Sjednice Hrvatskog sabora idealan su televizijski sadržaj za one koji muku muče kako i čime ispuniti svekoliku satnicu televizijskih kanala specijaliziranih za informativno. Nije, doduše, da će vam to priznati, radije će vam pričati o mukama da se u ovako maloj zemlji svaki dan u studio privedu zanimljivi gosti iz svijete politike, ali onako neslužbeno, ako ne i u svoja četiri zida, nemaju kud nego priznati kako nema lakše od toga da upališ kameru i pustiš narodu prijenos uživo.

Ako je sabornica i prazna, ako je rasprava mlačna i opet je dobro jer će gledateljstvo, a to su zorom mahom čudnovata mladež i stariji svijet, ili poslati do đavola »bandu neradnika koje skupo plaćamo«, ili maštati o tome kako će i sami jedan dan u zastupnike pa da pred kamere mogu i ne moraju dok plaća ide. Ako je pak u sabornici bitka živa i rasprave na nož, eto i veće radosti jer će se snimci jutarnjeg prijenosa cijeli dan naokolo dijeliti, analizirati i vrtjeti gdje god treba, taman da bojazni kako i čime popuniti program i nema. Tek će radni narod u prijenosu saborskih sjednica vidjeti neshvatljivo emitiranje vazda istog tečaja o tome kako se prazna slama mlati, ali ti ionako to ne stignu gledati pa kako se onda išta usuđuju i kritizirati.

Uglavnom, od izravnih prijenosa saborskih sjednica u pravilu se ne očekuje ništa i ne dobije ništa. Tim je začudnije izgledala poruka na zaslonu mobitela: »Gledaš li ti ovo!?« Bome, da je bilo znati kakve će dramaturgije biti sjednica na kojoj je premijer Andrej Plenković izvijestio naciju o tom u kakvom je stanju, iskamčilo bi se bolovanje, napekle kokice, i ostalo doma.

Pritom bi apsolutno svejedno bilo jeste li okorjeli navijač kakve političke opcije, ili ste puki ljubitelj dobra televizijskog žanra. Bitno je da ste involvirani, makar na taj promatrački način, jer jednom kad se svi punti zbroje, pričat će se o danu kada je premijer izvijestio naciju o njenom stanju kao danu kada nam je demokracija prolupala uz žestok aplauz.

Dobro, možda na prvu i zvuči konstatacija malo pretjerano, pogotovo za one koji pamte saziva i saziva, i skandala i skandala subraće koji su u sabornici bili smrtni neprijatelji, da bi se u saborskim hodnicima i kafiću jednako strastveno mirili. Vidio je hrvatski parlament u svojoj povijesti svakakvih čuda. Letjele su Velikom vijećnicom na Markovom trgu i aktovke i makete aviona, letjele su uvrede po nacionalnoj, spolnoj, zdravstvenoj i svakoj drugoj osnovi. Kokošinjac, cirkus i svaki drugi epiteti pratili su mladu i krhku demokraciju u instituciji iznad koje je samo dragi Bog. Ipak, dan kada se govorilo o stanju nacije zaslužuje posebno mjesto i to zato jer se lupalo, ako se nije i lupetalo!

Priču, jamačno, znate. Vitez Reiner i opet se pokazao lošim potpredsjednikom visokog doma, pa kada je ‘ladno izignorirao legitimnu želju čelnika Suverenista da i on nastupi, nastao je urnebes. Pločice što ih zastupnici imaju ne bi li signalizirali da im je do replike ili da je poslovnik povrijeđen, dobile su posve novu namjenu. Možda su, tko će ga znati, zapravo oduvijek i bile napravljene da se njima u znak prosvjeda lupa o drvene stolove, lupa do iznemoglosti, lupa i dok premijer izlaže kakvo je stanje nacije, pa da se od premijera učini Šprajc.

I ništa tu nije mogao vitez Reiner, a i kako bi kad su oni pravi vitezovi ionako služili ili da budu galantni prema damama, ili da vitlaju mačevima kad se dignu od stola. Ništa tu nije mogao ni premijer, koji se prvo svemu smijuljio, valjda vjerujući da će entuzijazam bubnjara splasnuti i autoritet u Reinera proraditi, a kad se to nije dogodilo, odlučio je govoriti pa kud puklo.

Vrijedilo je to, u svakom slučaju, pogledati na miru popodne u snimci. Pomlatku nije trebalo puno da pohvata tko to lupa, a tko to govori. Njoj je, avaj i kuku, sve bilo beskrajno smiješno. »’Ko djeca!«, konstatirala je s velikim zadovoljstvom, dok su neki ozbiljni ljudi pucali selfie, ili pak zadovoljno fotografirali braću i sestre, što one s palicama, što one bez njih.

