Ako je Hrvatska došla do toga da čelnici Hvidre objašnjavaju javnosti zašto je važno imati Srbina na mjestu potpredsjednika Vlade, onda je jasno da su poruke Katarine Vidović-Krišto u startu bačene u vjetar
Vjerojatno najgori, deveti saziv Sabora, konačno je otišao u povijest. Bilo je ondje raznih redikula, neke je trebalo iznositi sa sjednica, i to učestalo, a povijest bolesti žetončića bolje da i ostane u povijesti. To je vjerojatno najsramotniji saziv koji je Hrvatska od 1990. do danas imala. A jučer smo dobili novi, deseti.
Još nismo bili u prilici upoznati baš sve iz redova 151 zastupnika, pa je teško tvrditi da i ovdje neće biti showmana na razini Ivana Pernara, no svakako se bar na prvi pogled čini da bi sastav trebao biti ozbiljniji nego prije četiri godine.
Među novim zastupnicima ima i raznih celebrityja – od Miroslava Škore, preko para Raspudić, do Dreleta, no među izabranima je dobar dio onih koji dosad možda nisu bili u dnevnoj politici, a pritom kao politički aktivisti imaju iza sebe već ozbiljne karijere, i daleko su od toga da bi ih itko mogao nazvati neiskusnima.
Primjeri za to su Rada Borić, Vili Matula, Tomislav Tomašević, Sandra Benčić – općenito ekipa iz platforme Možemo, vrlo ozbiljna u namjeri da pruži novi oporbeni ton Saboru. Te ljude nikako ne treba podcjenjivati i sigurno je da će oni, nasuprot ražalovanog SDP-a, posve promijeniti dinamiku i atmosferu u novom sazivu parlamenta.
Slično je i s Mostom – i njihove akvizicije mogle bi biti zanimljiva novost, dok će iz redova Domovinskog pokreta, već se vidi, puhati novi-stari konzervativni vjetrovi. Potpaljivat će oni ideološke rasprave, kao što su već učinili i jučer kad su se s Jazovke prebacili na pobačaj, ničim izazvani, ali 16 njihovih mandata preslab je plamen da bi se u društvu ponovo rasplamsale ideološke podjele.
Ako je Hrvatska došla do toga da čelnici Hvidre objašnjavaju javnosti zašto je važno imati Srbina na mjestu potpredsjednika Vlade, onda je jasno da su poruke Katarine Vidović-Krišto u startu bačene u vjetar. Bit će puno buke, ali vjerojatno, srećom – nizašto. Birači su te teme već pospremili ad acta.
Kad je o platformi Možemo riječ, oni tek moraju proći test svoje unutarnje organizacije. Ako ne izgore na vlastitim zasad potpuno neriješenim odnosima funkcioniranja kao organizirane grupe, tada imaju šansu postati novo vrelo opozicijskog djelovanja u parlamentu.
Doduše, već jučer se vidjelo da njihova struktura nije čvrsta, nego sipka, pa je tako Katarina Peović glasala protiv HDZ-ovaca na najvišim funkcijama, dok su ostali podržali kadrove unaprijed dogovorene između većine i manjine.
No, možda je upravo to njihova prednost – ako ostanu na razini grupe nezavisnih ljudi i udruga, možda budu uspješniji nego da se vežu okovima neke nove stranke ili koalicije. Fusnota, pogledati pod: SDP.
A SDP-ovce upravo njihova vlastita unutarnja prenormiranost i izjeda, poput neke galopirajuće maligne bolesti. U novi saziv Sabora ušli su trošni, poharani ne samo izbornim porazom, nego dubokim unutarnjim podjelama za koje na vidiku zasad nema spasa.
Jer čak i ako retorički inkluzivni Peđa Grbin preuzme stranku, ostat će mu za suradnju klub zastupnika sastavljen od ljudi koje možda osobno čak ni ne poznaje, toliko je tu anonimnih Bernardićevih prijatelja što se tek trebaju iskaliti.
U takvim okolnostima od SDP-a se ni ne očekuje da na početku ovog mandata igra ulogu glavne oporbene stranke. Prvo se treba sam u sebi zbrojiti, da bi pokušao HDZ-u bilo što oduzimati. I to će potrajati bar neko vrijeme.
Na koncu, kad je o vladajućoj većini riječ, ona je tanka, toliko da ovisi o svakom dašku – korone. Šef stranke Andrej Plenković ne namjerava hvatati po hodnicima žetončiće, nego čeka da sami dođu.
A nakon što je dobrohotna, ali naivna Dalija Orešković jučer već ostala bez jednog člana svog kluba zastupnika, čini se da je prvi žetončić na putu k putu.
Nevjerojatno je, pritom, koliko je sam Plenković u svemu ovome ostao neokrznut naznakama političke trgovine u prošlom mandatu – sve zlo i nemoral pripisali su se Milanu Bandiću, dok je Plenković iz svega još isplivao kao pobjednik, kao na luftiću, plutajući mirnim morem na ružičastom jednorogu svojeg političkog puritanstva.
Sve je iskomunicirao fino i diplomatski, zločesti Bandić za sve je kriv, a on će danas sa 76, a možda čak i 77 ruku uz pomoć Darija Zurovca iz Sv. Nedjelje, zaplivati novim mandatom svoje Vlade do 2024. godine. O svetoga li četvrtka!
