Tko o čemu – Milanović o Turudiću. Ovoga puta uznemirio ga je stav premijera Andreja Plenkovića o tome da bi, kako je rekao u jednom intervjuu, možda ipak bolje razmotrio izbor Turudića za šefa DORH-a »da je prije odluke u Hrvatskom saboru imao sve dokaze i informacije« o njemu.

Milanović tvrdi – itekako je imao dokaze, jer dobio ih je od njega, a i od Sigurnosno-obavještajne agencije tjedan dana prije saborskog glasanja. Ali, nije ih tada razmotrio već je – nazvao Turudića, kaže predsjednik. Iz toga naravno predsjednik Republike izvodi zaključak da Plenković pravosuđem barata kako hoće, da ga zloupotrebljava i slično. A sve ga to toliko iritira da se u cijelu ovu operaciju kandidature za premijera i upustio baš kako bi spriječio Turudićev izbor. Odnosno, kako bi dobio izbore 17. travnja, a onda do kraja svibnja kada Turudić stupa na dužnost šefa DORH-a već proveo i operaciju njegova smjenjivanja.

No, ono na što Milanović nikad nije odgovorio jest pitanje zašto tada, kad je bio premijer, 2015. godine, kad se sudac Turudić vozikao uokolo sa Zdravkom Mamićem koji je netom bio izašao iz istražnog zatvora, ako je imao ta saznanja putem obavještajne agencije, nije naložio tadašnjoj šefici Uskoka Tamari Laptoš da reagira i to provjeri. Zašto nije (ako bi to bio pritisak na pravosuđe), tada javno progovorio o tome, ako je imao saznanja SOA-e?

Kako znamo, Tamara Laptoš je danas čelnica ureda europskog tužiteljstva u Hrvatskoj, famoznog EPPO-a, koje voli hapsiti Plenkovićeve ministre, ali nikad nije odgovorila na pitanje zašto tada nije reagirala na Turudićev odnos s Mamićem 2015. godine.

Sjetimo se, tada je premijer bio Milanović koji je na kraju smijenio svog ministra obrazovanja i sporta Željka Jovanovića, koji je pokušavao »isušiti močvaru«, Uskok je vodila Laptoš, a ministri policije i pravosuđa bili su Ranko Ostojić i Orsat Miljenić. Ostojić je i danas nositelj liste SDP-a u 10. jedinici, a Miljenić šef Ureda predsjednika Milanovića na Pantovčaku i vjerojatno jedan od budućih ministara u njegovoj »vladi nacionalnog jedinstva«, kako je naziva. A koju će osnovati ako 17. travnja dobije izbore sa SDP-om.

Dakle, slučaj Turudić zaista jest ključan za cijelu ovu izbornu epizodu. Ali kao što odgovore treba dati Plenković, koji se sad javno kaje što je podržao tog suca za šefa DORH-a, jednako tako odgovore su i danas dužni ljudi koji su 2015. godine vodili sustav i držali vlast.

Što je najapsurdnije, Zdravko Mamić danas iz izbjeglištva u BiH hvali Milanovića, jer je oduševljen da ovaj juriša na Plenkovića, zbog kojeg je morao otići iz Hrvatske i možda se nikad neće vratiti.

S druge strane, naravno, ostaje još uvijek otvoreno i pitanje tko se zapravo treba bojati Turudićeva izbora na čelo DORH-a? Optužbe Olega Butkovića na račun predsjednika države o tome da je kršio međunarodne sankcije lobirajući za svog rođaka i prijatelja koji je pod sankcijama, nisu nimalo bezazlene. Ako je to točno, DORH je već trebao reagirati.

Istodobno, Milanović Butkovića optužuje za djelo trgovanja utjecajem kod zapošljavanja u firmama koje su pod ingerencijom njegova Ministarstva mora i prometa. Ni to nije bezazleno. Ako je to točno, DORH je već trebao reagirati.

Dakle, svi putevi vode u DORH. Zanimljivo je i kako Milanović ukazuje da su iz Državnog odvjetništva potjerani neki ljudi, čime vjerojatno aludira na svojedobnu smjenu Riječanke Vanje Marušić s čela Uskoka. Pritom, u ovo izborno vrijeme DORH očito samo hibernira, pogotovo zato jer je Zlata Hrvoj-Šipek na odlasku, a Ivan Turudić tek krajem svibnja stupa na dužnost. Tako se DORH-om može u ovoj kampanji međusobno »šamarati« tko želi, pa i Milanović i Butković.

Ali svi su dužni odgovore na još mnoga pitanja. Najviše možda baš Milanović. Jer, tko o čemu, on o DORH-u.