Na pitanje je li Hrvatska narodna banka poduzela sve što je mogla u borbi protiv inflacije, zamjenica guvernera HNB-a Sandra Švaljek, koju je ovaj puta »dopalo« da u Saboru brani boje ove institucije – jer šefa nije bilo – očekivano je rekla da je HNB učinio sve što je mogao »iz svog arsenala«.

To je točno iz otužne perspektive što je taj arsenal – a očito se vojni rječnik probio i u monetarnu politiku – slab i desetkovan činjenicom da HNB više ne vodi samostalnu monetarnu politiku niti može utjecati na količinu novca u optjecaju.

Drugim riječima – nema (monetarne) municije. Više se i ne zna koliko je eura u optjecaju na području pojedine članice eurozone jer kapital kola, sve barijere su pale i hrvatska monetarna politika, i ranije ograničena činjenicom da je devizna štednja bila u eurima, sada se u potpunosti utopila u europski monetarni prostor.

Švaljek je samo mogla reći, a to je i rekla, da se HNB, koji sada vodi zajedničku politiku s Europskom središnjom bankom, zauzeo za podizanje kamatnih stopa što je, kazala je, imalo pozitivne efekte.

Mislila je naravno na to da je guverner Vujčić koji voli naglasiti da ravnopravno sjedi za stolom s ostalim guvernerima zemalja članica eurozone svojevremeno glasao za povećanje ključnih kamatnih stopa koje se onda preko bankarskog i tržišta kapitala kanalima monetarne transmisije prelijevaju do krajnjih korisnika i smanjuju potražnju za kreditima i investicijama.

No, nije posve točno da je HNB iskoristio baš sve što je mogao. Nije posve točno ni da su šire mjere ECB-a, u kojima sudjelujemo, a koje je zamjenica guvernera spomenula, imale »pozitivne efekte«. Na prvu točku utjecali su, moguće je, i politički razlozi, a na drugu čista monetarna suština neoptimalnosti valutnog područja čiji smo dio.

To naravno treba pojasniti. U prvoj točki, u pukoj bi teoriji više kamatne stope trebale dakle demotivirati građane na potrošnju, a poduzeća na investicije, čime se koči privredni ciklus, dok bi s druge strane, poslovne banke trebale motivirati da imobiliziraju slobodna novčana sredstva i u ovom slučaju ih deponiraju kod središnjih banaka privučene tim višim stopama.

Jedna od tri ključne stope je naime depozitna, koja upravo određuje koliki će biti povrat banaka ako samo viškove likvidnosti (ono što nisu plasirale) deponiraju kod središnjih banaka eurosustava, pa i HNB-a.

Ako dakle ključne stope rastu – a rasle su od ljeta 2022., do ljeta 2024. – bankama je isplativije držati novac kod HNB-a umjesto ga plasirati u kredite. Jer kod HNB-a rizika nema, a kamata je izdašna, a ako plasiraju građanima ili – još teže – poduzećima, imaju trošak obrade kredita i, bez obzira na više kamate, imaju i nekakav rizik. Računica je jasna.

E sad, što se od toga stvarno dogodilo, a što nije? Je li se kreditiranje kućanstava u Hrvatskoj smanjilo, pa i u vrijeme najviših ključnih stopa? Naravno da nije, štoviše, još je i povećano. I to opet iz dva razloga (ovo je nešto složeniji dijagram).

Prvi je što su u Hrvatskoj i u vrijeme najviših (ključnih) kamata u eurozoni kamate na gotovinske kredite bile na građanima očito podnošljivih šest, sedam posto. To se inače obično iznosi kao plus i jedan od benefita uvođenja eura, iako je s aspekta inflacije to »koma«.

Drugi je pak što su u Hrvatskoj, pogonjene fiskalnim odlukama, plaće rasle (većinom u javnom sektoru, ali nebitno za cjelinu ovog argumenta) pa su naravno ljudi to iskoristili da investiraju u trajna potrošačka dobra.

Zašto? Pa svi vide da smo strukturno puno gore nego što govori brojka koja se zove BDP. Ako u nekom centru ili u kvartovskom dućanu možeš pronaći tri vrste ili sorte jabuka i recimo dvije vrste naranči, a niti jedna nije proizvedena u Hrvatskoj – onda je jasno da u dubini, u provaliji naše ekonomske zbilje – nema čvrstog nazivnika na koji bismo se mogli osloniti.

