Ovoga puta nisam pjevala, ali sam pisala, o ponosu zbog takvog građevinskog i organizacijskog poduhvata
Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog, kud se ori pjesma vila, s Učke pa do mora tvog – ne postoji ništa što bi bilo više prigodno nego otpjevati ovu pjesmu na otvorenju novog tunela Učka, koji smo evo dočekali, a kad bude dovršena još i dionica od 10 kilometara do Matulja, bit će to kraj ogromnog povijesnog poduhvata spajanja Istre s ostatkom Hrvatske četverotračnom modernom cestom duž cijele Istre i do Rijeke. Bilo je tako i 27. rujna 1981. godine, kad sam kao malo dijete sa zborom svoje osnovne škole otpjevala upravo »Krasnu zemlju« na otvorenju prvog tunela kroz Učku. I tada je otvorenje bilo s istarske strane Učke, što je i potpuno normalno, jer bio je to poduhvat najvažniji za same Istrijane, koji nisu više trebali vijugati starom cestom preko Učke i Poklona, ili pak magistralom uz more, da bi došli do Rijeke i »matice domovine«.
Pjevali smo toga dana još jednu pjesmu, partizansku pjesmu na talijanskom jeziku, »Fratellanzu«, koja govori o bratstvu Hrvata i onih Talijana koji su izabrali antifašističku stranu u ratu, i zajedno oslobađali Gorski kotar i ovu regiju od talijanskih fašista u Drugom svjetskom ratu. Kao djetetu, nije mi baš sasvim bilo jasno zašto se u pjesmi na talijanskom jeziku slavi Gorski kotar (to sam shvatila kasnije, iz »Kapelskih kresova«), no bilo mi je dovoljno jasno da bratstvo Hrvata i Talijana koji zajedno žive u Rijeci i Istri, mojih prijatelja Fijumana i Istrijana obaju nacionalnosti, nije raskidivo.
Pjesma na talijanskom jeziku bila mi je jednako bliska kao i ona na hrvatskom, jer i profesor glazbenog koji je bio maestro našega zbora i sam je govorio pola hrvatski, pola talijanski, a u školi smještenoj pored kvarta Centocelle, ispod naselja što smo zvali Montegrappa, posve normalno razumjeli smo se na oba jezika. To je jezik koji danas govore, recimo, Baby Lasagna ili Alen Vitasović, a to je samo sinonim za ono što Istra jest, zajedno sa svojim boškarinom kao simbolom koji je postavljen na ulazu u novi tunel. Povjesničar Tvrtko Jakovina podsjetio je kako je jedan od inicijatora ideje izgradnje tunela Učka bio Miko Tripalo, jer ta ideja potječe još od šezdesetih godina, od generacije hrvatskih političara koje personificiraju upravo Miko Tripalo i Savka Dabčević Kučar, a koji su tražili projekte za Hrvatsku, ne samo za Beograd. U tom kontekstu nova cesta prema Istri u svakom je smislu bila važna, ne samo prometno, nego i simbolički jer je krajem 70-ih godina, kad je počela gradnja tunela, Drugi svjetski rat bio udaljen svega tridesetak godina od tih dana, slično kao što je danas Domovinski rat udaljen od današnjice, ne puno više, i ne puno manje. Tada su još zacjeljivale rane toga rata, a gdje su bile dublje nego na onim područjima koja su bila okupirana, i van sastava Hrvatske?!
Danas umjesto Milke Planinc tunel otvara Andrej Plenković sa svojim hiperaktivnim ministrom prometa Olegom Butkovićem, koji pred sobom ima još dosta posla. Jer tunel Učka u punom profilu zajedno s prometnicom do Matulja može imati samo jedan logičan nastavak, a to je trasa prema Žutoj Lokvi, dugoočekivana prometnica koja bi trebala jednom za svagda povezati zapad Europe prema Dalmaciji najkraćim mogućim putem. Na nacionalnoj je vanjskoj politici da izlobira i autocestu Trst – Rijeka kroz Sloveniju, jer upravo će te dvije prometnice do kraja povezati zapadnu Europu s jugom Hrvatske. A glavno čvorište je, kao i uvijek, Rijeka. Na jučerašnjoj svečanosti bilo je lijepo vidjeti koliko se mladih okupilo na otvaranju novog tunela, jer oni su ti koji će živjeti život novog tunela. To je tunel koji Istrijane vodi k ostatku Hrvatske, prema Rijeci i Zagrebu, da ne iseljavaju prema Italiji i drugim zemljama, nego da ostanu kući. To nije cesta samo za turiste, nego u prvom redu za domaće ljude i promet. Ovoga puta nisam pjevala, ali sam pisala, o ponosu zbog takvog građevinskog i organizacijskog poduhvata.
Ponosna, gotovo kao Istranin Peđa Grbin koji je jučer o novom tunelu govorio s toliko osjećaja, kao da prestaje biti predsjednik glavne oporbene stranke, pa iz srca može reći i nešto pohvalno o Vladi svojih političkih suparnika, i o tome što ova cesta za cijelu Istru i lijepu našu Hrvatsku znači.
