Ukrajina i ono što se u njoj sada događa daleko je izvan i iznad bilo kakvog hrvatskog utjecaja. Hrvatska se treba prilagoditi i plivati u cijeloj priči gledajući kako da najbolje zaštiti svoje interese. A tome neće nikako pridonijeti proruske i antiukrajinske izjave
Rusima smo se ionako već dobrano zamjerili. Pa došli Ukrajinci u Hrvatsku na obuku ili ne, više je manje svejedno. Ako Rusija ikada dođe na štih kada je u pitanju Hrvatska, sigurno će nas nagaziti. To, naravno, ne znači nikakav izravni vojni napad, ali ako ikada budu u prilici da nam pokažu gdje nam je mjesto, oni će to sigurno napraviti. S Ukrajincima na obuci u Hrvatskoj ili ne. Hrvatska je tu granicu već prešla onog trenutka kada je uvela sankcije Rusiji. Uostalom, sama činjenica da smo i mi poslali u Kijev nešto naoružanja i vojne opreme, i na simboličkoj i na stvarnoj razini puno je veće zamjeranje Moskvi nego to da će se desetak ili više Ukrajinaca obučavati u Hrvatskoj za to da i oni postanu vojni instruktori. I to je to.
Zbog čega predsjednik onda nije potegao raspravu oko te prakse. Ili ako ima zamjerke na nju, kao i na namjeru Vlade da Hrvatska obučava ukrajinske vojnike, zbog čega se to pitanje ne pokuša riješiti iza zatvorenih vrata između njega i premijera? Zbog čega se nije pokušalo to pitanje riješiti na elegantan način, bez izlaženja u javnost i bez posljedične blamaže pred našim zapadnim partnerima? Pa da se pred njima ne sramotimo, a da se istovremeno ne zamjeramo Rusima. Mada je ovo drugo besmisleno, budući da smo zamjeranje već obavili.
Oporba optužuje Vladu da je s pozicije Ustava upitno to što se prije sastanka u Bruxellesu nije konzultirala s predsjednikom i pokušala usuglasiti pozicije. Ustav istina spominje sukreiranje vanjske politike Markova trga i Banskih dvora, ali na krajnje nedorečen, nejasan i zbunjujući način. Hrvatski je Ustav u usporedbi s temeljnim tekstovima ostalih zemalja članica EU-a točno ono što je stadion Dinama u Maksimiru prema Nou Campu, San Siru ili Santiago Bernabeuu. Ruglo i ruševina koju treba srušiti i iznova napraviti. Stadion ne za naše novce, ali to je već drugo pitanje. Da, u Ustavu piše da bi Plenković i Milanović trebali sukreirati vanjsku politiku, ali ne piše kako i koje su posljedice za onog koji od toga odstupi. Tako da ovo nije ni prvi, ni zadnji put da je neka vlada zaobišla Pantovčak. I da pritom nije prekršila Ustav. Ili barem da nikakav Ustavni sud to ni na koji način ne može utvrditi.
Usto, nije jasno kako bi se Vlada mogla konzultirati s predsjednikom kada on odbija svaku komunikaciju i s Vladom, i s ministrom vanjskih poslova. Pa on ovog drugog vrijeđa čak i gore nego samog premijera. Pa već više od godinu dana nije moguće postići dogovor oko popunjavanja veleposlaničkih i drugih diplomatskih mjesta. I dok je to pitanje Hrvatske, odnosno samo naša diplomatska sramota, ovo s ukrajinskim vojnicima debelo prelazi državne granice.
Ovo čemu sada svjedočimo u svijetu na korak je, ako taj korak već nije i napravljen, do trećeg svjetskog rata. U ovakvoj situaciji svijet nije bio još tamo od 1939. godine. Ili hajde, barem u ranim šezdesetim, kada je Hruščov želio staviti sovjetske rakete na Kubu. I zaista nije ni vrijeme, ni mjesto za ovakva prepucavanja.
Milanović jest dijelom u pravu da Hrvatska ne bi trebala biti u prvi redovima kada se verbalno, politički, diplomatski i vojno tuče po Rusiji. Davno je Vladko Maček rekao da bi se mali trebali zavući pod stol kada se veliki tuku. Jest to malo domobranski, ali je i mudro. Ali ako Milanović zagovara razboritost kada je u pitanju guranje u prve redove protiv Rusije, otkud onda njegova potreba da javno polemizira s NATO-om i dijeli lekcije vodećim zapadnim zemljama. I da javno iznosi stajališta o ukrajinskom sukobu. Nije na predsjedniku malene zemlje da se petlja u takve stvari. A još manje takve zemlje koja usred trećeg svjetskog rata ne zna tko joj je uopće zapovjednik vojske. Odnosno, zapovjednik ostatka ostataka nekad, barem za ove naše prostore, respektabilne oružane sile. Pa i to je nepotrebno guranje u prve redove. Još je to jedan sukob koji se nije trebao dogoditi.
Ukrajina i ono što se u njoj sada događa daleko je izvan i iznad bilo kakvog hrvatskog utjecaja. Hrvatska se treba prilagoditi i plivati u cijeloj priči gledajući kako da najbolje zaštiti svoje interese. A tome neće nikako pridonijeti proruske i antiukrajinske izjave. I naravno da treba napraviti sve da naši vojnici nikada ne odu u taj rat.
