Virus vodi svoju politiku, i najprije ćemo, čini se, morati izbrojiti mrtve, a onda prijeći na političke obračune. Sada to izgleda potpuno neprimjereno i neukusno, svađati se na javnoj sceni rušeći povjerenje građana u sustav
Zadnjih dana crne koronabrojke mrvicu padaju. No, brojke umrlih i dalje nisu u padu. Istovremeno, i sam predsjednik Vlade prebolio je virus i nakon skoro tri tjedna vratio se u arenu. Vjerojatno se sam najbolje uvjerio što je COVID-19, kako se prenosi i kako se odgovorno ponaša da se virus ne proširi dalje.
Zajedno s njegovim povratkom, odvija se i javna rasprava o tome tko je odgovoran za loše brojke, pogotovo umrlih, te eksploziju incidencije COVID-19 tijekom studenoga i prosinca. Jesu li mjere bile zakašnjele, jesu li trebale biti strože, koji je uopće bio plan Vlade i Stožera – naime, ako se utvrdi točna brojka očekivanog broja zaraženih na sto tisuća stanovnika pa kasnije rezultat bude veći od toga, plan vlasti nije uspio, ali ako bude ispod zamišljene granice, vlast je u svojoj borbi uspjela. Na temelju takvih projekcija Njemačka ili Nizozemska dodatno pooštravaju mjere. No, naša Vlada i Stožer nisu u javnost izlazili s takvom vrstom matematike. Zato je i potpuno nemoguće tvrditi, i utvrditi, uspijeva li borba s virusom ili je potpuno podbacila. Ne možeš evaluirati ništa ako prije toga nemaš plan, odnosno u ovom slučaju predikciju, a to je za Plenkovićevu Vladu i pozitivno i negativno.
Pozitivno, jer ga se može puno teže napadati za trenutno stanje. Ništa nije mjerljivo niti u nekom odnosu, pa oporba ne može tvrditi: niste ostvarili svoj cilj. A negativno je jer, ako se teze zamijene, vlast tada postaje kriva za sve – i za broj zaraženih, i za broj umrih, i za broj respiratora u bolnicama, i za toplu vodu u zdravstvenim ustanovama. Takvim pristupom Plenković i Stožer donekle su se dodatno izložili, ali jasno je da njegova vlada kalibrira bitku protiv korone vrlo malim koracima i zapravo dosta fleksibilnim pristupom. Tako ni danas ne znamo hoćemo li za Božić moći biti s članovima svojih obitelji u drugim županijama ili gradovima, hoće li se uz kafiće zatvoriti i trgovine, ili će sve ostati kao što je sada. »Nema te restrikcije koja može biti snažnija od naše osobne odgovornosti«, apelira premijer, iz čega bi se dalo zaključiti da Vlada možda i neće posegnuti za najstrožim mjerama, propusnicama i totalnim lockdownom. No, svi smo u neizvjesnosti, zato i raste nervoza.
I doista, i nakon deset mjeseci života s koronavirusom, ostaje otvoreno isto pitanje: tko može zaustaviti virus? Njemačka, a pogotovo Slovenija, dokaz su da same restrikcije nisu garancija uspjeha. Francuzi, koji se uvijek ljube i grle, imaju pak solidan rezultat u toj borbi, a superliberalna Nizozemska se potpuno zatvorila. Tko može tvrditi da će svaka od tih taktika apriori biti uspješna? Nitko, doista. Može li se onda utvrđivati odgovornost? Vlade lutaju, ponegdje odluke donosi izvršna vlast kao u Hrvatskoj, ponegdje parlament kao u Španjolskoj, ali jamstva za bilo što u borbi protiv korone jednostavno nema.
Opozicija proziva vladajuće, ali kad im novinari pojedinačno postavljaju pitanja o tome jedan je za potpuni lockdown, drugi za spas ugostitelja, no bez odgovora o tome što s velikim trgovačkim centrima i njihovim radnim mjestima itd. Svi se slažu da se ne radi dobro, no egzaktan odgovor na ovu pošast i dalje nema nitko. Liberalne države postaju radikalne u svojim mjerama, neki desničari su potpuno protiv restrikcija, a neki ljevičari za totalno zatvaranje. Nije čudno da se onda vladajući pravdaju kako znaju i umiju, pa tako predsjednik Sabora Gordan Jandroković lakonski govori: »Pustimo sad odgovornost, o tome ćemo možda kasnije«. Jer, zaista, virus sada uzima koga stigne.
Da lutanja ima, pokazuje i Primorsko-goranska županija: župan Zlatko Komadina i njegov zamjenik Marko Boras Mandić zaratili su otvoreno na taktici borbe lokalnog stožera protiv korone. Boras je kao šef stožera htio da se online nastava u škole uvede već u listopadu, jer tako tvrdi struka, no cijela država tek je ovih dana poslala djecu kući, pa tako i PGŽ – tu je nastao spor i Komadina je smijenio Borasa. Sve je prešlo u političku i osobnu bitku između njih dvojice, ali virus nije pobijeđen ni od jednoga ni od drugoga, kao ni od Plenkovića.
Virus vodi svoju politiku, i najprije ćemo, čini se, morati izbrojiti mrtve, a onda prijeći na političke obračune. Sada to izgleda potpuno neprimjereno i neukusno, svađati se na javnoj sceni rušeći povjerenje građana u sustav.
Uvodnik
Tko uopće može zaustaviti virus?
