Ipak živimo u 2024. i bilo kakve revolucije trebale bi konačno biti iza nas
Ustavno sudovanje je političko sudovanje. Ovu izreku može se čuti na samom početku prvog predavanja kolegija Ustavno pravo. A trebali bi je se prisjetiti svi nakon inicijative Zorana Milanovića da bi Ustavni sud praktički trebalo ukinuti. Hrvatska ima skoro 35 godina iskustva ustavnog sudovanja u demokratskom poretku. Uglavnom, može se reći da ono ni na koji način ne odskače u smislu kvalitete od onog koje upražnjavaju redovni sudovi. Bili oni kazneni ili građanski. Ustavno sudovanje nije ni bolje ni lošije od politike, koja uostalom izravno odlučuje o sastavu Ustavnog suda.
A odlučuje na način da onaj tko je više na vlasti ima veći utjecaj. U Hrvatskoj je od uvođenja demokracije održano ukupno deset parlamentarnih izbora. Rezultat je osam prema dva za HDZ. Pa je shodno tome ova stranka imala odlučujući utjecaj na sastav Ustavnog suda. Jedini razlog zašto je utjecaj SDP-a manji jest taj što je u 34 godine demokracije ova stranka samo dva puta uspjela pobijediti. Ali SDP ima manji utjecaj od HDZ-a, ali dakle ipak ima. Ni jedna druga stranka nema nikakav. Pa bi stoga u SDP-u, a posebno se to odnosi na njihovog trenutnog kandidata za premijera, trebali to imati u vidu. Jer recimo Možemo! ili Most nikada nisu uspjeli u tome da imaju neku svoju akviziciju u tom tijelu. Naprosto, sastav Ustavnog suda odražava omjer snaga u politici.
Da je SDP osam puta pobijedio na izborima za Sabor, i shodno tome odlučivao o sastavu ustavnih sudaca, uopće nema nikakve dvojbe kakva bi bila odluka Ustavnog suda nakon što je Milanović odlučio postati premijer iz fotelje predsjednika Republike. Takav Ustavni sud bi mu to sigurno dozvolio. Sigurno bi mu dozvolili kandidiranje na listi SDP-a bez obzira na to što je predsjednik Republike. I sigurno mu ne bi zabranili vođenje izborne kampanje. Možda bi zaprijetili i kakvom sankcijom onima koji se javno usude reći da je Milanovićev angažman protuustavan
Tako da su deplasirani napadi iz SDP-a da mišljenje Ustavnog suda kojim se zabranjuje Milanovićeva kandidatura i sudjelovanje u kampanji rezultat politike. Ono što oni tvrde jest točno, ali su oni sami pristali sudjelovati u toj igri od samog početka.
Sve to još jednom pokazuje koliko je demokracija u Hrvatskoj krhka i još uvijek mlada biljka. Pa, prvi put su Hrvati birali svoj parlament na općim, izravnim i tajnim izborima prije samo 34 godine. Prije toga smo živjeli u raznim autoritarnim, poludemokratskim, ali i otvoreno totalitarnim sustavima. Temelj postojećem Ustavu postavljen je, kao što je to rekao i sam Milanović, u nekoliko ljetnih tjedana 1990. Tada nije bilo sigurno hoće li taj tekst uopće doći do Sabora. Ili će JNA generalski trogloditi u jednom trenutku naprosto izvesti tenkove na ulicu i prekinuti ove demokratske »igrarije«.
Dakle, da se ne ide predaleko u povijest, treba se samo prisjetiti koliko kratko uopće postoji ustavno sudovanje u demokratskoj Hrvatskoj.
Naravno, sam ovaj opis kako se Ustavni sud popunjava govori o tome na šta nam sliči ova naša demokracija. Ali nije baš ni jasno koji bi bio drugi način jer Sabor je taj koji donosi konačnu odluku. Jedino rješenje možda bi bilo sazrijevanje društva koje bi onda civiliziralo političku klasu da – prvo u Ustavni sud pošalju kvalitetne ljude, a drugo, da onda ovi ipak više odlučuju na osnovu svog znanja, a manje na osnovu toga koje ih je političko pleme izabralo. Ovo je jedini način. Jer kao što smo naveli na početku teksta, ustavno sudovanje je političko sudovanje. Uostalom, ako nema posebnog Ustavnog suda, ustavno će sudovanje morati raditi redovni sudovi. Pa se priča manje-više vraća na istu početnu poziciju.
Milanovićeva ideja o praktičnom ukidanju Ustavnog suda još je jedna njegova pseudorevolucionarna inicijativa. Za nadati se da ako ljevica i pobijedi na izborima da će u njoj ipak biti dovoljno pametnih i razboritih ljudi koji će upaliti crveno svjetlo za ovaj pokušaj pretvaranja iluzije u stvarnost. Koji bi, ako bi se ostvario, doveo do dodatnog kaosa u ionako kaotičnoj zemlji u kojoj živimo. Kao što je rekao profesor Đorđe Gardašević, Ustavni sud treba reformu, a ne ukidanje. Ipak živimo u 2024. i bilo kakve revolucije trebale bi konačno biti iza nas.
