Najvažnija zamjerka cijelom projektu izgradnje središnjeg nacionalnog nogometnog stadiona jest to da će ga financirati država i grad. Pola-pola. Dakle, sve će platiti porezni obveznici. Cijena je prava sitnica. Najmanja je varijanta 70 milijuna eura, mada je ona već odavno otpala. A najveća čak 175 milijuna tih istih eura. Plus PDV.

Nije na državi, niti gradu, makar bio i glavni, financirati profesionalni sport. U normalnim zemljama, onim demokratskim i s tržišnim gospodarstvom, profesionalni se sport financira privatnim kapitalom. Ne državnim, niti onim lokalne samouprave, već privatnih investitora. A ako privatnih investitora nema, ako nitko od njih nije zainteresiran za investicije u hrvatski sport, bio to nogomet ili neki drugi sport, onda vrhunskog sporta nema. Niti ga treba biti.

Hrvatska je košarka, recimo, spala na niske grane. Posebno ona klupska, u kojoj Hrvatska već godinama nema predstavnika u europskim klupskim natjecanjima. Nekada davno Cibona je dva puta bila prvak Europe. Danas se u hrvatskoj ligi bori za pobjedu s klubovima za koje šira javnost nikada nije ni čula. Ponekad i gubi od njih. A u takozvanoj regionalnoj ligi, koja iz nekog čudnog razloga još uvijek postoji, na samom je dnu tablice. Partizan i Zvezda, s kojima je Cibona u davnoj jugoslavenskoj ligi igrala na ravnopravnoj osnovi, a najčešće ih i pobjeđivala, sada je redovito »nakantaju« s tridesetak koševa razlike. I nitko normalan u tome ne vidi problem. Cibona je bila katastrofalno vođena, moguće i opljačkana, bankrotirala je i čak ostala i bez dvorane. Sada nema para za igrače i jedva preživljava. Ali i to je bolje, pravednije i prirodnije od Zvezde i Partizana koji igraju Ligu prvaka, a što srpsku državu košta 40 milijuna eura godišnje. Cibona je sa svojim sadašnjim tragičnim porazima puno veći moralni pobjednik nego što su dva beogradska kluba, koje pogoni megalomanija aktualne srpske vlasti. I Cibona treba ostati takva, sve dok se ne pojavi neki privatni investitor koji će u nju uložiti vlastiti novac. Uostalom, prije par godina pojavio se jedan takav, ali ga je jedna interesna skupina praktički otjerala da svoj novac umjesto na hrvatsku, potroši na slovensku košarku.

Za razliku od Cibone i hrvatske košarke, Dinamo i Hrvatski nogometni savez plivaju u novcu. Milijuni eura uprihođeni su uspjesima nogometne reprezentacije, a ove je sezone samo od Lige prvaka Dinamo zaradio skoro 38 milijuna eura. Da ne pričamo o transferima koji se pripremaju, gdje će u klupsku blagajnu ući još nekoliko dodatnih desetaka milijuna eura. A sada će svi hrvatski porezni obveznici, najviše oni koji žive u Zagrebu, ljudima koji su ušli u ozbiljan novac darovati stadion vrijedan 175 milijuna eura. Da na njemu zarađuju još više. Ovo pomalo sve sliči na Superhika, lika iz stripova o Alanu Fordu, a koji je bio obrnuti Robin Hood. Uzimao je siromašnima i onda dijelio bogatima. Kao što će se sada uzimati proračunski novac hrvatskim građanima čija je medijalna plaća oko tisuću eura, da bi se njihovim novcem napravio poligon na kojem će bogati igrati i prodavati one koju igraju. I biti još bogatiji.

Stadioni u Zagrebu, budući, i Splitu, postojeći, proglašeni su sportskim objektima od nacionalne važnosti. Na prvom će igrati Dinamo, na drugom Hajduk. Pa se postavlja logično pitanje, što je s drugim gradovima. U Rijeci je nogometni stadion na Rujevici izgrađen u najvećem dijelu privatnim kapitalom. I naravno, puno je manji od zagrebačkog koji osim Zagreba financira i cijela država, dakle i porezni obveznici koji ne žive u glavnom gradu. Ali njihov će novac u njega otići, a da ih nitko o tome nije ni pitao. Koliko je takvo jedno rješenje fer, solidno je pitanje. Koje barem zasad nitko nije postavio. Hoće li ga možda u budućnosti postaviti, ostaje za vidjeti. Nije fer da cijela država financira taj stadion.

Nekoliko puta godišnje na jednom novom i jednom obnovljenom stadionu igrat će reprezentacija. I to je to. Ako se zalomi da Dinamo još odigra koju utakmicu u Ligi prvaka, a Hajduk kojim čudom pokoju u Konferencijskoj, to je otprilike to. I, ajde, jedan ili dva koncerta godišnje. Sve skupa jako malo za tako puno novca. Našeg novca. Ne njihovog.