Piše Tihana Tomičić
Tihana Tomičić: Novi saziv bit će ozbiljniji
Tihana Tomičić
23. srpanj 2020 15:44
Foto Darko Jelinek
Ako je Hrvatska došla do toga da čelnici Hvidre objašnjavaju javnosti zašto je važno imati Srbina na mjestu potpredsjednika Vlade, onda je jasno da su poruke Katarine Vidović-Krišto u startu bačene u vjetar
Vjerojatno najgori, deveti saziv Sabora, konačno je otišao u povijest. Bilo je ondje raznih redikula, neke je trebalo iznositi sa sjednica, i to učestalo, a povijest bolesti žetončića bolje da i ostane u povijesti. To je vjerojatno najsramotniji saziv koji je Hrvatska od 1990. do danas imala. A jučer smo dobili novi, deseti.
Još nismo bili u prilici upoznati baš sve iz redova 151 zastupnika, pa je teško tvrditi da i ovdje neće biti showmana na razini Ivana Pernara, no svakako se bar na prvi pogled čini da bi sastav trebao biti ozbiljniji nego prije četiri godine.
Među novim zastupnicima ima i raznih celebrityja – od Miroslava Škore, preko para Raspudić, do Dreleta, no među izabranima je dobar dio onih koji dosad možda nisu bili u dnevnoj politici, a pritom kao politički aktivisti imaju iza sebe već ozbiljne karijere, i daleko su od toga da bi ih itko mogao nazvati neiskusnima.
Primjeri za to su Rada Borić, Vili Matula, Tomislav Tomašević, Sandra Benčić – općenito ekipa iz platforme Možemo, vrlo ozbiljna u namjeri da pruži novi oporbeni ton Saboru. Te ljude nikako ne treba podcjenjivati i sigurno je da će oni, nasuprot ražalovanog SDP-a, posve promijeniti dinamiku i atmosferu u novom sazivu parlamenta.
Slično je i s Mostom – i njihove akvizicije mogle bi biti zanimljiva novost, dok će iz redova Domovinskog pokreta, već se vidi, puhati novi-stari konzervativni vjetrovi. Potpaljivat će oni ideološke rasprave, kao što su već učinili i jučer kad su se s Jazovke prebacili na pobačaj, ničim izazvani, ali 16 njihovih mandata preslab je plamen da bi se u društvu ponovo rasplamsale ideološke podjele.
Ako je Hrvatska došla do toga da čelnici Hvidre objašnjavaju javnosti zašto je važno imati Srbina na mjestu potpredsjednika Vlade, onda je jasno da su poruke Katarine Vidović-Krišto u startu bačene u vjetar. Bit će puno buke, ali vjerojatno, srećom – nizašto. Birači su te teme već pospremili ad acta.
Kad je o platformi Možemo riječ, oni tek moraju proći test svoje unutarnje organizacije. Ako ne izgore na vlastitim zasad potpuno neriješenim odnosima funkcioniranja kao organizirane grupe, tada imaju šansu postati novo vrelo opozicijskog djelovanja u parlamentu.
Doduše, već jučer se vidjelo da njihova struktura nije čvrsta, nego sipka, pa je tako Katarina Peović glasala protiv HDZ-ovaca na najvišim funkcijama, dok su ostali podržali kadrove unaprijed dogovorene između većine i manjine.
No, možda je upravo to njihova prednost – ako ostanu na razini grupe nezavisnih ljudi i udruga, možda budu uspješniji nego da se vežu okovima neke nove stranke ili koalicije. Fusnota, pogledati pod: SDP.
A SDP-ovce upravo njihova vlastita unutarnja prenormiranost i izjeda, poput neke galopirajuće maligne bolesti. U novi saziv Sabora ušli su trošni, poharani ne samo izbornim porazom, nego dubokim unutarnjim podjelama za koje na vidiku zasad nema spasa.
Jer čak i ako retorički inkluzivni Peđa Grbin preuzme stranku, ostat će mu za suradnju klub zastupnika sastavljen od ljudi koje možda osobno čak ni ne poznaje, toliko je tu anonimnih Bernardićevih prijatelja što se tek trebaju iskaliti.
U takvim okolnostima od SDP-a se ni ne očekuje da na početku ovog mandata igra ulogu glavne oporbene stranke. Prvo se treba sam u sebi zbrojiti, da bi pokušao HDZ-u bilo što oduzimati. I to će potrajati bar neko vrijeme.
Na koncu, kad je o vladajućoj većini riječ, ona je tanka, toliko da ovisi o svakom dašku – korone. Šef stranke Andrej Plenković ne namjerava hvatati po hodnicima žetončiće, nego čeka da sami dođu.
A nakon što je dobrohotna, ali naivna Dalija Orešković jučer već ostala bez jednog člana svog kluba zastupnika, čini se da je prvi žetončić na putu k putu.
Nevjerojatno je, pritom, koliko je sam Plenković u svemu ovome ostao neokrznut naznakama političke trgovine u prošlom mandatu – sve zlo i nemoral pripisali su se Milanu Bandiću, dok je Plenković iz svega još isplivao kao pobjednik, kao na luftiću, plutajući mirnim morem na ružičastom jednorogu svojeg političkog puritanstva.
Sve je iskomunicirao fino i diplomatski, zločesti Bandić za sve je kriv, a on će danas sa 76, a možda čak i 77 ruku uz pomoć Darija Zurovca iz Sv. Nedjelje, zaplivati novim mandatom svoje Vlade do 2024. godine. O svetoga li četvrtka!