Vijest je bila taman takva da je zaslužila širu priču. Nije baš svaki dan da zagrebačka tržnica Dolac dobije kumicu koja nije, recimo, iz Pušće već iz Nepala. Sve je bilo tu, pa i fotografija koja ne laže i govori tisuću riječi. Na njoj žena široka osmijeha taman da slutiš kako je sretna i zato što radi, i zato što radi ono što voli, a nije joj mrsko ni što puk zagrebački voli baš na njenom štandu kupiti recimo bamiju. A onda je kumica iz Nepala jednostavno nestala. Kreneš jedan dan na Dolac, a tamo ni nje ni njenih proizvoda nema. Drugi dan opet isto. Treći dan nema druge nego sjesti u jednu od kafana na Dolcu s koje se vidi i štand koji je do jučer bio pun, a sada je prazan. Ljubazno osoblje kafića zna sve i vidi sve. Nema kumice već jedno tjedan, dva. A gdje nestade? Priča se da je svratila inspekcija, da su našli da joj neki papir fali, pa da je zato nema. Pri tom je o inspekciji samo pripadnik sedme sile na tren pomislio mrvu loše. Ostali su mišljenja da reda mora biti odakle god da si.

To što nema kumice izliječiti se na Dolcu dade samo kakvim šopingom. Dakako da se tu ne šopingira u klasičnom smislu, da sve diktira ponuda. Ribe nama jer je vrijeme bilo na moru loše, ali ima zelenila, agruma, čudesa raznoraznih što sa sezonalnošću veze nemaju i, dakako, ima mesa. Nema kupaca, ali ima mesa. U jednom od izloga onaj k’o lažni biftek teleći. Komad majušan, duljinom jedva da preko pola prosječne podlaktice prelazi. To ne može toliko biti skupo, makar je teletina, računa naivan kupac. Ako je, primjerice, oko sedam eura nije da je malo, ali se i da lijepo taj komadić iskoristiti pa da nije uvijek pile, akcijska ponuda, svinjetina. U svom tom veselju i zamišljanju budućnosti promaknuo je kupcu namjerniku onaj pogled u mesara koji kao da pita: »Jeste li sigurni!?« I ode tih niti pola kila na vagu i ispali čovjek računicu koja kaže da smo posve blizu 12 eura. Sasvim lijepa cifra da valjda prvi put u životu izleti kupcu iz usta ono: »Ne može!« Došlo je, eto, vrijeme da se greške ne čine, umjesto što se plaćaju. Makar, tuga je nekako.

Ali, ajde popravit će dan program na radiju. Evo na Yammatu u emisiji »Sistematski – tjedni intervju tjedna« vazda britki Ante Ljubičić posjeo je u studio Dunju Mazzocco Drvar. Dunja Mazzocco Drvar, direktorica programa zaštite prirode u WWF Adriji, regionalnom uredu svjetske organizacije za zaštitu prirode World Wide Found for Nature (WWF). Za nju se ‘ladno da reći da je za cijele svoje karijere, gdje god da je radila, glasno i jasno i bez prestanka upozoravala kako će nas glave doći nebriga za okoliš, ignoriranje klimatskih promjena, oni plinovi što ih ispuštamo u zrak, ledenjaci što se nikad brže tope. I u pravu je sve vrijeme. Da je samo podatka iz najnovijeg izvješća WWF-a kako je u zadnjih pola stoljeća jednostavno nestalo 75 posto žive nam populacije, vrsta svake vrste, bilo bi ajme i kuku. No ono što je i više od toga ajme i kuku jest činjenica da su vremena druga, da je kontekst drugi, da nikog više ne zanima priroda kad je društvo poludjelo. Kupuj naoružanje, imaj tvornicu streljiva, bacaj van poslovne prostore iz atomskih skloništa zaostalih iz prezrenog socijalizma, to je tema. Ima to i ima strepnja da će poludjeli neki starac, s više ili manje kose na glavi, u ime sile koju predstavlja u neko gluho doba noći jednostavno stisnuti dugme. Pa će se priroda oporaviti, jer uvijek nađe ona načina da se oporavi, a što će s nama biti, tko zna. Lako moguće da ćemo mi svi poželjeti naći spas na Grenlandu.

