Srbija je u ovom trenutku država u teškom suočavanju sa samom sobom. Iako je manje-više zapadni igrač, Aleksandar Vučić je u zadnjih deset godina igrao i na rusku kartu, te i dalje, iako blaže nego kada nije bio na vlasti, na to da je Kosovo dio Srbije. U obje ove stvari morat će reterirati, što će biti vrlo teško jer većina građana Srbije ne želi uvođenje sankcija Rusiji, a Kosovo smatra starom Srbijom. Naravno, u ovom preslagivanju situacije nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Srbija bi od zapada mogla sigurno dobiti i neke ustupke, najvjerojatnije u BiH, ali prije toga ipak treba pristati na dva ključna zapadna zahtjeva – Kosovo i sankcije. A to će biti jako teško prodati srpskoj galvaniziranoj političkoj javnosti. Zbog toga Srbija još uvijek nije formirala novu vladu na osnovi rezultata izbora održanih prije skoro mjesec i pol dana. Službeni Beograd kupuje vrijeme nadajući se da bi za nekoliko mjeseci možda ipak moglo nastupiti kakvo-takvo primirje u Ukrajini. Pa bi se zapadni zahtjevi ipak malo razblažili, barem kada su u pitanju sankcije Srbiji.

Zbog toga, naravno ne samo zbog toga, bilo kakav normalan politički dijalog s Beogradom trenutno je potpuno nemoguć. Takav je uostalom bio i prije ukrajinske krize. Previše je povijesti između Srba i Hrvata za nešto takvo u nekoj skorijoj budućnosti. Dovoljno se samo prisjetiti farsičnog posjeta Aleksandra Vučića Hrvatskoj prije nekoliko godina. Ponašajući se kao slon u staklarni, on je u nekoliko dana uspio izvrijeđati, poniziti i iziritirati cijelu političku klasu u Hrvatskoj, većinu građana, pa čak i političke predstavnike Srba u Hrvatskoj. Jedino je Kolinda Grabar-Kitarović bila sretna, očito ne shvaćajući do kraja što se to oko nje zaista događa.

Zbog toga bi bilo pametnije i Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću da spuste loptu. Da naprosto ignoriraju sve povišene tonove koji dolaze iz Srbije. Čemu uopće služe njihove polemike s dva Aleksandra, Vučićem i Vulinom? Apsolutno ničemu. Osim spuštanja na njihovu razinu i pristajanja na vođenje politike preko političkih prijetnji. Naravno da bi Hrvatska trebala blokirati ulazak Srbije u EU ako ova ne ispuni neke temeljne uvjete. Ali to je još jako, jako daleko, bez obzira na to koliko se oko toga trudio Viktor Orban.

Vučić i službeni Beograd otvoreno rade na reviziji onoga što se dogodilo devedesetih. U toj je funkciji i ova optužnica protiv hrvatskih pilota. Stvaranje magle kako bi se ne samo izjednačila krivnja za rat, nego i u najvećem dijelu prebacila na Hrvatsku. I to je područje na kojem bi trebala biti aktivna hrvatska politika, a ne na kafanske ili kavanske svađe preko medija sa srpskim čelnicima. Time se neće postići ništa. Baš ništa. Ali procesuiranjem zločina koje su tijekom agresije na Hrvatsku počinili JNA i srpska paravojska može se učini puno više. I s još mnogo drugih aktivnosti.

Jasno je da dobar dio srpske političke klase još uvijek smatra barem trećinu Hrvatske okupiranim srpskim teritorijem. To je uvjerenje prisutno i među vodećim ljudima susjedne zemlje. I to otežava bilo kakvu stvarnu i istinsku normalizaciju odnosa dviju zemalja i naroda. Sva ona ispričavanja i izražavanja žaljenja zbog žrtava bila su samo parada za dokone zapadne diplomate. Za pravi korak naprijed naprosto je potrebno vrijeme. Puno, jako puno vremena.

Sadašnju srpsku političku vodeću elitu treba naprosto ignorirati. Hrvatska i odnosi s njom trenutno su njihova najmanja briga. Ali im javne svađe s hrvatskim čelnicima mogu itekako dobro doći dok se bore s puno većim problemima vezanim za Kosovo, za sankcije Rusiji, i na kraju krajeva za status Republike Srpske. Kao i s teškim gospodarskim problemima od kojih je krah kragujevačke Crvene zastave samo jedan od njih.

Političke prepirke sa Srbijom treba naprosto prekinuti. I pustiti život da radi svoje. Gospodarska suradnja postoji, građani sklobodno putuju iz jedne zemlje u drugu, igraju se regionalne lige, održavaju se koncerti, turisti prelaze granice u oba smjera, gledaju se sapunice i realitiji. Hrvati i Srbi često zajedno rade u europskim zemljama. A jednog lijepog dana, kada Srbija konačno riješi svoje teritorijalne i identitetske probleme, možda dođe i vrijeme za stvaran dijalog.