Upoznajte Joea Blacka, tako se zove filmski hit s Bradom Pittom u glavnoj ulozi. Na stranu sad što je Brad Pitt u tom filmu bio “anđeo smrti”, ali gledajući jučerašnji novi istup predsjednika Republike Zorana Milanovića, mogli bismo parafrazirati i reći: upoznajte Zorana Milanovića.

Možda je netko mislio da je on socijaldemokrat, ali evo sada se potvrdilo da niti je socijalan, a niti je baš toliko demokratičan da bi priznavao tuđe mišljenje. Kad je riječ o socijalnom, saznali smo da je šef države, koji je na to mjesto zapravo došao baš glasovima ljevice, zapravo protivnik sustava javnog školstva, odnosno misli da to za njegovu djecu baš i nije poželjno okruženje. Tamo rade neki profesori koji su obične protuhe i lažljivci, a jedino oko čega se predsjednik u ovoj cijeloj aferi kaje jest da djecu nije upisao u privatne škole. I taj stav o javnom školstvu je možda potpuno ispravan – samo kad ga ne bi izgovarao predsjednik Republike koji je uz to na vlast i u svom prvom, a i sada u drugom mandatu došao upravo glasovima onih čija djeca moraju ići u javne škole, jer si druge ne mogu priuštiti. Promoviranje politike javnog školstva i javnog zdravstva, sada vidimo, nije bilo ono što predsjednik zaista misli.

Isto je i s ovim drugim atributom o demokratičnosti – ako se netko usudi propitivati postupke ili stavove predsjednika Republike ili njegove supruge, kao što je jedan dnevni list, tada njegovo vlasništvo ili uredništvo dobiva epitete ološa, propaliteta i slično. Demokratičnost nestaje ako napisi idu u smjeru propitivanja. Tada nastupaju osobne uvrede i diskurs nevjerojatno niske razine. Nisu li sloboda medija i vladavina prava ono na čemu je Milanović sve ove godine “jahao” i osvajao vlast, prvo Banske dvore pa onda Pantovčak? Nisu li to osnovne postavke na kojima je sazdan i SDP, kao stranka iz koje je potekao i vodio je? Tek sada vidimo što o tim stvarima predsjednik zapravo misli.

Uz to, predsjednik kaže i sljedeću rečenicu, govoreći o nastavnici matematike koja je njegovom sinu dala četvorku: “Mi znamo tko je ta protuha”. A slično i kad govori o vlasnici Jutarnjeg lista, Ani Hanžeković Krznarić, otprilike ovako: “Znamo koje je ocjene u školi imala i znamo što priča navečer u krevetu sa svojim mužem”.

Tko to točno zna?

Nemoguće je ne zapitati se odakle, osim iz nečije nepouzdane usmene predaje, predsjedniku informacije o tome kakav je netko bio u školi prije 30 godina ili što tko razgovara u četiri zida? Ako je iz usmene predaje, nije valjda da šef države javno prepričava tračeve. Ako nije – odakle je?

Sama činjenica da neki političar iz pozicije apsolutne moći nasrće na medije, govori sama po sebi. To je uostalom baš ona ista analogija kao kad “prva dama” svojim pritiskom iz pozicije moći predsjednikove supruge intervenira u školi svoga sina. To je zapravo potpuno isto, a jedno i drugo je neprimjereno i ne uklapa se u profil demokratske politike.

A tu je naravno i novi nastavak sage s ministrom obrane Marijom Banožićem. Očekivano, predsjednik Milanović na najave o izmjeni Zakona o obrani koje de facto idu k umanjivanju njegovih ovlasti u sektoru zapovijedanja vojskom, puca po šavovima. To je točka na kojoj ga je HDZ svojim prijedlogom izmjena zakona ubo direktno u srce, i Milanović neće pustiti da to prođe mirno i tiho. Smatra da taj zakonski prijedlog predstavlja kršenje Ustava, i na to će sigurno još reagirati. Što je naravno potpuno legitimno.

Ali rječnik, napad na profesore, napad na medije? Napad na pojedince koji propituju njegov rad? To je, čini se, za predsjednika Zorana Milanovića zabranjeno.

No, političar koji misli da je neprikosnoven, da je nedodirljiv, da je iznad zakona, slobode medija i demokratskih pravila ponašanja, nikako ne može biti u pravu, čisto načelno. Birači to ne vole. Možda uskoro birači njemu poruče: “Go to hell”, kao što je on jučer poručio profesorici matematike. Ne bi se smio naljutiti – to je način komunikacije koji bi on sam najbolje trebao razumjeti, s obzirom na to da ga neprestano koristi u javnoj komunikaciji.