Putevi i stranputice
Ustavni sud reformirati, a ne ukinuti
Zlatko Crnčec
28. ožujak 2024 08:32
Ipak živimo u 2024. i bilo kakve revolucije trebale bi konačno biti iza nas
Ustavno sudovanje je političko sudovanje. Ovu izreku može se čuti na samom početku prvog predavanja kolegija Ustavno pravo. A trebali bi je se prisjetiti svi nakon inicijative Zorana Milanovića da bi Ustavni sud praktički trebalo ukinuti. Hrvatska ima skoro 35 godina iskustva ustavnog sudovanja u demokratskom poretku. Uglavnom, može se reći da ono ni na koji način ne odskače u smislu kvalitete od onog koje upražnjavaju redovni sudovi. Bili oni kazneni ili građanski. Ustavno sudovanje nije ni bolje ni lošije od politike, koja uostalom izravno odlučuje o sastavu Ustavnog suda.
A odlučuje na način da onaj tko je više na vlasti ima veći utjecaj. U Hrvatskoj je od uvođenja demokracije održano ukupno deset parlamentarnih izbora. Rezultat je osam prema dva za HDZ. Pa je shodno tome ova stranka imala odlučujući utjecaj na sastav Ustavnog suda. Jedini razlog zašto je utjecaj SDP-a manji jest taj što je u 34 godine demokracije ova stranka samo dva puta uspjela pobijediti. Ali SDP ima manji utjecaj od HDZ-a, ali dakle ipak ima. Ni jedna druga stranka nema nikakav. Pa bi stoga u SDP-u, a posebno se to odnosi na njihovog trenutnog kandidata za premijera, trebali to imati u vidu. Jer recimo Možemo! ili Most nikada nisu uspjeli u tome da imaju neku svoju akviziciju u tom tijelu. Naprosto, sastav Ustavnog suda odražava omjer snaga u politici.
Da je SDP osam puta pobijedio na izborima za Sabor, i shodno tome odlučivao o sastavu ustavnih sudaca, uopće nema nikakve dvojbe kakva bi bila odluka Ustavnog suda nakon što je Milanović odlučio postati premijer iz fotelje predsjednika Republike. Takav Ustavni sud bi mu to sigurno dozvolio. Sigurno bi mu dozvolili kandidiranje na listi SDP-a bez obzira na to što je predsjednik Republike. I sigurno mu ne bi zabranili vođenje izborne kampanje. Možda bi zaprijetili i kakvom sankcijom onima koji se javno usude reći da je Milanovićev angažman protuustavan
Tako da su deplasirani napadi iz SDP-a da mišljenje Ustavnog suda kojim se zabranjuje Milanovićeva kandidatura i sudjelovanje u kampanji rezultat politike. Ono što oni tvrde jest točno, ali su oni sami pristali sudjelovati u toj igri od samog početka.
Sve to još jednom pokazuje koliko je demokracija u Hrvatskoj krhka i još uvijek mlada biljka. Pa, prvi put su Hrvati birali svoj parlament na općim, izravnim i tajnim izborima prije samo 34 godine. Prije toga smo živjeli u raznim autoritarnim, poludemokratskim, ali i otvoreno totalitarnim sustavima. Temelj postojećem Ustavu postavljen je, kao što je to rekao i sam Milanović, u nekoliko ljetnih tjedana 1990. Tada nije bilo sigurno hoće li taj tekst uopće doći do Sabora. Ili će JNA generalski trogloditi u jednom trenutku naprosto izvesti tenkove na ulicu i prekinuti ove demokratske »igrarije«.
Dakle, da se ne ide predaleko u povijest, treba se samo prisjetiti koliko kratko uopće postoji ustavno sudovanje u demokratskoj Hrvatskoj.
Naravno, sam ovaj opis kako se Ustavni sud popunjava govori o tome na šta nam sliči ova naša demokracija. Ali nije baš ni jasno koji bi bio drugi način jer Sabor je taj koji donosi konačnu odluku. Jedino rješenje možda bi bilo sazrijevanje društva koje bi onda civiliziralo političku klasu da – prvo u Ustavni sud pošalju kvalitetne ljude, a drugo, da onda ovi ipak više odlučuju na osnovu svog znanja, a manje na osnovu toga koje ih je političko pleme izabralo. Ovo je jedini način. Jer kao što smo naveli na početku teksta, ustavno sudovanje je političko sudovanje. Uostalom, ako nema posebnog Ustavnog suda, ustavno će sudovanje morati raditi redovni sudovi. Pa se priča manje-više vraća na istu početnu poziciju.
Milanovićeva ideja o praktičnom ukidanju Ustavnog suda još je jedna njegova pseudorevolucionarna inicijativa. Za nadati se da ako ljevica i pobijedi na izborima da će u njoj ipak biti dovoljno pametnih i razboritih ljudi koji će upaliti crveno svjetlo za ovaj pokušaj pretvaranja iluzije u stvarnost. Koji bi, ako bi se ostvario, doveo do dodatnog kaosa u ionako kaotičnoj zemlji u kojoj živimo. Kao što je rekao profesor Đorđe Gardašević, Ustavni sud treba reformu, a ne ukidanje. Ipak živimo u 2024. i bilo kakve revolucije trebale bi konačno biti iza nas.