Samo nekoliko mjeseci nakon Josipe Rimac i njene skupine, uhićenje još jedne garniture dužnosnika dalo nam je dodatni uvid kako funkcionira ova država
Samo nekoliko mjeseci nakon Josipe Rimac i njene skupine, uhićenje još jedne garniture dužnosnika dalo nam je dodatni uvid kako funkcionira ova država. Još jedna porcija sočnih detalja o tome kako oni, koji bi se za državnu imovinu trebali brinuti i povećavati je, iz nje na prilično banalne načine prelijevaju novac u vlastite džepove.
Čini se kao da ovome nema kraja. Samo je pitanje vremena kada ćemo još jednom biti svjedoci sličnih prizora i sličnih itinerera kojima putuju dojučerašnji uglednici – PNUSKOK na Oranicama, USKOK u Gajevoj, pritvor u Remetincu.
Logično je pitanje što bi trebalo napraviti da se stanje poboljša, ako već nije kasno. Ako ova država i njeno društvo već odavno nisu prešli točku nakon koje je povratak ili težak, ili potpuno nemoguć. Ali ako se uzme da neka šansa ipak postoji, ono što bi trebalo svakako napraviti jest što je moguće više povećati transparentnost države na svim razinama. Kao i poslovanje tvrtki u njenom vlasništvu. Naravno, Hrvatska već ima hrpu zakonskih rješenja u tom smislu, od kojih je najveći dio donesen još tijekom pregovora o ulasku u punopravno članstvo EU-a. Nažalost, dio tih regula još uvijek je mrtvo slovo na papiru, ali i samo dodatno dotjerivanje postojećeg zakonodavstva dalo bi nekakav poticaj smanjenju korupcije. Ako zakonodavno rješenje daje dodatnu mogućnost za povećanje transparentnosti, netko će se za njega već uhvatiti. Bilo neki oporbeni političar, bilo neki novinar koji još uvijek vjeruje da se stvari mogu pogurati nabolje.
Oporba je također odgovorna za ovo što se događa. Oba uhićena saborska zastupnika ujedno su i gradonačelnici gradova iz kojih dolaze. I oba su, barem tako tvrdi USKOK, ušla u aranžmane s vlasnikom privatne tvrtke po rikverc modelu – ja tebi osiguram da ti moja lokalna samouprava tvojoj privatnoj tvrtki prvo da, a onda i preplati posao, a ti meni vratiš neki postotak od toga, pet ili tri posto, to ćemo se dogovoriti. Naravno, nitko od oporbenih vijećnika u nekom gradu, županiji ili općini ne očekuje da prate svoga gradonačelnika i postavljaju prislušne uređaje ispod restoranskih stolova gdje se sklapaju kriminalni dilovi. To nije njihov posao. Ali njihov posao jest raditi stalan pritisak na vladajuću garnituru da bude što je moguće više transparentnija. Naravno, nije to lagan posao. Ima dijelova Hrvatske gdje su cijele regije u rukama jedne stranke. Gdje je sve uvezano, od lokalnih medija preko lokalne politike do lokalnih institucija. Ali tu bi u pomoć trebala priskočiti stranačka središnjica preko Sabora i nacionalnih medija koji nisu pod kontrolom lokalnih moćnika. Ali to izostaje. Pa im problemi stranačkih drugova, recimo onih u Slavoniji, nisu tako seksi kao još jedna presica o neposrednoj opasnosti od povratka ustaša na vlast.
Velika bi tu trebala biti uloga medija. Trebala bi biti, ali nije, jer su većina od njih na rubu preživljavanja. Ili su se pretvorili u samo još jednog faktora u kulturi spektakla čija je uloga što je moguće više – nogometom, sapunicama i realitijima – eutanazirati naciju. Najviše je pogođen tisak koji je uvijek bio najveći izvor istraživačkih tema u kojima se razotkrivala sprega kvarnih političara i njihovih kompanjona iz privatnog sektora. Ali s dolaskom interneta klasične su novine upale u nepovratnu krizu i nisu više ni kadrovski ni financijski spremne kopati po prljavštinama. S druge strane još uvijek nije pronađen poslovno održiv model za samostalne portale. A kakvo je stanje u lokalnim medijima, najbolje govori činjenica da se ni jedan od njih iz grada odakle je prvoosumnjičeni nije usudio javiti da je ovaj uopće uhićen.
Za cijelu ovu situaciju nekog brzog cjepiva ili lijeka, čini se, nema. Sasvim je moguće da negdje tamo sredinom sljedeće godine, iz Oxforda ili nekog drugog laboratorija ipak izađe sigurno i djelotvorno cjepivo koja bi nas konačno riješilo muke s epidemijom korone. Mjere navedene u gornjem dijelu teksta bile bi nekako kakvo takvo cjepivo protiv korupcije. A što se tiče lijeka, dakle nečega što se primjenjuje kada je bolest već nastupila, najbolji bi bio da se konačno jedan proces za visoku korupciju završi osuđujućom pravomoćnom presudom.
