Nije toliko važno ni hoće li Hrvata biti ili ne biti u Wiesbadenu. Ali zajedničkog glasa nema ni oko toga kako bi se Hrvatska točno trebala postaviti prema ratu u Ukrajini
Kao i krajem 2022., loši odnosi Pantovčaka i Markovog trga opet su se prelomili preko Ukrajine. Naravno, to što pet hrvatskih časnika neće krenuti put Wiesbadena neće nimalo naštetiti Ukrajini i njenoj vojsci, ali zato hoće Hrvatskoj. Ne puno, nije to nikakva velika šteta. Posebno u situaciji kada je Bliski istok samo na korak od općeg rata, malo će tko u NATO-u uopće primijetiti da je jedna mala, hirovita državica otklonila mogućnost da pošalje svojih pet časnika u bazu NATO-a u Njemačku. Da sudjeluju u obuci ukrajinskih vojnika. Nije objavljena informacija što bi to oni točno trebali raditi, ali sigurno nije obuka ukrajinskih vojnika kako da dalekometnim raketnim sustavima gađaju Moskvu ili Jekaterinburg.
Nije ovdje toliko, odnosno nije uopće, problem u tome je li bolje ono što želi Andrej Plenković ili ono što želi Zoran Milanović. Problem je u tome što nemaju zajedničko stajalište. Odnosno, što ga nisu ni pokušali pronaći. Pa opet po enti put Hrvatska o jednom važnom vanjskopolitičkom pitanju govori s dva glasa. Naravno, nije toliko važno ni hoće li Hrvata biti ili ne biti u Wiesbadenu. Ali zajedničkog glasa nema ni oko toga kako bi se Hrvatska točno trebala postaviti prema ratu u Ukrajini. Oba se aktera slažu da se radi o ruskoj agresiji, ali tu otprilike negdje svako zajedništvo i prestaje.
Hrvatska je mala zemlja. Nije na njoj da pokušava određivati geopolitičke trendove jer je naprosto premala i ispala bi smiješna da pokuša raditi nešto slično. Vladko Maček je jednom možda i domobranski, ali zato mudro rekao – dok se veliki tuku, mali pod stol. Svaki pokušaj istrčavanja, svako stršanje izvan skupine, Hrvatskoj može samo štetiti. Veliki će se na kraju dogovoriti, nakon čega svaki mali umišljeni igrač koji ne zna svoje mjesto ostaje visjeti ni na nebu ni na zemlji. Hrvatska je članica NATO saveza i u skladu s tim statusom ima i neke obveze. Hrvatska u sklopu tog vojnog saveza, ali i kao članica EU-a, Ukrajini pomaže financijski, materijalno i vojno. Da nema sukoba na relaciji Vlada – predsjednik, pomagala bi joj i kroz obuku vojnika u sklopu aktivnosti NATO saveza. Ova pomoć koja iz Hrvatske ide put Ukrajine je sasvim u redu, i u moralnom i u političkom smislu. Ali treba paziti na formu u kojoj se to radi. Nije na Hrvatskoj da prijeti Rusiji i naziva njenog predsjednika diktatorom i teroristom. Isto tako, nije na Hrvatskoj da na globalnoj sceni, preko izjave svojih najviših dužnosnika, analizira i komentira politiku NATO-a prema Rusiji u desetljećima nakon završetka hladnog rata. Čak i ako su ti njihovi komentari na mjestu.
A što se tiče oporbe u Saboru, oni imaju pravo na svoja stajališta, pa čak i kada su ona u dobrom dijelu tek papagajsko ponavljanje onoga što govori Zoran Milanović. Mada, opet, nema tu baš nekih kriterija. Naime, neki od najviših dužnosnika SDP-a pravi su jastrebovi koji smatraju da bi Ukrajina trebala ratovati sve do oslobođenja i zadnjeg pedlja zemlje. Što znači i povratak Krima. Što znači rat do zadnjeg Ukrajinca. A istovremeno stranka u Saboru zastupa stajalište da joj čak nije prihvatljivo ni da pet časnika ode u Wiesbaden pomoći u obuci ukrajinskih vojnika. Pa kako će oni onda jurišati na Krim? Što se tiče Možemo! oni nemaju ništa protiv da se Ukrajini pomaže »humanitarno i vojnom opremom«. Dakle, za Možemo! je okej da Hrvatska daje vojnu opremu koju onda Ukrajinci mogu uporabiti, recimo, za ubijanje ruskih vojnika. I to ne smatraju nikakvom opasnošću za uvlačenje Hrvatske u ukrajinski rat. Ali im je problematičan odlazak šačice hrvatskih časnika u jedan njemački gradić udaljen preko tisuću kilometara od bojišnice. Osim toga, Možemo! sam sebe titulira kao »zelenu ljevicu«. A njihova stranka majka, njemački Zeleni, su se odavno pretvorili u stranku ratnih huškača. Njihova čelnica Annalena Baerbock javno je ustvrdila da je Njemačka, a s njom onda valjda i cijeli EU, »u ratu s Rusijom«.
Što pak o svemu tome misli Domovinski pokret, nitko kao i obično nije uspio shvatiti. Ipak, nije ovo tema o tome koliko će se državnih tajnika dobiti ili kako organizirati izborni sabor stranke da ga se sigurno dobije. Ovakve su teme ispod frekvencije vodećih ljudi DP-a. A Most je kao i uvijek… Most.
