Rasprava o tome je li na Thompsonovim koncertima bilo ustaških obilježja, a notorno je da ih je kao i uvijek bilo, na kraju je već pala u drugi plan. A u prvom planu su prepucavanja unutar vladajuće koalicije HDZ-a i DP-a o tome što učiniti s tim izgrednicima.

Prvo, problem je što su u Imotskom gotovo svi Thompsonovi gledatelji uglas pjevali pjesme koje počinju ili završavaju sa ZDS-om. Cijela publika imala je u zraku ruku gore. Postavlja se praktično pitanje kako to kazniti? Jedino efikasno bilo bi zabraniti koncert, ali to bi izazvalo možda više štete nego koristi, naprosto jer svaka zabrana rađa bunt. Osim svoje mesijanske uloge glavnog državnog patriota, Thompson se zadnje se dvije godine borio s privatnom tragedijom zbog bolesnog sina, pa je empatija prema njemu još znatno izraženija nego ranije. Zabrana bi proizvela nove društvene podjele.

Uz to, mladima koji su dominantno prisutni na tim koncertima, Domovinski rat je daleka prošlost. Netko tko danas ima 18 godina, rođen je 2006. godine, više od deset godina od kraja rata i preko 15 godina od njegova početka. Oni o ratu imaju sliku koja im je stvorena kućnim odnosom prema toj temi i putem medija. Obrazovanje je vjerojatno najmanje pridonijelo, osim osnovnih podataka. Tim je mladim ljudima Thompson vjerojatno samo sinonim za domoljublje, jer pjeva o Kninu, Lici, Velebitu, Dubrovniku i za Hrvatsku kaže »lijepa li si«. Nemaju oni pojma što je HOS, dokad je HOS bio u sastavu tadašnjih oružanih snaga, a kad je uklonjen i marginaliziran, a ni zbog čega. Oni tu majicu nose jer su je vidjeli na štandu, i nije bila skupa. Misle da se deklariraju kao Hrvati ako je obuku.

Ali to ne znači da nakon Thompsonovog koncerta neće direktno otići u prvi kafić slušati srbijanske cajke, štoviše platiti i kartu za taj koncert. Uostalom, ono što srbijanska politika nije uspjela u ratu, trajno okupirati Hrvatsku, sad čini svojom kulturnom okupacijom. Od neke tamo Pejovićke do Nuccija, svatko u Hrvatskoj zna bar jednu pjesmu, i bez pardona pjeva na ekavici. Treba li i njih zabraniti, kad klinci pjevaju »gde si bre« usred Imotskoga?!

Zabrane, dakle, nemaju smisla. Pogotovo ne 2024. godine. Problem je što te teme i dalje dominiraju u našem domaćem političkom narativu, pa Zoran Milanović svoju kampanju počinje baš ovom polemikom jer zna da je taj sadržaj visoko zapaljiv. Klasično igra na emocije. Sjedi na Hvaru i baca petarde. Istovremeno, Domovinski pokret je u vlasti, ima svog državnog tajnika u MUP-u, od kojeg traži da ne sankcionira mlade »thompsonovce«, mada je vrh Vlade i HDZ-a poručio da takvoj ikonografiji nema mjesta u javnosti. U tom kaosu i bunilu, naravno da mlad čovjek (ovdje govorimo o djeci od 15 godina) nema pojma što je ispravno.

To nas vraća na vlast i politiku – Vlada će se morati jasnije odrediti što je oko pozdrava ZDS dozvoljeno, a što nije. Prvo, morat će prestati koristiti dvostruka mjerila i u svojim priopćenjima osuđivati pojavu, a spašavati »drugove«, odnosno vinovnike. Morat će sasvim precizno reći kad HOS smije koristiti svoje znakovlje, jer ovim interpretacijskim nedoumicama stvara zabunu. Morat će se doista u praksi početi kažnjavati oni koji na televiziji viču – ZDS. Ta osoba ima ime i prezime. Kad ti mladi ljudi vide da je korištenje ustaškog pozdrava kažnjivo, prestat će. Nikome se ne plaća kazna od 2.000 eura.

A postoji i još jedna mogućnost: s obzirom na to da je javna tajna (ili bar mit) da je HDZ svojedobno Thompsonu platio 500.000 maraka da – ne pjeva, možda i danas mogu napraviti neki pakt s njim. Nije baš u redu da troše javni novac i daju mu još milijun eura, ali ako je on već takva ikona da mladi za njim bezglavo idu gdje god ih zvao i što god učinio, možda da ga zamole da »Za dom spremni« preinači u neki novi usklik, da napravi neku parafrazu koja ljevičarima neće parati uši, a desničarima će biti »catchy«. Dovoljno je da triput na Tiktoku usklikne novu frazu, i zbogom, ode ZDS u zaborav. Howk tuah je već iskorišteno. Ali tako nešto.