Piše Zlatko Crnčec
Treba nam i lijek i cjepivo protiv korupcije
Zlatko Crnčec
19. rujan 2020 13:30
Foto Pixsell
Samo nekoliko mjeseci nakon Josipe Rimac i njene skupine, uhićenje još jedne garniture dužnosnika dalo nam je dodatni uvid kako funkcionira ova država
Samo nekoliko mjeseci nakon Josipe Rimac i njene skupine, uhićenje još jedne garniture dužnosnika dalo nam je dodatni uvid kako funkcionira ova država. Još jedna porcija sočnih detalja o tome kako oni, koji bi se za državnu imovinu trebali brinuti i povećavati je, iz nje na prilično banalne načine prelijevaju novac u vlastite džepove.
Čini se kao da ovome nema kraja. Samo je pitanje vremena kada ćemo još jednom biti svjedoci sličnih prizora i sličnih itinerera kojima putuju dojučerašnji uglednici – PNUSKOK na Oranicama, USKOK u Gajevoj, pritvor u Remetincu.
Logično je pitanje što bi trebalo napraviti da se stanje poboljša, ako već nije kasno. Ako ova država i njeno društvo već odavno nisu prešli točku nakon koje je povratak ili težak, ili potpuno nemoguć. Ali ako se uzme da neka šansa ipak postoji, ono što bi trebalo svakako napraviti jest što je moguće više povećati transparentnost države na svim razinama. Kao i poslovanje tvrtki u njenom vlasništvu. Naravno, Hrvatska već ima hrpu zakonskih rješenja u tom smislu, od kojih je najveći dio donesen još tijekom pregovora o ulasku u punopravno članstvo EU-a. Nažalost, dio tih regula još uvijek je mrtvo slovo na papiru, ali i samo dodatno dotjerivanje postojećeg zakonodavstva dalo bi nekakav poticaj smanjenju korupcije. Ako zakonodavno rješenje daje dodatnu mogućnost za povećanje transparentnosti, netko će se za njega već uhvatiti. Bilo neki oporbeni političar, bilo neki novinar koji još uvijek vjeruje da se stvari mogu pogurati nabolje.
Oporba je također odgovorna za ovo što se događa. Oba uhićena saborska zastupnika ujedno su i gradonačelnici gradova iz kojih dolaze. I oba su, barem tako tvrdi USKOK, ušla u aranžmane s vlasnikom privatne tvrtke po rikverc modelu – ja tebi osiguram da ti moja lokalna samouprava tvojoj privatnoj tvrtki prvo da, a onda i preplati posao, a ti meni vratiš neki postotak od toga, pet ili tri posto, to ćemo se dogovoriti. Naravno, nitko od oporbenih vijećnika u nekom gradu, županiji ili općini ne očekuje da prate svoga gradonačelnika i postavljaju prislušne uređaje ispod restoranskih stolova gdje se sklapaju kriminalni dilovi. To nije njihov posao. Ali njihov posao jest raditi stalan pritisak na vladajuću garnituru da bude što je moguće više transparentnija. Naravno, nije to lagan posao. Ima dijelova Hrvatske gdje su cijele regije u rukama jedne stranke. Gdje je sve uvezano, od lokalnih medija preko lokalne politike do lokalnih institucija. Ali tu bi u pomoć trebala priskočiti stranačka središnjica preko Sabora i nacionalnih medija koji nisu pod kontrolom lokalnih moćnika. Ali to izostaje. Pa im problemi stranačkih drugova, recimo onih u Slavoniji, nisu tako seksi kao još jedna presica o neposrednoj opasnosti od povratka ustaša na vlast.
Velika bi tu trebala biti uloga medija. Trebala bi biti, ali nije, jer su većina od njih na rubu preživljavanja. Ili su se pretvorili u samo još jednog faktora u kulturi spektakla čija je uloga što je moguće više – nogometom, sapunicama i realitijima – eutanazirati naciju. Najviše je pogođen tisak koji je uvijek bio najveći izvor istraživačkih tema u kojima se razotkrivala sprega kvarnih političara i njihovih kompanjona iz privatnog sektora. Ali s dolaskom interneta klasične su novine upale u nepovratnu krizu i nisu više ni kadrovski ni financijski spremne kopati po prljavštinama. S druge strane još uvijek nije pronađen poslovno održiv model za samostalne portale. A kakvo je stanje u lokalnim medijima, najbolje govori činjenica da se ni jedan od njih iz grada odakle je prvoosumnjičeni nije usudio javiti da je ovaj uopće uhićen.
Za cijelu ovu situaciju nekog brzog cjepiva ili lijeka, čini se, nema. Sasvim je moguće da negdje tamo sredinom sljedeće godine, iz Oxforda ili nekog drugog laboratorija ipak izađe sigurno i djelotvorno cjepivo koja bi nas konačno riješilo muke s epidemijom korone. Mjere navedene u gornjem dijelu teksta bile bi nekako kakvo takvo cjepivo protiv korupcije. A što se tiče lijeka, dakle nečega što se primjenjuje kada je bolest već nastupila, najbolji bi bio da se konačno jedan proces za visoku korupciju završi osuđujućom pravomoćnom presudom.