Tihana Tomičić
17. prosinac 2020 15:49
Foto Igor Kralj / PIXSELL
Virus vodi svoju politiku, i najprije ćemo, čini se, morati izbrojiti mrtve, a onda prijeći na političke obračune. Sada to izgleda potpuno neprimjereno i neukusno, svađati se na javnoj sceni rušeći povjerenje građana u sustav
Zadnjih dana crne koronabrojke mrvicu padaju. No, brojke umrlih i dalje nisu u padu. Istovremeno, i sam predsjednik Vlade prebolio je virus i nakon skoro tri tjedna vratio se u arenu. Vjerojatno se sam najbolje uvjerio što je COVID-19, kako se prenosi i kako se odgovorno ponaša da se virus ne proširi dalje.
Zajedno s njegovim povratkom, odvija se i javna rasprava o tome tko je odgovoran za loše brojke, pogotovo umrlih, te eksploziju incidencije COVID-19 tijekom studenoga i prosinca. Jesu li mjere bile zakašnjele, jesu li trebale biti strože, koji je uopće bio plan Vlade i Stožera – naime, ako se utvrdi točna brojka očekivanog broja zaraženih na sto tisuća stanovnika pa kasnije rezultat bude veći od toga, plan vlasti nije uspio, ali ako bude ispod zamišljene granice, vlast je u svojoj borbi uspjela. Na temelju takvih projekcija Njemačka ili Nizozemska dodatno pooštravaju mjere. No, naša Vlada i Stožer nisu u javnost izlazili s takvom vrstom matematike. Zato je i potpuno nemoguće tvrditi, i utvrditi, uspijeva li borba s virusom ili je potpuno podbacila. Ne možeš evaluirati ništa ako prije toga nemaš plan, odnosno u ovom slučaju predikciju, a to je za Plenkovićevu Vladu i pozitivno i negativno.
Pozitivno, jer ga se može puno teže napadati za trenutno stanje. Ništa nije mjerljivo niti u nekom odnosu, pa oporba ne može tvrditi: niste ostvarili svoj cilj. A negativno je jer, ako se teze zamijene, vlast tada postaje kriva za sve – i za broj zaraženih, i za broj umrih, i za broj respiratora u bolnicama, i za toplu vodu u zdravstvenim ustanovama. Takvim pristupom Plenković i Stožer donekle su se dodatno izložili, ali jasno je da njegova vlada kalibrira bitku protiv korone vrlo malim koracima i zapravo dosta fleksibilnim pristupom. Tako ni danas ne znamo hoćemo li za Božić moći biti s članovima svojih obitelji u drugim županijama ili gradovima, hoće li se uz kafiće zatvoriti i trgovine, ili će sve ostati kao što je sada. »Nema te restrikcije koja može biti snažnija od naše osobne odgovornosti«, apelira premijer, iz čega bi se dalo zaključiti da Vlada možda i neće posegnuti za najstrožim mjerama, propusnicama i totalnim lockdownom. No, svi smo u neizvjesnosti, zato i raste nervoza.
I doista, i nakon deset mjeseci života s koronavirusom, ostaje otvoreno isto pitanje: tko može zaustaviti virus? Njemačka, a pogotovo Slovenija, dokaz su da same restrikcije nisu garancija uspjeha. Francuzi, koji se uvijek ljube i grle, imaju pak solidan rezultat u toj borbi, a superliberalna Nizozemska se potpuno zatvorila. Tko može tvrditi da će svaka od tih taktika apriori biti uspješna? Nitko, doista. Može li se onda utvrđivati odgovornost? Vlade lutaju, ponegdje odluke donosi izvršna vlast kao u Hrvatskoj, ponegdje parlament kao u Španjolskoj, ali jamstva za bilo što u borbi protiv korone jednostavno nema.
Opozicija proziva vladajuće, ali kad im novinari pojedinačno postavljaju pitanja o tome jedan je za potpuni lockdown, drugi za spas ugostitelja, no bez odgovora o tome što s velikim trgovačkim centrima i njihovim radnim mjestima itd. Svi se slažu da se ne radi dobro, no egzaktan odgovor na ovu pošast i dalje nema nitko. Liberalne države postaju radikalne u svojim mjerama, neki desničari su potpuno protiv restrikcija, a neki ljevičari za totalno zatvaranje. Nije čudno da se onda vladajući pravdaju kako znaju i umiju, pa tako predsjednik Sabora Gordan Jandroković lakonski govori: »Pustimo sad odgovornost, o tome ćemo možda kasnije«. Jer, zaista, virus sada uzima koga stigne.
Da lutanja ima, pokazuje i Primorsko-goranska županija: župan Zlatko Komadina i njegov zamjenik Marko Boras Mandić zaratili su otvoreno na taktici borbe lokalnog stožera protiv korone. Boras je kao šef stožera htio da se online nastava u škole uvede već u listopadu, jer tako tvrdi struka, no cijela država tek je ovih dana poslala djecu kući, pa tako i PGŽ – tu je nastao spor i Komadina je smijenio Borasa. Sve je prešlo u političku i osobnu bitku između njih dvojice, ali virus nije pobijeđen ni od jednoga ni od drugoga, kao ni od Plenkovića.
Virus vodi svoju politiku, i najprije ćemo, čini se, morati izbrojiti mrtve, a onda prijeći na političke obračune. Sada to izgleda potpuno neprimjereno i neukusno, svađati se na javnoj sceni rušeći povjerenje građana u sustav.