
Dobro, zvuči patetično, ali činjenica je da bi svatko onaj tko želi dobro Rijeci i Lijepoj Našoj ponekad trebao biti i patetičan. Zato što je riječ o proizvodnji koja nestaje. Što nije dobro. Svi zagovaratelji uslužnog sektora mišljenja su da bi sudbinu »3. maja« trebalo prepustiti nemilosrdnom tržištu koje će presuditi hoće li brodogradnja opstati ili neće. Još bi se i moglo složiti s tom tezom kada bi puno razvijenije zemlje funkcionirale po mehanizmu potpuno liberalnog tržišta.
Ali ne funkcioniraju budući da bi i autoindustrija i niz drugih proizvodnih djelatnosti jednostavno propalo da nema državnih subvencija. Zagovaratelji neoliberalnog modela ne smiju zaboraviti da su države puno bogatije od Hrvatske i te kako pomagale privatnom sektoru kako ne bi došlo do gospodarskog sloma.
Ako je državni novac bio dobar tada, nema ni jednog razloga da ne bude dobar kada je riječ o očuvanju strateških gospodarskih grana. Hrvatska država se odlučila da to brodogradnja jest i dobro je da je tako. Jer bi se gašenjem »3. maja« nekadašnji proizvodni ponos u potpunosti zatro. A ono što bi nestalo, teško da bi se ikada više pokrenulo.
Na mlin svim kritičarima državnog intervencionizma idu krize u hrvatskoj brodograđevnoj industriji koje su nastajale zbog katastrofalnog menadžmenta koji je dolazio u škverove po političkoj liniji i nije previše razbijao glavu s poslovnom bilancom. Mnogo ih je koji su sjedili u direktorskoj stolici »3. maja«, a da im je jedina referenca bila stranačka iskaznica.
Gotovo u pravilu ona HDZ-ova jer je ona najviše vrijedila zbog toga što je »3. maj« u vlasništvu države, a državu je najduže vodio HDZ.
Takvi direktori sklapali su loše ugovore, proizvodni procesi nisu bili funkcionalni i optimizirani i kao rezultat toga gomilali su se minusi u poslovanju koji bi se onda brisali milijardama javnog novca. Nikakve odgovornosti nije bilo, a kamoli da smo svjedočili sankcijama.
Najgori mogući rasplet za uprave hrvatskih škverova, pa tako i onoga riječkoga, bio bi smjena radi smjene
. Što se tiče »3. maja«, on je prošao i potpuno katastrofalnu suradnju s pulskim Uljanikom koja je mogla završiti tragično po riječke navoze. Budući da je suđenje za potencijalne marifetluke u tijeku, svatko koga to zanima može svjedočiti da je Uljanik »3. maju« bio maćeha, a ne majka. Da ne bi bilo da je za sve kriv HDZ, poslovni aranžman s Uljanikom odrađen je za vrijeme SDP-ove vlade 2013. godine. Tadašnja je Vlada krenula u restrukturiranje hrvatskih brodogradilišta, a za riječki škver kao dio te priče pulski je Uljanik za 83,3 posto dionica »3. maja« platio kupoprodajnu cijenu od jedne kune.
Tada je obećano da će u proces restrukturiranja »3. maja« država tijekom pet godina uložiti 847 milijuna kuna, a Uljanik će kao vlastiti doprinos u tom procesu uložiti 842 milijuna kuna. Kako se i što ulagalo, raspetljava se u sudskom postupku koji je u tijeku. Kako je sve završilo, svjedočili smo prije nekoliko godina kada je »3. maj« bio pred gašenjem. Da se to ne bi dogodilo, osmišljen je plan da se nakon suglasnosti nadzornih odbora dvije tvrtke riječkoga škvera prenesu poslovni udjeli i koncesije na novosnovanu tvrtku »3. maj 1905«.
Stopostotni vlasnik novoosnovane tvrtke je država. Sada se valja nadati da će »3. maj 1905« uspješno zaploviti poslovnim vodama i na taj način sačuvati hrvatsku i riječku brodogradnju od propasti. Da bi to bilo tako, država, točnije vlada, ma kojeg političkog predznaka bila, mora voditi računa o nadzoru nad radom tvrtke i nastojati ne koristiti je za uhljebljivanje isluženih stranačkih kadrova.
Na samom početku kormilo je preuzela kao predsjednica Uprave Vjera Marić.
Preostaje nam imati vjeru u Vjeru kako bi riječki škver i dalje proizvodio brodove koji će pronositi svjetskim morima slavu male Hrvatske i male Rijeke.