Hrvatska je taman takva zemlja da vijest o nikada boljem BDP-u većinu pasivnih promatrača, otupjelih manje-više na sve, ne dotakne uopće ili takne onako simbolično i ovlaš. Ne bi oni premijerovo obraćenje novinarima na tu temu doživjeli ništa ozbiljnije od još jednog dana u uredu da ne bi jednog novinarskog upita. Začudo, pažnju nije izazvao ni spomen oporbe, ni sklonost predsjednika države da opanjkava premijera, ni međunarodni sastanci, ni unutarstrančka neka problematika. Uši su se nakostriješile zbog spomena prijetećih pisama što ih premijeru netko slabouman piše pa mu ih šalje preko njegova frizera!

U pismima, kako već u svim nepotpisanim prijetećim žvrljotinama biva kom god da su adresirane, svega i svačega, pa i jasnih referenci na činjenicu da je dostava išla preko frizerskog salona. Onaj k’o prijeti bi tako onog kome prijeti ošišao na golo, među ostalim, a bome se hvali autor i s tim da je nakon dugog istraživačkog rada konačno otkrio gdje se šišanje odvija. Odgovarajući na pitanje vezano uz prijeteće pismo čije je postojanje otkrio tjednik Nacional, premijer je kazao kako ne brine zbog prijetnji koje stalno dolaze, baš kao što je kazao kako ima tko se brine o tome. A onda je otkrio da ima jako dobru frizerku i super ekipu kod koje se šiša već 40 godina i kojima je jako zadovoljan. U moru svekolikog besmisla domaće nam politike ova 40-godišnja vjernost istoj frizerki i istom salonu vratila je nadu. Jer, ljudski je to.

Prva šišanja se pamte. Na početku svega često su to radile majke. Neke su imale više mota, neke manje, što se lijepo vidjelo na glavama klinaca. Neke su šišale »na teću«, a neke su komotno mogle u frizerke da su htjele ili imale više hrabrosti. No, tu negdje kad krene momačko doba majčinska igra na sigurno postane krajnje demode. Valja tražiti svoga frizera. Tada, bar je tako u ovom slučaju bilo, na scenu stupa otac. Baš kao da se radi o nekoj inicijaciji, a ne običnom skraćivanju nemirnih vlasi, uzme te on za ruku, pa odvede tamo gdje se i sam šiša, u brijačnicu, u kojoj rade sami muškarci. Tu je njegov brico. Tu je Ante. Ante ima njegovane brčiće. I Ante radi u Bosanskoj, u strogom centru u doba kad se u strogom centru moglo kupiti i obaviti sve i vidjeti baš svaku važnu gradsku facu. Kad si klinac, imponira to šišanje s velikima. Imponiraju bricini vicevi, imponiraju mušterije što sjedaju na druge stolce, imponiraju slike omiljenog nogometnog kluba na zidovima, imponiraju čak i oni izloženi zubi što svjedoče o ulovima ogromnih morskih stvorenja. Ma, idila je trajala sve do jednom, netko će reći do puberteta, mada je bliže istini da je trajala do razdjeljka!

E da, frizura što se na vrh čela račvala po sredini u dva pravca jednostavno je vrištala da je vrijeme za poći dalje. A tamo dalje je stajala Mila. Mila je bila frizerka koja je radila samo muške frizure. Mila je bila frizerka koja je radila moderne i odvažne muške frizure, toliko drugačije od Antinih. U Mile nisi mogao doći s ceste i sjesti na stolac kad se oslobodi, već si se morao naručiti za termin. Ali Mila je tako lijepo znala pričati s mušterijama. Malo naivniji neki svijet lako bi se dao navući na tu milozvučnost u Mile, toliko da bi joj slali razglednice o blagdane, vjerujući da tu ima nešto. Nije bilo ništa, ali je frizura bila postojana. Izgrađen je odnos taman takav da se u Mile moglo po frizuru još stoljećima da ne bi studija i selidbe.

Foto NL arhiva

I ništa, ali baš ništa nije u toj selidbi bilo toliko stresno, ni podstanarstvo, ni učenje trasa tramvajskih linija, koliko nužnost da se mijenja frizer. U taj se odnos ne ulazi lako, pa se i griješi često. Jer raskošan izlog tu ne garantira ništa. A i kad mislite da ste se skućili, nije nemoguće da vam kakva bizarnost udijeli posvemašnji nespokoj kojem se kraja ne vidi.