Grenland. Do jučer većina nas je znala da je tamo hladno i da je premijerka Danske u onoj seriji danskoj što se »Borgen« zove imala nekih problema s tamošnjim političarima vezano za eksploataciju nafte. A onda je Donald Trump najavio da će uzeti sebi Grenland, ovako ili onako. Nije isključio ni ratovanje za Grenland. Treba mu, kaže, i geostrateški i zbog onih ruda što ih ima. Treba mu jer mu se sprdnulo. I misli da može, jer njega i Amerikanaca ima na milijune, a na Grenlandu življa nema ni za napuniti stadion na nekom finalu Lige prvaka. U startu su mu Grenlanđani rekli da sjaši, ma tad, u tom trenu kad je javno izgovorena aspiracija da se otme cijeli jedan otok pa još najveći na svijetu, činilo se ionako više kao vic nego li ozbiljna prijetnja. Ne može se tako otimati ništa, računaš, a onda vidiš da može svašta.

Nuuk je glavni grad Grenlanda. Tamo je garant ono izborno povjerenstvo koje je prije koji dan objavilo kako su završili parlamentarni izbori na Grenlandu. Vijesti kažu da je stranka desnog centra neočekivani pobjednik parlamentarnih izbora na Grenlandu. I kažu da je pobjednička stranka spremna razgovarati sa svim strankama kako bi formirala većinu. Desni centar pa da je spreman razgovarati sa svima!? U nas to ni u teoriji prošlo ne bi. A opet i nije ovaj njihov desni centar k’o naš. Na Grenlandu je desni centar zapravo socijalno liberalna stranka. U nas takve nema jer svi kobajagi to jesu, i socijalni i liberalni. Na Grenlandu se pobjednička stranka zove Demokraatit. Dobili su oni koji su za neovisnost od Danske, ali onako postupno, kroz godine. Pa će tražiti partnere za koaliciju ili sa strankom Naleraqa koja podržava uspostavljanje neovisnosti što prije, ili sa strankom Inuit Ataqatigiitom odlazećeg premijera Mutea Egedea.

Danci u Ustavu imaju odredbu koja neovisnost i neće priječiti. Sve će se to između dvije vlade, kada dođe za to vrijeme, riješiti dogovorom i sporazumom. Na hladnom sjeveru to tako ide, sporazum, razgovor, dogovor. I ako za to treba čekati da Amerika dobije nekog drugog predsjednika, manje otimački nastrojenog, čekat će se. Aktualnom predsjedniku SAD-a odavno je s otoka odaslana poruka: »Nismo na prodaju i ne može nas se jednostavno preuzeti!« U trenutku kada na našoj desnoj političkoj sceni sve hrabrije na svjetlo iz skrivenih zakutaka izlaze veliki domoljubi i analitičari koji ne dvoje uopće da je SAD prevelika sila da bi se s njima boli, koji su uvjereni da se sili morate posve podati te su sukladno svom novootkrivenju jako ljuti na Ukrajinu što odavno nije pristala na sve, mali Grenland poručio je velikoj Americi da se kani ćorava posla. Takvu družinu ne možeš ne voljeti.

Nema tome davno da je snimljen i igrani film »Grenland«. Preciznije rečeno filmu je ime »Grenland – posljednje utočište«. U filmu, što su ga snimili Ameri, Gerard Butler je John Garrity, običan čovjek koji voli svoju obitelj taman tako i toliko da je mora zaštititi od globalne apokalipse. Dok kometi razaraju Ameriku, sa suprugom Allison i sinom Nathanom kreće on na opasno putovanje kako bi se domogli jedine nade za spas, utočišta na Grenlandu. Na tom putu čekaju ih razne nevolje. Neće se, kaže kratki sadržaj, boriti samo s komadima kometa koji ubijaju sve pred sobom, već će doživjeti i najgore od čovječanstva koje se bori za opstanak. Možda je, tko zna, taj Trump veliki ljubitelja baš tog filmskog uratka. Možda je baš Grenland ona njegova Amerika iz snova, utočište kad sve krene nizbrdo.

Normalnom svijetu Grenland i sve što se tamo ovih dana dogodilo i događa voljeti je zbog posve drugih razloga, sve da su posve krivi ili tek idealizirana projekcija onog što zapravo jest. Mala zemlja, miran put k neovisnosti, pametan neki svijet koji zna od vlastite zemlje učiniti samoodrživu zajednicu, dojučerašnji kolonizator s kojim je dogovor i sporazum moguć, život u kojem je svaka travka i životinja važna, a kamoli neće biti čovjek. Grenland kao dokaz da mali vrijede koliko i veliki.

Na Yammatu kraju ide razgovor s Dunjom Mazzocco Drvar. Dok je voditelj pesimističan skroz glede budućnosti svijeta kao takvog, ona je ipak optimist. Jer, kako veli, moraju stvari na bolje ili nas neće biti. Možda i kumica s Dolca sredi papire i vrati se na štand što se vidi iz obližnjeg kafića, da nam opet ponudi bamiju. Ako već nije pošla dalje, tamo gdje je Grenland.