Zapravo, premijeru svaka čast, čovjek je ostao jakih živaca i suvereno izgovorio sve o svim uspjesima svoje vlade, kako bivšim, tako i budućim. Ta stamenost toliko je oduševila njegove stranačke kolege i ono malo većini pridruženih zastupnika, da su se po završetku govora digli na noge i krenuli frenetično aplaudirati. Jedni lupaju, drugi plješću, a kada je i kompletna Vlada krenula s aplauzom, malo sebi a malo stranačkim kolegama, derište se prvo previlo od smijeha, a onda na naglo uozbiljilo jer ju je ozbiljan neki posao čekao. Bit’ će da, tako mlada, i ne kuži da to lupanje ili lupetanje – kako vam drago – zaslužuje posebno mjesto. Jer, ono je, barem zasad, temeljni kamen superizborne godine koja je pred nama. Godine u kojoj ćemo vidjeti razna superčudesa.

Jutro poslije donijelo je mali milijun analiza, za jedne demokracija je takla dno, za druge ništa demokratičnije nema od lupanja o stol kad po tko zna koji put slušaš samohvalu i trpiš vitešku samovolju. Istina je, vjerojatno, negdje između. Samo, drugo se nešto nazire nakon povijesnog lupanja i aplaudiranja. Lako, naime, za tone asfalta što će se predizborno izliti na razne puteve i zaobilaznice, lako za sve obećane pare koje će se nakon izbora u sindikalnoj kuhinji pretvoriti u stečena prava.

Na to smo već navikli. Evo recimo, već sad znamo da će se Zagrepčani žičarom čiju će izgradnju plaćati i njihovi čukununuci uskoro voziti besplatno. Bit će tu, dakle, svega, onako kako je i inače znalo biti svega, samo ovaj put nikad više. Primjerice, ne mora čuditi da se i nogometni prvak odluči po liniji tko je više nezadovoljan, Slavonci ili Dalmatinci, i ima li smisla pokušati priskrbiti koji postotak ako titula stigne na Rujevicu. Frcat će uvrede i podmetanja, saborski zastupnici u svojoj će borbi za novi mandat prednjačiti u svemu utaman da izbornom puku dokažu u kojem Grmoji leži Zekanović.

Sve će u ovoj igri superizbornoj biti dozvoljeno, barem su neki to tako shvatili, a ako i nisu, primorat će ih ostatak ekipe da shvate. Jer, svatko ima nekog Mira Bulja da ga se srami dok njegove vještine njeguje i koristi. Mostov gradonačelnik Sinja tako bi organizirao seoske straže, da se samozaštiti od migranata. Građanske straže nanizao bi duž granice s Bosnom i Hercegovinom jer: »Među migrantima su i teroristi, moramo se organizirati. To je samopomoć, samoorganizacija. Mi ćemo se na tom području morati i ujediniti kad počnu ulaziti nekontrolirano migranti među kojima su i teroristi. Oni nose svoje ratove i svoje kulture i nije ih briga za nas, a nije briga ni državu. Ako budu pucali iz oružja u naše ljude, morat ćemo vratit’ istom mjerom«. Seoske straže!? Da mu budu izborna platforma!?

Čeka se samo s kakvim će idejama među nas opet doći Kolakušić, a onda i je li se mladeži primilo išta od Pernarovih tlapnji, s obzirom na to da čovjek, kako se neslužbeno doznaje, i dalje obilazi zagrebačke srednje škole ne bi li imao s kim razgovarati. I pjevač Škoro, što su izbori bliže, sve više biva onaj stari, dobrano propali političar, taman toliko da dade legitimitet LGBT zajednici, ali uz obavezno ali. A još pravo nije ni počelo. I još HDZ-ovci nisu prihvatili, ako su i shvatili, da im kilometri novog asfalta, potpisani dogovori sa sindikatima, darovi umirovljenicima, novci europski, možda i neće biti dovoljni. Priča o dvije Hrvatske možda neće biti dovoljna, baš kao ni poprilično precizna konstatacija ministra prometa Butkovića koji vezano za »bul(j)ažnjenje« reče: »Poludio svijet.« Stavljati međutim znak jednakosti među svima koji su posegnuli za palicom, baš kao i među onima koji su krenuli pljeskati frenetično, bilo bi promašeno. Pitati se što je do lupanja dovelo, da nije možda i nevoljkost da se ikakvi dijalozi vode, bilo bi mudro. Premda, sada je, čini se, ionako kasno.

Saborske službe ispostavile su račun za saborsku mobiliju oštećenu lupanjem apostrofiravši one koji su učinili najviše štete. To hoće reći, drage drage Hrvatice i Hrvati, i svi građani Republike Hrvatske, da se ne brinete ništa. Ako vam negdje u ovo doba dogodine buka od lupanja i lupetanja napuni uši do pucanja bubnjića, nije to ništa strašno, ni neočekivano. To ste samo p(r)olupali ubivši se shvatiti u kom tom Grmoji leži Zekanović.