Da nije uvijek svako zlo za zlo, pokazuju zadnjih dana ljudske priče o Ukrajincima koji su morali napustiti svoju zemlju zbog ruske invazije, a koji su se već dosta dobro snašli u Hrvatskoj. Čini se da svi imaju želju što prije početi raditi, ili pak studirati, a većina institucija pokazuje spremnost da im i pomogne.

Tako riječko sveučilište organizira svu moguću pomoć, od financijske do smještaja, za određeni broj studenata iz Ukrajine. Ne naplaćuje im se smještaj ni školarina, mada nisu građani EU-a, i odmah ih se integrira u sustav školovanja. Još je zanimljivija priča o tome da su se već tri ukrajinska znanstvenika javila riječkom sveučilištu sa željom da se angažiraju te su upućeni prema Pravnom fakultetu i Akademiji primijenjenih umjetnosti. Takvih priča je dosta u zadnje vrijeme, i čini se da je hrvatski sustav u potpunosti otvorio vrata za ljude iz Ukrajine.
Ono što je za njih velika prednost, jest činjenica da je Europska komisija odmah po izbijanju rata donijela dvije vrlo bitne odluke: ukrajinske izbjeglice moći će do tri godine boraviti na području EU-a i za njih će vrijediti ista pravila na tržištu rada, kao da se radi o građanima EU-a. Dakle, moći će slobodno putovati i prelaziti granice unutar EU-a pri traženju posla. U svom ovom zlu koje ti ljudi proživljavaju, ovo je maksimum, odnosno na neki način win-win situacija – Ukrajinci će se brzo integrirati i neće stvarati dodatni trošak državama gdje se smjeste, a ujedno Europa time bar u određenoj mjeri dobiva novu radnu snagu koja joj godinama nedostaje. I Hrvatska je naravno zemlja kojoj nedostaje radnika za niz djelatnosti, od građevine do ugostiteljstva, a kad se priča posloži tako da posao traže i znanstvenici i istraživači iz Ukrajine, dakle visokokvalificirani radnici, tada je to sreća u nesreći za hrvatsko tržište rada.

Dosad je najviše Ukrajinaca pokušalo naći posao u IT sektoru, a sve je više i studenata koji će, ostane li situacija u toj zemlji dugotrajno nestabilna, vjerojatno ostati u Hrvatskoj i duže vrijeme. Neki čak optimistično poručuju da bi značajniji broj Ukrajinaca koji bi mogao stići u Hrvatsku mogao biti i rješenje za demografsku katastrofu u pojedinim hrvatskim regijama, ali to je zasad malo pretjerano reći. Naime, svi se ipak nadaju da ovaj rat neće predugo potrajati i da će se ti ljudi vraćati, a također i broj građana Ukrajine u Hrvatskoj zasad nije velik, nešto preko 11.000, barem ne u odnosu na Poljsku, Češku ili Slovačku gdje masovno stižu.

Možda to nije poznato javnosti, ali Ukrajinci su i dosad činili jednu desetinu svih stranih radnika na radu u Hrvatskoj. Od formiranja Hrvatske Ukrajina je uvijek bila među prvih pet-šest država iz kojih su u Hrvatsku dolazili strani radnici. Sada, Hrvatska je, kao i ostale države EU-a, tim ljudima odlučila dodijeliti status stranaca pod privremenom zaštitom, a on među ostalima donosi i zapošljavanje pod istim uvjetima kakve imaju hrvatski državljani.

U svakom slučaju, država se organizirala i u hodu mijenja zakone kako bi se prilike za te ljude prilagodile situaciji. I druge države reagiraju pa je Grčka, recimo, ni desetak dana od izbijanja rata oglasila da 50.000 radnih mjesta, koliko joj godišnje treba stranih sezonaca, rezervira za ukrajinske izbjeglice. U Hrvatskoj samo u turizmu manjka oko 30.000 sezonskih radnika, pa je sigurno da ćemo ovo ljeto na Jadranu vidjeti mnogo Ukrajinaca, a praksa pokazuje da ti ljudi uglavnom dosta dobro znaju engleski jezik.

Problem je naravno što većinom dolaze cijele obitelji, odnosno majke s djecom s obzirom na to da su ukrajinski muškarci pod mobilizacijom, pa će smještaj morati uključivati više osoba. No, humanost i solidarnost nikad nisu problem kad su posrijedi hrvatski građani, pa će vjerojatno i poslodavci pokazati razumijevanje za prilike u kojima su se ti ljudi našli. Činjenica da u Hrvatsku dolazi velik broj visokokvalificiranih građana Ukrajine može postati dobra stvar i za goste i za domaćine.