Do otrežnjenja usijanih glava iz Tršića i Podgorice morat ćemo se još načekati.
Na provokacije iz Beograda, Podgorice i ostalih centara »srpskog sveta« Hrvatska više neće sjediti skrštenih ruku kao posljednjih osam godina, kada smo zbog koalicije sa SDSS-om i radi »mira u kući« slijegali ramenima na laži iz beogradske kuhinje. Svakakvih smo se gluposti imali prilike naslušati na festivalima netolerancije i mržnje u režiji Vučića i Dodika na koje zaista nema smisla reagirati, poput izjava da je u logoru Jasenovac ubijeno »700 hiljada Srba« (čudno kako još nisu zaokružili na »million«) i ostalih nebuloza iz domene znanstvene fantastike.
No, političari u Beogradu nisu »od jučer« pa su za posljednju provokaciju – rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, u prvi plan gurnuli beogradskim provokatorima nedorasle Crnogorce, koji su deklaraciju poslušnički i po diktatu s Dedinja izglasali u parlamentu. Ali im ni na kraj pameti nije bilo da će Hrvatska ovaj put konačno zauzeti stav. Pa su osim »jezikove juhe« uspjeli postići da su im državni dužnosnici postali nepoželjni u jednoj članici EU-a, eurozone, Schengena, NATO-a, a sutra i OECD-a. A u Beogradu vrište od smijeha jer su Crnogorci opet ispali naivni, kao 1918. kada su pored vlastite države (priznate na Berlinskom kongresu 1878.) i vlastite nasljedne dinastije Petrovića Njegoša, tu istu dinastiju zbacili i odletjeli u zagrljaj Karađorđevićevoj Srbiji. Trenutno prosrpski orijentirana Podgorica vrlo rado bi svojatala i Dubrovnik, ali ne smije jer joj starija sestrica Srbija to ne dozvoljava. Ipak se iz Beograda govori o »srpskom« Dubrovniku, a ne o »crnogorskom«. Jer što je za Jupitera, nije za vola, pa je u cijeloj ovoj nes(p)retnoj priči tužno bilo gledati zastupnike crnogorskog parlamenta kako beskičmenjački izvršavaju politiku iz Beograda, bez trunke osjećaja vlastite suverenosti i samostalne vanjske politike. Kao 1918., samo im fali dinastija koju bi smijenili.
Budimo korektni, nisu samo Crnogorci provocirali, štoviše oni su među posljednjima. Provokacije pa čak i svojatanja hrvatskog teritorija dolazili su i iz uljuđene Europske unije. Kada je sada već pokojni predsjednik Europskog parlamenta Talijan Lamberto Dini jedan svoj govor u Trstu – »najtalijanskijem talijanskom gradu«, ničim izazvan završio usklikom »Živjela talijanska Istra!«, reakcija slovenske vlade u Bruxellesu i Rimu je bila toliko žestoka da je nesretni Dini morao doći u Ljubljanu i Zagreb da se ispriča Slovencima i Hrvatima na svojoj nesmotrenoj izjavi. Da nije bilo slovenskog prosvjeda, u Hrvatskoj za taj incident ne bismo ni znali jer je Zrinjevac reagirao s 24 sata zakašnjenja, a reakcija nam je bila u rangu prigovora službi za korisnike kad vam pukne TV-slika. A Slovencima puk’o film.
Slučaj drugi. Kada se mađarski premijer Viktor Orban svojedobno kitio pletenim šalom s ušivenom velikom Mađarskom, koja je obuhvaćala velik dio hrvatskih teritorija, opet nismo reagirali na vrijeme, ali zato jesu – Austrijanci! Vlada u Beču uputila je priopćenje u kojem se kaže da je »Kraljevina Ugarska prestala postojati prije više od 100 godina, a da će austrijska vlada učiniti sve da službenu Budimpeštu o tome što prije obavijesti«. Kakva diplomatska pljuska! A naša reakcija? Opet sa zakašnjenjem i u rangu prigovora kvartovskom dućanu zbog jogurta kojemu je istekao rok trajanja, a zločesta blagajnica nam ga prodala. Jer je htjela ići na mađarsko primorje.
Akutni slučaj treći. Svake godine se 26. listopada u Tršiću, rodnom selu Vuka Stefanovića Karadžića, okupljaju srpski književnici i jezikoslovci kako bi obilježili Vukov rođendan. Nađe se tu podosta intelektualaca, poput legendarnog Dobrice Ćosića, prvaka »progresivne levice« iz 80-ih (kojoj je Milošević ukrao izborni program) a koji je u svom kapitalnom djelu »Deobe« doslovce napisao da je »laž u biti srpskog bića.« Pa nakon šeste runde domaće »brlje« stanu halucinirati o »srpskom« Dubrovniku. Pa su Marin Držić i Ivan Gundulić, ako niste znali, Srbi. Pa kad su »ispucali« književnike, prebacili se na znanstvenike. Pa je od prošle jeseni Josip Ruđer Bošković također Srbin. I otac crnogorske književnosti Petrović Njegoš. Ako niste znali. Sad znate zahvaljujući rakiji. Domaćoj.
Do otrežnjenja usijanih glava iz Tršića i Podgorice morat ćemo se još načekati. No, odsad pa nadalje im nećemo ostati dužni.
