Rat u Afganistanu imao je zadaću kazniti odgovorne za rušenje tornjeva blizanaca u New Yorku 11. rujna 2001. godine. Namjera je bila srušiti talibanski režim, iskorijeniti terorizam i »uvesti« demokraciju u tu zemlju. Danas je svima jasno da je 20 godina rata dovelo do potpunog fijaska zapadne politike prema toj zemlji. »Četiri predsjednika SAD-a dijele odgovornost za pogreške u Afganistanu koje su se nakupile tijekom dva desetljeća, no samo će predsjednik Biden biti osoba kaotičnog i nasilnog završetka rata«, prenosi Associated Press.

​Nakon terorističkog napada 11. rujna, umjesto vojne intervencije na suverenu državu članicu UN-a, trebalo je odabrati put pune primjene međunarodnog prava. Konkretno, povjeriti zadaću UN-u s ciljem iskorjenjivanja terorizma političkim, diplomatskim, financijskim i međunarodnim policijskim mjerama. Nakon 20 godina rata, talibani ponovo preuzimaju kontrolu nad jednim od najvećih nalazišta litija i oko 80 posto sveukupne proizvodnje opijuma u svijetu. Izvješće Bloomberga New Energyja iz 2020. godine upozorilo je na kinesku globalnu dominaciju na tržištu opskrbnog lanca litij-ionskih baterija, zahvaljujući svom udjelu u vađenju i preradi sirovina u toj zemlji. Postoje indicije da Afganistan raspolaže s velikim nalazištima zlata, željeza, bakra, cinka i rijetkih metala poput lantana, cerija… (The Diplomat). Predviđa se da će globalna potražnja za litijem do 2040. godine porasti 40 puta (Free West Media).

​Istovremeno svijet je šokiran dvadesetogodišnjim medijskim lažima o Afganistanu. Što sada nakon 100.000 izgubljenih života i potrošenih gotovo dva bilijuna dolara, kada napori u izgradnji demokratske države izvana, nisu prihvaćeni od većine građana? Sve se vraća na početak: ponovo uvođenje šerijatskog prava, vraćanje burke i oduzimanje, posebice ženama, mnogobrojnih stečenih građanskih prava. Unatoč fijasku zapadne politike, ipak ne možemo zanemariti činjenicu da su se tijekom 20 godina dvije generacije žena, djevojčica i dječaka uspjele emancipirati. Trumpovi pregovori i sporazum s talibanima u Dohi, praktički su ozakonili njihovu vladavinu, bez odgovarajućih konzultacija sa saveznicima. Nakon što je Biden najavio povlačenje, neke države su odlučile u Kabulu zadržati svoja veleposlanstva. Kina je izjavila da je »spremna za prijateljske odnose s talibanima«. Pritom Kinezi očekuju da će talibani ublažiti svoj stav prema ženama, etničkim i vjerskim manjinama (The Diplomat). Premda je SAD afganistanskoj vojsci pružio sve što je bilo potrebno za očuvanje vlasti nakon povlačenja multinacionalnih snaga, do sukoba s talibanima nije došlo. Zašto? Jack Sullivan, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, nedavno je izjavio: »Iako smo potrošili 20 godina i desetke milijardi dolara da pružimo najbolju opremu, najbolju obuku i najbolje sposobnosti afganistanskim snagama sigurnosti, nismo im uspjeli usaditi volju«. Očigledno, snaga vojske nije samo snaga njezina oružja, već snaga morala i pouzdanja u pobjedu. Gino Strada, talijanski ratni kirurg, aktivist za ljudska prava i osnivač Emergency, priznate međunarodne nevladine organizacije, dobar poznavatelj afganistanske stvarnosti u kojoj je proživio više od 20 godina, u svom posljednjem intervjuu prije smrti, između ostalog je izjavio: »Rat protiv Afganistana bio je – ni više, ni manje – agresivan rat koji je započeo nakon 11. rujna 2001. godine iz SAD-a, koji su potom slijedile zapadne zemlje. Vijeće sigurnosti UN-a, jedino međunarodno tijelo koje ima pravo na uporabu sile, interveniralo je rezolucijom 1368.« Potom je dodao: »Nije moguće razumjeti ovo što se danas događa u Afganistanu, ako ne krenemo od početka i uzroka koji su taj sukob generirali.«

Danas se malo tko sjeća da je nakon 11. rujna Vijeće sigurnosti UN-a interveniralo s ciljem zaštite međunarodne sigurnosti, suočeno s terorističkom prijetnjom. »Napad koji je SAD izveo protiv Afganistana, počevši od 7. listopada 2001.godine«, ističe Strada,«nije mogao imati nikakvo opravdanje u smislu ostvarivanja prava na samoobranu, budući da je borba protiv terorizma bila samo izgovor koji je prikrivao druge ciljeve. Zaslijepljene servilnošću prema SAD -u, europske zemlje su se umiješale u sukob, ne pitajući se kamo to vodi.« (La Stampa, 2021.) Hoće li Europa iz tog neuspjeha izvući pouku, da se ljudska prava ne mogu uspješno zaštititi niti promicati u okolnostima uporabe vojne sile? ​Koliko je na Zapadu situacija složena, najbolje svjedoči jedna od najnovijih izjava Joea Bidena, američkog predsjednika, u kojoj između ostalog »talibanima vjeruje na riječ« i pritom smatra da su »američki ciljevi u Afganistanu ostvareni«. Nakon sloma afganistanskog marionetskog režima, Joe Biden i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg okrivili su afganistansku vladu i vojsku. »Svaka strategija ovisi o spremnosti vojnika nacionalne vojske da daju živote za državu čijem vodstvu vjeruju. Ako ne poštuju svoje časnike, preziru svoje vođe ili sumnjaju da slijede svoje osobne ili etničke interese, slom je uvijek moguć, čak i nakon desetljeća napora«, izjavio je u toj prigodi Jean-Marie Guéhenno, francuski diplomat i podtajnik UN-a za mirovne operacije. Istovremeno, povlačenje NATO-a velika je katastrofa za desetke tisuća Afganistanaca koji su pomagali zapadnim saveznicima, novinarima i diplomatima, a sada se moraju suočiti s bijesom talibana.

​Zanimljivo je čuti što o pobjedi talibana misli Yves Roucaute, francuski književnik, stručnjak za međunarodne odnose, izvanredni profesor filozofije i političkih znanosti, predavač na Sveučilištu Paris X Nanterre i bivši predsjednik Znanstvenog vijeća Nacionalnog instituta za visoke sigurnosne i pravosudne studije: »Pobjeda talibana velika je podrška regrutiranju džihadističkih skupina diljem svijeta, koje su počele propadati nakon poraza Islamske države. Pakistan, vodeća sila u regiji s 210 milijuna stanovnika, već je pogođen radikalnim islamizmom. Sada vladi pristižu prijetnje iz istočnih pokrajina koje slave pobjedu talibana. I indijska vlada očito se boji puzajuće destabilizacije na kućnom pragu… Vrijeme talibanskih interesa potrajat će duže vrijeme.«

Sada je teško predvidjeti buduće stanje u toj zemlji i poteze nove vlasti, jer se zemlja suočava s velikom sušom, pandemijom, humanitarnom katastrofom i urušavanjem financijskog sustava. Nakon velikog neuspjeha, EU treba pomno analizirati svoju ulogu i odgovornost u 20 godišnjem ratu u Afganistanu, posebice iz razloga jer je njezin gospodarski doprinos i doprinos civilnom sektoru u toj zemlji bio dvostruko veći od doprinosa SAD-a.