Uvodnik
Veliki se tuku, mali pod stol
Zlatko Crnčec
21. listopad 2022 12:41
Reuters
Ukrajina i ono što se u njoj sada događa daleko je izvan i iznad bilo kakvog hrvatskog utjecaja. Hrvatska se treba prilagoditi i plivati u cijeloj priči gledajući kako da najbolje zaštiti svoje interese. A tome neće nikako pridonijeti proruske i antiukrajinske izjave
Rusima smo se ionako već dobrano zamjerili. Pa došli Ukrajinci u Hrvatsku na obuku ili ne, više je manje svejedno. Ako Rusija ikada dođe na štih kada je u pitanju Hrvatska, sigurno će nas nagaziti. To, naravno, ne znači nikakav izravni vojni napad, ali ako ikada budu u prilici da nam pokažu gdje nam je mjesto, oni će to sigurno napraviti. S Ukrajincima na obuci u Hrvatskoj ili ne. Hrvatska je tu granicu već prešla onog trenutka kada je uvela sankcije Rusiji. Uostalom, sama činjenica da smo i mi poslali u Kijev nešto naoružanja i vojne opreme, i na simboličkoj i na stvarnoj razini puno je veće zamjeranje Moskvi nego to da će se desetak ili više Ukrajinaca obučavati u Hrvatskoj za to da i oni postanu vojni instruktori. I to je to.
Zbog čega predsjednik onda nije potegao raspravu oko te prakse. Ili ako ima zamjerke na nju, kao i na namjeru Vlade da Hrvatska obučava ukrajinske vojnike, zbog čega se to pitanje ne pokuša riješiti iza zatvorenih vrata između njega i premijera? Zbog čega se nije pokušalo to pitanje riješiti na elegantan način, bez izlaženja u javnost i bez posljedične blamaže pred našim zapadnim partnerima? Pa da se pred njima ne sramotimo, a da se istovremeno ne zamjeramo Rusima. Mada je ovo drugo besmisleno, budući da smo zamjeranje već obavili.
Oporba optužuje Vladu da je s pozicije Ustava upitno to što se prije sastanka u Bruxellesu nije konzultirala s predsjednikom i pokušala usuglasiti pozicije. Ustav istina spominje sukreiranje vanjske politike Markova trga i Banskih dvora, ali na krajnje nedorečen, nejasan i zbunjujući način. Hrvatski je Ustav u usporedbi s temeljnim tekstovima ostalih zemalja članica EU-a točno ono što je stadion Dinama u Maksimiru prema Nou Campu, San Siru ili Santiago Bernabeuu. Ruglo i ruševina koju treba srušiti i iznova napraviti. Stadion ne za naše novce, ali to je već drugo pitanje. Da, u Ustavu piše da bi Plenković i Milanović trebali sukreirati vanjsku politiku, ali ne piše kako i koje su posljedice za onog koji od toga odstupi. Tako da ovo nije ni prvi, ni zadnji put da je neka vlada zaobišla Pantovčak. I da pritom nije prekršila Ustav. Ili barem da nikakav Ustavni sud to ni na koji način ne može utvrditi.
Usto, nije jasno kako bi se Vlada mogla konzultirati s predsjednikom kada on odbija svaku komunikaciju i s Vladom, i s ministrom vanjskih poslova. Pa on ovog drugog vrijeđa čak i gore nego samog premijera. Pa već više od godinu dana nije moguće postići dogovor oko popunjavanja veleposlaničkih i drugih diplomatskih mjesta. I dok je to pitanje Hrvatske, odnosno samo naša diplomatska sramota, ovo s ukrajinskim vojnicima debelo prelazi državne granice.
Ovo čemu sada svjedočimo u svijetu na korak je, ako taj korak već nije i napravljen, do trećeg svjetskog rata. U ovakvoj situaciji svijet nije bio još tamo od 1939. godine. Ili hajde, barem u ranim šezdesetim, kada je Hruščov želio staviti sovjetske rakete na Kubu. I zaista nije ni vrijeme, ni mjesto za ovakva prepucavanja.
Milanović jest dijelom u pravu da Hrvatska ne bi trebala biti u prvi redovima kada se verbalno, politički, diplomatski i vojno tuče po Rusiji. Davno je Vladko Maček rekao da bi se mali trebali zavući pod stol kada se veliki tuku. Jest to malo domobranski, ali je i mudro. Ali ako Milanović zagovara razboritost kada je u pitanju guranje u prve redove protiv Rusije, otkud onda njegova potreba da javno polemizira s NATO-om i dijeli lekcije vodećim zapadnim zemljama. I da javno iznosi stajališta o ukrajinskom sukobu. Nije na predsjedniku malene zemlje da se petlja u takve stvari. A još manje takve zemlje koja usred trećeg svjetskog rata ne zna tko joj je uopće zapovjednik vojske. Odnosno, zapovjednik ostatka ostataka nekad, barem za ove naše prostore, respektabilne oružane sile. Pa i to je nepotrebno guranje u prve redove. Još je to jedan sukob koji se nije trebao dogoditi.
Ukrajina i ono što se u njoj sada događa daleko je izvan i iznad bilo kakvog hrvatskog utjecaja. Hrvatska se treba prilagoditi i plivati u cijeloj priči gledajući kako da najbolje zaštiti svoje interese. A tome neće nikako pridonijeti proruske i antiukrajinske izjave. I naravno da treba napraviti sve da naši vojnici nikada ne odu u taj rat.