Bila je to jednostavno lijepa vijest. To što ju je malo tko očekivao bilo je tim bolje. Bila je to jednostavno neočekivana, i lijepa, i dobra, sjajna vijest, jedna od onih što čovjeku izmame osmijeh na lice i učine ga makar na tren ponosnim. Zapravo i nije to ponos, to je prije ono neko olakšanje, neko zadovoljstvo i neki dobar razlog da pomisliš kako ima smisla sve i kako si na pravoj strani, ma koliko da je teško. Bila je to jednostavno lijepa vijest, to da je film Nebojše Slijepčevića »Čovjek koji nije mogao šutjeti« dobio Zlatnu palmu, istinabog onu nazovi malu, što se dodjeljuje najboljem u kategoriji kratkog igranog filma, ali bez sumnje veliku i najveću ikad. Velika je jer potvrđuje ona štošta, možda prije svega ono da valja voljeti domaći film, valja ga gledati, valja dati priliku domaćim filmašima da rade ono što najbolje raditi znaju. Zapravo, valja učiniti društvo takvim da svatko tko ima talente dobije i priliku da taj svoj talent oživotvori i da tim svojim talentom učini da je sve oko nas bolje, ljudskije, ljepše, ugodnije, ravnopravnije, slobodnije. Sve je to uspio učiniti Slijepčević svojim filmom. Da nije, ne bi ga ni razumjeli svi ti silni ljudi koji su u Cannesu gledali filmove pa ih ocjenjivali, niti bi ga razumjeli niti bi ga nagradili da nisu osjetili da je priča iz vlaka što su ga srpske paravojne snage zaustavile onomad tamo gdje je na tabli pisalo Štrpci, i njihova priča, univerzalna neka i danas tako potreban povod da se pogledamo malo u ogledalo i zapitamo što bismo mi učinili da smo bili na mjestu Tome Buzova.

Priču sad već jamačno svi znaju, priču o pukovniku JNA Tomislavu Buzovu kojeg je 27. veljače 1993. grupa vojnika iz četničkog odreda Osvetnici hladnokrvno likvidirala. Znate da su četnici iz vlaka vadili muslimane, znate da im se od 500 putnika Buzov jedini usprotivio, znate da nije znao šutjeti i da je zbog toga ubijen. Znate da je rodom Kaštelanin, da je živio u Beogradu, i da je tog kobnog dana krenuo u posjet sinu koji je služio vojni rok u Podgorici. Znate da ima ponton u Kaštelima na kojem je spomen čovjeku koji nije mogao šutjeti i da ima pločica na zgradi u Beogradu u kojoj su Buzovi živjeli. Znate da se priča i nije pričala baš ni često ni pretjerano javno, jer što učiniti s čovjekom koji je za Hrvate previše vojno lice, a za Srbe previše Hrvat. Zato se odmah po primitku sjajne vijesti iz Cannesa dijelio naokolo tekst Bore Dežulovića koji je 2014. godine pisao o Tomi Buzovu, sjajan tekst jer Dežulović takve tekstove piše. Slijepčević ne krije kako ga je baš taj tekst namjerio na ovu temu. Tako bi nekako i trebalo biti, da tekstovi tjeraju ljude da rade dobre filmove, od dobrih filmova da nastaju dobre predstave, od dobrih predstava još bolji tekstovi, pa da važne neke teme s kojima će se kultura uhvatiti ukoštac odgoje publiku koja se neće bojati misliti svojom glavom, biti kritična i strastvena dok se bori za iskonsko dobro, dok ga se trudi živjeti.