Frizeraji, naime, znaju biti zemlja čudesa većih od onog međugorskog. Nađeš frizerku, ošiša te sjajno jednom, drugi put, treći, nazoveš opet, a kolegica joj veli: »Na radi Ivana, na porodiljnom je.« I neka je, lijepo je to, ali kome se sada dati u ruke!? Pa ti kolegica preporuči drugu kolegicu i drugi salon, pa odeš tamo, pa jedno dobro šišanje, drugo, peto dok ne nazoveš šesti put i dok ti ne kažu: »Kolegica je na porodiljnom?« Neka, ionako nas je sve manje, pomisliš. Samo, kud sad!? Pa ti opet preporuče nekog, pa se opet kreneš ošišat’, pa ti uspije par puta dok i treća frizerka ne ode na porodiljni. Netko se to opako šali na račun onog tko je samo željan frizerske rutine i dobre frizure. Jer, ako nije stres najveći na svijetu to traženje novih frizeraja, k vragu što je!?

Kontinuitet je majka dobre frizure. I dobra odnosa. Stari Marko zato je Anti odlazio više od 40 godina. Viđali su se oni i kad je brico otišao u mirovinu. Dobro, šišao je malo po kućama da se podeblja tanka mirovina, ma je onda korona i to dokinula. Marku nije preostalo ništa nego da se po stare dane vodi kriterijem blizine, pa je našao bricu da mu je blizu adrese stanovanja. Ali ako ga pitate tko ga šiša, i opet će spomenuti Antu. Takva je to neka veza. Razlozi za mijenjanje frizera ili frizerke moraju bit jaki, ogromni, veliki, važni, štono bi se reklo povijesno važni. Ivan se za studija u Sarajevu šišao kod čika Svete. Kažu, bio je poznat po tome što malo šiša, malo izađe van da nahrani golubove. Trajalo bi zato šišanje dugo, ali bi na kraju svi bili zadovoljni, mušterija jer je ošišana, a golubovi jer su siti. A baš kao u pravoj brijačnici, tu se raspredalo o nogometu i politici. Pukla je ljubav onaj tren kada je na zidu brijačnice Titovu sliku na tren zamijenila, bože oslobodi, ona Miloševićeva. Danas Ivan ima frizerku u kvartu, evo već 20 godina joj je vjeran, pa se tu o kvartu i informira. Zna ona sve, premda zapravo u kvartu i ne živi. A Vedran frizeru Toniju odlazi svaki petak i to ne da bi se ošišao, već da natoče bićerin-dva plemenita pića, pa da jednostavno razgovaraju slijedeći najsvjetlije tradicije poput one iz Velog mista, gdje se kod Meštra išlo po razmjenu misli. Brijačnice, frizeraji, mjesto su razgovora, dakako u slučaju da ste razgovora željni. A kada je tako, onda je i lako i logično da se u 40 godina vjernosti svega tu izgovori, u povjerenju dakako. I zato je i strašnije od nakaradne potrebe da se pišu prijeteća pisma bezobrazluk da ih se adresira preko frizerki i frizera. Zločin je prijetiti frizerima i mesarima, baš kao što je neoprostiv grijeh imati na kontu zrele neke godine, a nemati svoga mesara i frizera, one kojima ste vjerni i one koji vas neće iznevjeriti ama nikada, makar šišali po južini.

Hrvatska je taman takva zemlja da vijest o nikad boljem BDP-u većinu pasivnih promatrača, otupjelih manje-više na sve, ne dotakne uopće ili takne onako simbolično i ovlaš. Jedva da se trzne obamrli stanovnik Lijepe Naše i na sudačko-nogometne ispovijesti iz k(VAR) sobe, na zastupničko čašćenje dok utvrđuju što riječ kvisling zapravo znači, pa čak i onda kad sud oslobodi sutkinju optuženu za djelo krađe u jednoj trgovini trgovačkog centra uz objašnjenje da je bila izvan misaonog fokusa kad već sinkopa među police navraća rijetko, ali to da se prijeti premijeru preko njegova frizera, s pravom je zaparalo uši.

I novinar N1 Televizije Igor Bobić baš je taj detalj izravnog prijenosa premijerova obraćanja na temu BDP-a apostrofirao kao njemu najzanimljiviji. Pritom je ocijenio da je tih 40 godina vjernosti istom frizeraju pokazatelj premijerske nesklonosti promjenama. I tu je Bobić griješio. Jedno je biti vjeran brici, a drugo je biti nesklon mijenjanju ministara, politike, gospodarskih pravaca, da promjenu vlasti i ne spominjemo. Ovo prvo je ljudski, ovo drugo je »samo« politika.