Kolanje novca, eura, kuna, čega već, samo je veo koji se može drukčije zvati, ali se ono što prekriva uvijek zove isto – neimaština i zapuštenost resursa. Dakle, pojam ‘održivo’ ne stanuje ovdje i onda se živi od danas do sutra.

U vrijeme kada bi se dakle očekivalo da će zbog monetarne politike koja je bila restriktivna, a misli se na zajedničku monetarnu politiku eurozone, doći do kontrakcije kredita, kod nas je došlo do snažne ekspanzije, po stopi od 16 posto.

Dakle, potpuno obratno i potpuno naopako u odnosu na ono kako bi se očekivalo da će djelovati djelatni monetarni prijenos kanala kamatnjaka. To govori samo jedno – ušli smo u valutno područje koje odudara od ‘mindseta’ naše ekonomije, da se poslužim popularnim rječnikom, koliko god da govorili da su ciklusi ujednačeni.

Ujednačeni su s tolikim vremenskim pomakom da bi se o toj ujednačenosti dalo razgovarati. Štoviše, kanal kamatnjaka, onaj u kojem su kamate bile visoke i trebale su kočiti kreditnu ekspanziju – još nije proradio, a ECB je već skoro godinu dana u modu rezanja kamatnih stopa.

Mi ćemo ga još i preskočiti. Dokaz da dakle prijenos kasni je činjenica da HNB sada, nakon spomenute dvije godine restriktivne monetarne politike ECB-a – pri čemu Europa iz toga već dobrano izlazi – uvodi tobože strože uvjete kreditiranja. Jer zapravo nema druge.

I tu se sada vraćamo na početak gdje Švaljek nije u pravu govoreći da su napravili baš sve što su mogli. Te je mjere, koje dakle HNB još ima na raspolaganju, bez obzira što više nema emisijsku funkciju, naša središnja banka trebala uvesti prije barem godinu dana kada je bilo jasno da će veće plaće sigurno dići cijene i kredite, a inflacija je već prelazila deset posto.

No, to je bilo doba izbora. I to ne samo parlamentarnih. Zanavljao se i Vujčićev mandat, i mandat same Švaljek. Donositi odluke koje će u tom trenutku kočiti potrošnju i »ugrožavati« na taj način streloviti rast BDP-a, glavnu mantru stranke na vlasti, koja je tada ponovno osvojila vlast, možda ipak nije bilo na njihovoj »to do« listi.

Ne, nisu učinili sve što su mogli. Štoviše, ne čine ni sada jer je limitiranje kredita odgođeno, tobože, da bi se izašlo ususret građanima. No, i banke su zajaukale da neće imati kome plasirati kredite, a kako ključne stope padaju, neće više ni moći baš onoliko zarađivati držeći novac kod HNB-a.

To je Švaljek točno rekla. Ali, onda opet kaže da je euro povećao cijene samo za 0,4 posto, što je glupost, i analiza koja je to analizirala mora na remont. Pa se kao razlog za rast cijena opet spominje turizam, kao, stranci su krivi što cijene rastu…

Pa onda opet cirkularna definicija po kojoj cijene rastu jer raste BDP-a, a BDP raste jer je veća potrošnja, koja se, međutim, nije suzbijala nego poticala, o čemu ovdje i jest riječ, i tako ukrug.

No, još nešto tu buni ljude, i političare, pa se u parlamentu stalno vraćaju na tu činjenicu, da je u opisu posla HNB-a da čuva stabilnost cijena, jer to piše u zakonu, nije mijenjano, odnosno nije mijenjan nositelj – i dalje je to HNB, iako je de facto odgovoran ECB.

Kojem je to također u opisu posla. A mi smo dio eurozone. Podrazumijeva se dakle da bi pravni okvir trebao proizlaziti iz ekonomske suštine.

No, ekonomija i život sada ovdje iskaču iz tog okvira. Zato što se u novo monetarno područje nije ušlo isključivo iz ekonomskih, nego i iz političkih razloga. Pa se onda dogodi paradoks da je cilj isti, a izvedba dijametralno suprotna.

No, adresa na koju se treba primarno žaliti onda nije HNB. Nego HDZ. Ali, dijelom i SDP.

Uzelo se ekonomskoj politici što se moglo i sada se brani neobranjivo. Veo novca čest je pojam u monetarnoj teoriji kada se zdvaja o njegovoj važnosti za ukupna ekonomska kretanja, no ovdje je čini se još više riječ o velu neznanja, i to ne onako kako ga je tumačio John Rawls, kao preduvjet pravednosti, nego doslovno.