Komentar
Usijane glave ohladit će vrijeme
Dražen Katalinić
26. srpanj 2024 08:19
Reuters
Do otrežnjenja usijanih glava iz Tršića i Podgorice morat ćemo se još načekati.
Na provokacije iz Beograda, Podgorice i ostalih centara »srpskog sveta« Hrvatska više neće sjediti skrštenih ruku kao posljednjih osam godina, kada smo zbog koalicije sa SDSS-om i radi »mira u kući« slijegali ramenima na laži iz beogradske kuhinje. Svakakvih smo se gluposti imali prilike naslušati na festivalima netolerancije i mržnje u režiji Vučića i Dodika na koje zaista nema smisla reagirati, poput izjava da je u logoru Jasenovac ubijeno »700 hiljada Srba« (čudno kako još nisu zaokružili na »million«) i ostalih nebuloza iz domene znanstvene fantastike.
No, političari u Beogradu nisu »od jučer« pa su za posljednju provokaciju – rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, u prvi plan gurnuli beogradskim provokatorima nedorasle Crnogorce, koji su deklaraciju poslušnički i po diktatu s Dedinja izglasali u parlamentu. Ali im ni na kraj pameti nije bilo da će Hrvatska ovaj put konačno zauzeti stav. Pa su osim »jezikove juhe« uspjeli postići da su im državni dužnosnici postali nepoželjni u jednoj članici EU-a, eurozone, Schengena, NATO-a, a sutra i OECD-a. A u Beogradu vrište od smijeha jer su Crnogorci opet ispali naivni, kao 1918. kada su pored vlastite države (priznate na Berlinskom kongresu 1878.) i vlastite nasljedne dinastije Petrovića Njegoša, tu istu dinastiju zbacili i odletjeli u zagrljaj Karađorđevićevoj Srbiji. Trenutno prosrpski orijentirana Podgorica vrlo rado bi svojatala i Dubrovnik, ali ne smije jer joj starija sestrica Srbija to ne dozvoljava. Ipak se iz Beograda govori o »srpskom« Dubrovniku, a ne o »crnogorskom«. Jer što je za Jupitera, nije za vola, pa je u cijeloj ovoj nes(p)retnoj priči tužno bilo gledati zastupnike crnogorskog parlamenta kako beskičmenjački izvršavaju politiku iz Beograda, bez trunke osjećaja vlastite suverenosti i samostalne vanjske politike. Kao 1918., samo im fali dinastija koju bi smijenili.
Budimo korektni, nisu samo Crnogorci provocirali, štoviše oni su među posljednjima. Provokacije pa čak i svojatanja hrvatskog teritorija dolazili su i iz uljuđene Europske unije. Kada je sada već pokojni predsjednik Europskog parlamenta Talijan Lamberto Dini jedan svoj govor u Trstu – »najtalijanskijem talijanskom gradu«, ničim izazvan završio usklikom »Živjela talijanska Istra!«, reakcija slovenske vlade u Bruxellesu i Rimu je bila toliko žestoka da je nesretni Dini morao doći u Ljubljanu i Zagreb da se ispriča Slovencima i Hrvatima na svojoj nesmotrenoj izjavi. Da nije bilo slovenskog prosvjeda, u Hrvatskoj za taj incident ne bismo ni znali jer je Zrinjevac reagirao s 24 sata zakašnjenja, a reakcija nam je bila u rangu prigovora službi za korisnike kad vam pukne TV-slika. A Slovencima puk’o film.
Slučaj drugi. Kada se mađarski premijer Viktor Orban svojedobno kitio pletenim šalom s ušivenom velikom Mađarskom, koja je obuhvaćala velik dio hrvatskih teritorija, opet nismo reagirali na vrijeme, ali zato jesu – Austrijanci! Vlada u Beču uputila je priopćenje u kojem se kaže da je »Kraljevina Ugarska prestala postojati prije više od 100 godina, a da će austrijska vlada učiniti sve da službenu Budimpeštu o tome što prije obavijesti«. Kakva diplomatska pljuska! A naša reakcija? Opet sa zakašnjenjem i u rangu prigovora kvartovskom dućanu zbog jogurta kojemu je istekao rok trajanja, a zločesta blagajnica nam ga prodala. Jer je htjela ići na mađarsko primorje.
Akutni slučaj treći. Svake godine se 26. listopada u Tršiću, rodnom selu Vuka Stefanovića Karadžića, okupljaju srpski književnici i jezikoslovci kako bi obilježili Vukov rođendan. Nađe se tu podosta intelektualaca, poput legendarnog Dobrice Ćosića, prvaka »progresivne levice« iz 80-ih (kojoj je Milošević ukrao izborni program) a koji je u svom kapitalnom djelu »Deobe« doslovce napisao da je »laž u biti srpskog bića.« Pa nakon šeste runde domaće »brlje« stanu halucinirati o »srpskom« Dubrovniku. Pa su Marin Držić i Ivan Gundulić, ako niste znali, Srbi. Pa kad su »ispucali« književnike, prebacili se na znanstvenike. Pa je od prošle jeseni Josip Ruđer Bošković također Srbin. I otac crnogorske književnosti Petrović Njegoš. Ako niste znali. Sad znate zahvaljujući rakiji. Domaćoj.
Do otrežnjenja usijanih glava iz Tršića i Podgorice morat ćemo se još načekati. No, odsad pa nadalje im nećemo ostati dužni.