Čitajući sada, 2025. godine, govor predsjednika Zorana Milanovića s njegove prve inauguracije, čovjek tek shvati koliko se svijet promijenio u samo pet godina. Osim poruke koju je izrekao tada, a ponovio i sada, o tome da je Hrvatska “kuća za sve ljude”, a koja govori o inkluzivnosti i otvorenosti Hrvatske, predsjednik Milanović tada je rekao kako su “ratovi gotovi”.

Nije mogao više pogriješiti, nažalost, kad je rekao “ratovi su gotovi, i danas je naša obaveza i odgovornost u tome da se ni jedan građanin naše države ne osjeća ustrašenim, diskriminiranim ili bilo na koji način isključenim zbog činjenice da je drukčija ili drukčiji, slabiji, malobrojniji, i to prema više kriterija: rodnom, nacionalnom, socijalnom, vjerskom, spolnom, seksualnom, radnom, dobnom”. Gotovo da smo zaboravili da je u tom trenutku, početkom 2020. godine politika tražila načine da stečena prava pojedinaca unaprijedi, jer sve je ostalo bilo već ostvareno. Mir, demokracija, identiteti nacija, sve je već bilo ostvareno, i predsjednik Milanović vjerojatno je sanjao dan da preuzme mandat i počne putovati svijetom promovirajući Hrvatsku, nešto kao Luka Modrić u kockastom dresu, a on u kaputu demokratskog i modernog, relativno još mladog predsjednika koji vodi jednu malu, ali mirnu i sigurnu zemlju u srcu Europe.

Od tada do danas, svijet je međutim postao gore mjesto. Prošli smo koronu, izolaciju, jedan europski rat, i danas raspravljamo o povratku vojnog roka i mobilizaciji djece rođene 2007. godine koji kao punoljetni građani mogu završiti na ukrajinskom frontu. Pojava Vladimira Putina i sada ponovno Donalda Trumpa, koji posežu za tuđim teritorijima i prijete svakome tko se ne želi dobrovoljno predati u Ukrajini ili na Grenlandu, potpuno je apstrahirala stare Milanovićeve poruke. One sada izgledaju poput bajke. Danas govori o jezi bezličnosti napuštenoga pojedinca, gravitacijskim centrima nove moći i naoružavanju vojske u toj mjeri da je zabrinut da možda neće ostati novca za obrazovanje i zdravlje. Više ne citira izraelskog mislioca Yuvala Nou Hararija, jer danas su glavni izraelski vođe pred međunarodnim sudom pravde zbog ratnih zločina, nego citira američkog predsjednika Johna Kennedyja, ali u porukama u kojima je govorio o ratu, i o ratnim pregovorima.

Kao da govori i o vlastitoj naivnosti otprije pet godina, Milanović ponavlja kako briga za vlastite nacionalne interese treba biti prioritet, te kako Hrvatska ne treba srljati, naivno vjerujući da će je netko drugi zaštititi ako bude ugrožena. Možda, malo, ali sve je na vlastitoj zajednici i njenim članovima, poručuje Milanović.

Ne spominjući ni Ukrajinu ni Vladu predvođenu Andrejem Plenkovićem niti riječju izrijekom, on jasno kaže da Hrvati, pa ni njihovi politički predstavnici, ne trebaju biti guske u magli, odnosno avanturistički srljati u prve borbene redove. Jasna je to aluzija na poruke premijera o tome da EU treba imenovati svog izaslanika za Ukrajinu. To doista jest realnost, da nismo za velikim stolom, i Milanović je čak dosta nježno podsjetio da predstavnici hrvatske Vlade nisu ni bili pozvani u Pariz na “pregovore velikih država” o modelima završetka rata u Ukrajini – o kojima nažalost ni EU praktički ne odlučuje, nego je sve na Putinu i Trumpu.

Milanovićev je govor bio odmjeren, a opet uvijek svjež. Iako je bitno drugačiji nego prije pet godina (jer su i okolnosti potpuno drugačije), on nije bio trijumfalistički u odnosu na izborne gubitnike s predsjedničkih izbora. Štoviše, bio je pomirbeni i pozvao je na suradnju – jer okolnosti to nalažu. Izborni rezultat Zorana Milanovića, koji je osvojio skoro dvije trećine glasova, to uostalom jasno i upućuje. Nije jučer bilo nikoga na Pantovčaku tko nije zaključio isto – vrijeme je da se obnovi suradnja institucija, odnosno predsjednika i premijera, jer građani to očekuju i traže.

Sad je korak na premijeru Plenkoviću, koji mora zatomiti sve što se događalo proteklih pet godina. Ovo je novi mandat, okolnosti su izazovne, i građani jasno traže suradnju. Tvrha kohabitacija danas postaje ne-tema.