Tihaba Tomičić
Tunel bratstva
Tihana Tomičić
14. rujan 2024 09:32
Foto Vedran Karuza
Ovoga puta nisam pjevala, ali sam pisala, o ponosu zbog takvog građevinskog i organizacijskog poduhvata
Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog, kud se ori pjesma vila, s Učke pa do mora tvog – ne postoji ništa što bi bilo više prigodno nego otpjevati ovu pjesmu na otvorenju novog tunela Učka, koji smo evo dočekali, a kad bude dovršena još i dionica od 10 kilometara do Matulja, bit će to kraj ogromnog povijesnog poduhvata spajanja Istre s ostatkom Hrvatske četverotračnom modernom cestom duž cijele Istre i do Rijeke. Bilo je tako i 27. rujna 1981. godine, kad sam kao malo dijete sa zborom svoje osnovne škole otpjevala upravo »Krasnu zemlju« na otvorenju prvog tunela kroz Učku. I tada je otvorenje bilo s istarske strane Učke, što je i potpuno normalno, jer bio je to poduhvat najvažniji za same Istrijane, koji nisu više trebali vijugati starom cestom preko Učke i Poklona, ili pak magistralom uz more, da bi došli do Rijeke i »matice domovine«.
Pjevali smo toga dana još jednu pjesmu, partizansku pjesmu na talijanskom jeziku, »Fratellanzu«, koja govori o bratstvu Hrvata i onih Talijana koji su izabrali antifašističku stranu u ratu, i zajedno oslobađali Gorski kotar i ovu regiju od talijanskih fašista u Drugom svjetskom ratu. Kao djetetu, nije mi baš sasvim bilo jasno zašto se u pjesmi na talijanskom jeziku slavi Gorski kotar (to sam shvatila kasnije, iz »Kapelskih kresova«), no bilo mi je dovoljno jasno da bratstvo Hrvata i Talijana koji zajedno žive u Rijeci i Istri, mojih prijatelja Fijumana i Istrijana obaju nacionalnosti, nije raskidivo.
Pjesma na talijanskom jeziku bila mi je jednako bliska kao i ona na hrvatskom, jer i profesor glazbenog koji je bio maestro našega zbora i sam je govorio pola hrvatski, pola talijanski, a u školi smještenoj pored kvarta Centocelle, ispod naselja što smo zvali Montegrappa, posve normalno razumjeli smo se na oba jezika. To je jezik koji danas govore, recimo, Baby Lasagna ili Alen Vitasović, a to je samo sinonim za ono što Istra jest, zajedno sa svojim boškarinom kao simbolom koji je postavljen na ulazu u novi tunel. Povjesničar Tvrtko Jakovina podsjetio je kako je jedan od inicijatora ideje izgradnje tunela Učka bio Miko Tripalo, jer ta ideja potječe još od šezdesetih godina, od generacije hrvatskih političara koje personificiraju upravo Miko Tripalo i Savka Dabčević Kučar, a koji su tražili projekte za Hrvatsku, ne samo za Beograd. U tom kontekstu nova cesta prema Istri u svakom je smislu bila važna, ne samo prometno, nego i simbolički jer je krajem 70-ih godina, kad je počela gradnja tunela, Drugi svjetski rat bio udaljen svega tridesetak godina od tih dana, slično kao što je danas Domovinski rat udaljen od današnjice, ne puno više, i ne puno manje. Tada su još zacjeljivale rane toga rata, a gdje su bile dublje nego na onim područjima koja su bila okupirana, i van sastava Hrvatske?!
Danas umjesto Milke Planinc tunel otvara Andrej Plenković sa svojim hiperaktivnim ministrom prometa Olegom Butkovićem, koji pred sobom ima još dosta posla. Jer tunel Učka u punom profilu zajedno s prometnicom do Matulja može imati samo jedan logičan nastavak, a to je trasa prema Žutoj Lokvi, dugoočekivana prometnica koja bi trebala jednom za svagda povezati zapad Europe prema Dalmaciji najkraćim mogućim putem. Na nacionalnoj je vanjskoj politici da izlobira i autocestu Trst – Rijeka kroz Sloveniju, jer upravo će te dvije prometnice do kraja povezati zapadnu Europu s jugom Hrvatske. A glavno čvorište je, kao i uvijek, Rijeka. Na jučerašnjoj svečanosti bilo je lijepo vidjeti koliko se mladih okupilo na otvaranju novog tunela, jer oni su ti koji će živjeti život novog tunela. To je tunel koji Istrijane vodi k ostatku Hrvatske, prema Rijeci i Zagrebu, da ne iseljavaju prema Italiji i drugim zemljama, nego da ostanu kući. To nije cesta samo za turiste, nego u prvom redu za domaće ljude i promet. Ovoga puta nisam pjevala, ali sam pisala, o ponosu zbog takvog građevinskog i organizacijskog poduhvata.
Ponosna, gotovo kao Istranin Peđa Grbin koji je jučer o novom tunelu govorio s toliko osjećaja, kao da prestaje biti predsjednik glavne oporbene stranke, pa iz srca može reći i nešto pohvalno o Vladi svojih političkih suparnika, i o tome što ova cesta za cijelu Istru i lijepu našu Hrvatsku znači.