Na sve moguće načine tražilo se puta da se Slijepčevićev film pogleda nekako i prije nego krene u distribuciju. A tamo, u niti kvarat od ure, sve. Sav apsurd života, sav užas rata, sav ljudski strah na licu Gorana Bogdana i sva veličina onog za kojeg nisi ni znao da je u kupeu dok nije ustao sa sjedišta i podviknuo: »Stanite, ljudi, šta radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!« Velik je to film. Činilo se kako ništa tu nije sporno i ništa sporno ne može biti u nečem tako čistom kao što je uspjeh jednog filma na velikom filmskom festivalu. Sve što je trebalo jest u tom uspjehu uživati. Ali ne ide to kod nas tako. Kreće posvemašnje ludilo, kreću polemike preko društvenih mreža, kreće uporno traženje mana i Slijepčeviću, i filmu, i temi, i Dežuloviću, i svima koji misle da je to veliko, da je uspjeh, da valja. Kreće dokazivanje kako je bilo i većih filmskih nagrada od ove, pa kako se o Buzovu pisalo i prije Dežulovića, spominje se sve i svašta više ili manje uvijeno ne bi li se ono što je uspjeh učinilo čim suspektnijim. A možda je razlog posve druge naravi. Možda valja tražiti mane filmu da se ne bi moralo dogoditi ono introspektivno gledanje u ogledalo. Bolje je tako nego da moramo davati odgovore na pitanje što ako se danas-sutra sami nađemo u situaciji u kojoj nam valja brzo odlučiti hoćemo li šutjeti ili progovoriti. Gdje ćemo pogledom, zatreba li, braniti gejeve, migrante, Rome, slabije, drugačije, od nasilnika, zlostavljača, lošeg svijeta. »Otvoreno« na temu činjenice da Slijepčevićev film otvara mali milijun tema nismo imali, baš kao što godinama nismo imali na programu javnog servisa ni njegov dokumentarni film »Srbenka«, makar je silne nagrade zaslužio, pa i onu najveću hrvatsku za kulturu i umjetnost. Navodno, preduga mu je bila minutaža, nezgodna za prikazivanje, pa tako jedno dvije-tri godine dok problem minutaže nije nestao sam od sebe. I navodno nije istina da je vodstvo javnog servisa samo jako pazilo da se ne talasa filmom u kojem se govori i o ubojstvu obitelji Zec, baš kao što navodno nije istina da je lakše ne prikazati film, nego živjeti u strahu da će te bujica odnijeti s fotelje ako ga prikažeš.

Već je to fejsbučko napinjanje mišića bilo poprilično poražavajuće, dokaz da ima onih što mrze bijeli svijet i kad mu dobro čini. Dok je lijep dio puka očito zabavljen vlastitom mrzovoljom, ostatak je mahom rezignirano digao ruke od svega. Predali smo se skroz pa sada posve pasivno čekamo da prođe nevolja sama od sebe, makar znamo da tako to ne ide. Događaji poput Male palme na tren te ožive, ma onda stvarno dođe Bujica. Bude Bujica, iliti ona nesretna emisija, a u goste nesretnom voditelju dođe, prije samog Dana državnosti, Slobodan Prosperov Novak. Onaj kojeg se spominjalo i kao posve izgledan izbor Domovinskog pokreta za ministra kulture u toj emisiji, kako prenose mediji, mrtvo-hladno reče: »Domovinski pokret ući će uskoro u mnoge pore vlasti, uključujući i kulturu te naročito HAVC, pa ćemo vidjeti hoće li Slijepčević ubuduće dobivati sredstva za svoje filmove.« Prije toga je izgovorio par odavno izlizanih laži o Dežuloviću da bi, ponoviti valja, najavio ulazak DP-a u mnoge pore vlasti, a onda, kad se ulazak dogodi i to da Slijepčević neće ubuduće dobivati sredstva za svoje filmove. Dotični je inače visoko na listi DP-a na skorim izborima za ulazak u Europski parlament. I to je sve što zapravo treba znati o Bujančevu gostu.

Ne treba biti pretjerano maštovit da bi se detektiralo koji su to Slijepčevićevi grijesi zbog kojih mu nesuđeni ministar kulture ne bi dao novce. Lako moguće da je pritom u temeljima svega čisti jal i zavist jer nema veće muke nego gledati talentiranije, uspješnije, bolje od sebe. Lako za to, no ovo s porama ipak mrvu plaši, jer tko bi ga znao što sve ima u onom sporazumu između HDZ-a i DP-a čije detalje nikada nećemo vidjeti. Tko zna do kojih sitnih čestica su Prosperov i društvo išli, koliki spisak su skrojili onih koji neće smjeti pisati ni snimati, što su sve namjerili dokinuti i u koju nas pećinu kolektivno vratiti. Sve je taman tako da dođe čovjeku biti fanatičan premijerov navijač, pa k vragu sve, samo ne bi li se ponovio čim prije onaj stari scenarij u kojem rečenica »tajnice pripremite papire« rješava toliko toga, baš kao na filmu.

A bila je to, i još uvijek jest, baš lijepa vijest da je film Nebojša Slijepčevića osvojio Malu palmu u Cannesu za film koji nas udara tamo gdje smo najtanji, za film koji otrežnjuje i čini nas boljima. Zato je valjda sva sila kojekakva življa i uprla sve snage da to čisto veselje pokuša pokvariti. Dijeliti nas po svakoj mogućoj osnovi, u svakoj mogućoj prilici, nekima je jedini politički koncept. U normalnoj nekoj zemlji Slijepčeviću bi se odmah dalo da snima dalje što god hoće. U nas mu se prijeti da snimati neće. Jest, lavež je, ne grize, ali daje na živce. A nije da ima smisla šutjeti.