Uvodnik
Ukrajina opet podijelila vlast i oporbu
Zlatko Crnčec
03. listopad 2024 10:28
Foto Reuters
Nije toliko važno ni hoće li Hrvata biti ili ne biti u Wiesbadenu. Ali zajedničkog glasa nema ni oko toga kako bi se Hrvatska točno trebala postaviti prema ratu u Ukrajini
Kao i krajem 2022., loši odnosi Pantovčaka i Markovog trga opet su se prelomili preko Ukrajine. Naravno, to što pet hrvatskih časnika neće krenuti put Wiesbadena neće nimalo naštetiti Ukrajini i njenoj vojsci, ali zato hoće Hrvatskoj. Ne puno, nije to nikakva velika šteta. Posebno u situaciji kada je Bliski istok samo na korak od općeg rata, malo će tko u NATO-u uopće primijetiti da je jedna mala, hirovita državica otklonila mogućnost da pošalje svojih pet časnika u bazu NATO-a u Njemačku. Da sudjeluju u obuci ukrajinskih vojnika. Nije objavljena informacija što bi to oni točno trebali raditi, ali sigurno nije obuka ukrajinskih vojnika kako da dalekometnim raketnim sustavima gađaju Moskvu ili Jekaterinburg.
Nije ovdje toliko, odnosno nije uopće, problem u tome je li bolje ono što želi Andrej Plenković ili ono što želi Zoran Milanović. Problem je u tome što nemaju zajedničko stajalište. Odnosno, što ga nisu ni pokušali pronaći. Pa opet po enti put Hrvatska o jednom važnom vanjskopolitičkom pitanju govori s dva glasa. Naravno, nije toliko važno ni hoće li Hrvata biti ili ne biti u Wiesbadenu. Ali zajedničkog glasa nema ni oko toga kako bi se Hrvatska točno trebala postaviti prema ratu u Ukrajini. Oba se aktera slažu da se radi o ruskoj agresiji, ali tu otprilike negdje svako zajedništvo i prestaje.
Hrvatska je mala zemlja. Nije na njoj da pokušava određivati geopolitičke trendove jer je naprosto premala i ispala bi smiješna da pokuša raditi nešto slično. Vladko Maček je jednom možda i domobranski, ali zato mudro rekao – dok se veliki tuku, mali pod stol. Svaki pokušaj istrčavanja, svako stršanje izvan skupine, Hrvatskoj može samo štetiti. Veliki će se na kraju dogovoriti, nakon čega svaki mali umišljeni igrač koji ne zna svoje mjesto ostaje visjeti ni na nebu ni na zemlji. Hrvatska je članica NATO saveza i u skladu s tim statusom ima i neke obveze. Hrvatska u sklopu tog vojnog saveza, ali i kao članica EU-a, Ukrajini pomaže financijski, materijalno i vojno. Da nema sukoba na relaciji Vlada – predsjednik, pomagala bi joj i kroz obuku vojnika u sklopu aktivnosti NATO saveza. Ova pomoć koja iz Hrvatske ide put Ukrajine je sasvim u redu, i u moralnom i u političkom smislu. Ali treba paziti na formu u kojoj se to radi. Nije na Hrvatskoj da prijeti Rusiji i naziva njenog predsjednika diktatorom i teroristom. Isto tako, nije na Hrvatskoj da na globalnoj sceni, preko izjave svojih najviših dužnosnika, analizira i komentira politiku NATO-a prema Rusiji u desetljećima nakon završetka hladnog rata. Čak i ako su ti njihovi komentari na mjestu.
A što se tiče oporbe u Saboru, oni imaju pravo na svoja stajališta, pa čak i kada su ona u dobrom dijelu tek papagajsko ponavljanje onoga što govori Zoran Milanović. Mada, opet, nema tu baš nekih kriterija. Naime, neki od najviših dužnosnika SDP-a pravi su jastrebovi koji smatraju da bi Ukrajina trebala ratovati sve do oslobođenja i zadnjeg pedlja zemlje. Što znači i povratak Krima. Što znači rat do zadnjeg Ukrajinca. A istovremeno stranka u Saboru zastupa stajalište da joj čak nije prihvatljivo ni da pet časnika ode u Wiesbaden pomoći u obuci ukrajinskih vojnika. Pa kako će oni onda jurišati na Krim? Što se tiče Možemo! oni nemaju ništa protiv da se Ukrajini pomaže »humanitarno i vojnom opremom«. Dakle, za Možemo! je okej da Hrvatska daje vojnu opremu koju onda Ukrajinci mogu uporabiti, recimo, za ubijanje ruskih vojnika. I to ne smatraju nikakvom opasnošću za uvlačenje Hrvatske u ukrajinski rat. Ali im je problematičan odlazak šačice hrvatskih časnika u jedan njemački gradić udaljen preko tisuću kilometara od bojišnice. Osim toga, Možemo! sam sebe titulira kao »zelenu ljevicu«. A njihova stranka majka, njemački Zeleni, su se odavno pretvorili u stranku ratnih huškača. Njihova čelnica Annalena Baerbock javno je ustvrdila da je Njemačka, a s njom onda valjda i cijeli EU, »u ratu s Rusijom«.
Što pak o svemu tome misli Domovinski pokret, nitko kao i obično nije uspio shvatiti. Ipak, nije ovo tema o tome koliko će se državnih tajnika dobiti ili kako organizirati izborni sabor stranke da ga se sigurno dobije. Ovakve su teme ispod frekvencije vodećih ljudi DP-a. A Most je kao i uvijek… Most.