Izbori za predsjednika Republike najromantičniji su, najbezbrižniji i najtelevizičniji izbori u nas. Izbori su to koji najviše nalikuju izboru za Miss ili Mistera makar se, nažalost, još nije rodio u nas kandidat koji bi svoje obraćenje svjetini završio porukom da ako išta želi onda želi mir u svijetu. Izbori za predsjednika su izbori u kojima se sve na koncu svede na dva kandidata ili kandidatkinje, ili na kandidata i kandidatkinju taman da je lako imati svog favorita po kojim god kriterijima da ga birate. Lako je i ne poći na biračko mjesto sve pod izlikom da vi tu izbora i nemate, ali to je je ipak i prije svega svojevrsni kukavičluk i posvemašnja lijenost, osim ako niste Andrija Hebrang.

Izbori za predsjednika, odnosno predsjednicu najbliži su idealnom gledanju večernjeg filma, jer daju prigodu da se čovjek zavali u fotelju, napeče kokica, ohladi pivo i zabavlja poput kakva dobra kibica kojem bi bilo i milo i drago da njegova simpatija pobijedi, ma ako i ne pobijedi ne dao Bog većeg zla. E da, kibic je to, kibic kakve partije balota na uskom jogu blizu kuće što se lako pretvoriti može u divnu popodnevnu zabavu tim više ako je pobjeda otišla u prave ruke.

Nego, ruke…

Ako je išta bilo motivom ovih izbora i ako je išta motiv i u ovo doba nakon izbora onda su to ruke. Lako moguće da je Boris Jokić, nesuđeni reformator obrazovanja u nas, prvi spomenuo ruke. Još nakon prvog kruga izbora ukazao je on na važnost činjenice da Zoran Milanović pruža ruku prema HDZ-u, odnosno prema Vladi, odnosno Andreju Plenkoviću. Pruža ruku pomirenja, čega drugog kad su u ratu od stoljeća sedmoga. Zato je, kako naglasi Jokić, iznimno važno vidjeti hoće li druga strana ruku prihvatiti.

Ne bi smjelo tu biti problema, misli običan onaj čovjek. Ruka se ruci daje i pruža na svakodnevnoj bazi, pa ako možemo mi, mogu valjda i oni. Uostalom lijepo pjesma Srebrnih krila kaže: »Pruži mi ruku kao bratu brat, nek živi ljubav nek prestane rat«. Nije se, međutim, poslije tog prvog kruga, ništa znalo o prihvaćanju mirovne ruke.

Trebalo je odgledati i drugi čin patnje mladog Dragana Primorca, sačekati rezultate drugog kruga i opet čuti kako Zoran Milanović ruku pruža. Ruku pruža onako kako Šaban Šaulić u pjesmi »Pruži ruku pomirenja« mudro zbori: »Nismo više tako mladi/ što je život sada znamo/ pruži ruku pomirenja/ da još jednom pokušamo.«

Uf, ne zna nitko k’o majstori kafanske pjesme u dvije riječi kazati sve što je zbilja važno. Da je pak važno čuti kako će na pruženu ruku reagirati Plenković nakon drugog kruga i monstruozno velike pobjede Zorana Milanovića, znali su sada svi, ne samo Jokić.

Koji god program da je čovjek okrenuo, koju god izbornu noć da je gledao svuda se pričalo o ruci. Onako sa strane činilo se da bi svima laknulo da, baš kao u pjesmi Halida Bešlića, poluče rezultat stihovi:

»Pruži mi ruku/ ja nisam noćas ljut/ sretan ti put/ sretan ti put.« Ali onda se ukazao Andrej Plenković.

Vratimo se na čas na kibicerstvo kao takvo. Zapravo, vratimo se na štovanje iz kućnog naslonjača bilo koje plemenite vještine, na činjenicu da se naši mali životi u konačnici svode na to koliko je briljantnih poteza kojima smo za života svjedočili, poteza što istinske velikane razlikuju od običnih smrtnika. Pamte se ti potezi za vazda, recimo poput gola što ga je Marco van Basten 1988. godine zabio Sovjetima, ili nedavno zabilježena momenta kada jedan od najboljih šahista ikada Magnus Carlsen mrtvo ‘ladno napušta Svjetsko prvenstvo u brzopoteznom šahu jer mu ne daju igrati u trapericama. Što se domaće politike tiče dosezi su nešto niže vrijednosti, ali ima i tu materijala za pamćenje, poput recimo besmrtnih poslanica Ljube Ćesića Rojsa.

Andrej Plenković je stoga imao priliku nad prilikama da se premetne u heroja, u gospodina, u facu, svima i svemu usprkos. I nema, garant nema, kibicera koji tu večer nije žarko želio da izađe Plenković pred mikrofone, da se šeretski nasmiješi i da poruči novom koliko i starom predsjedniku da prihvaća ruku što mu je ovaj pruža. Sve da mu je, dok to izgovara, druga ruka bila u džepu zgrčena u oblik friške fige bio bi premijer velik kano klisurina dok junački prihvaća izazov. Jednostavno bi svu težinu sljedećeg šahovskog poteza prebacio na protivničku stranu.

Još da je snage da se i potegne kakav stih popularne glazbene uspješnice, recimo one Parnog Valjka pa da se kroz šalu kaže: »Imaš ruke koje govore/ ruke koje rade sve/ tvojim očima ja vjerujem/ povedi me, povedi me«. Ma da je i bez stiha bilo tog mudrog povlačenja crte ispod beskorisna iscrpljivanja tko je prvi povukao i pružio ruku bilo bi veliko. Umjesto toga premijer je odabrao drugi, a isti put. Od pomirenja nema ništa.

Jer, kaže, rezultati izbora nisu promijenili ništa. Jer mediji ne kuže ništa. Jer narod, onih milijun i par stotina tisuća koji su dali glas Milanoviću, ne razumije ništa. Jer je funkcija predsjednika ništa. Zašto li smo ga onda samo birali, sunce mu žarko!?

E da, da Marco van Basten nije potegao u suprotne rašlje iz nemogućeg kuta tko zna bi li ga danas spominjali premda je čudesnih utakmica taj čovjek odigrao. Neće tako ni spomen Plenkovića, a ni Milanovića stati. Igra, kakve god da je kvalitete, nastavila se i nastavit će se dalje i to dječačkim nekim žarom vođena. Jer, pitanje »tko je prvi počeo« dječji je kamen spoticanja.

A kako je kamen taj za koji se spotakne čovjek, tako se može za isti taj kamen i grčevito držati dok oko njega sve ostalo gradi. Ubiše se tako analitičari odgonetnuti, ako ne i uvjeriti svijet, kako su ovo izbori na kojima se biračko tijelo izjašnjavalo o Plenkoviću i njegovoj politici barem koliko je i biralo predsjednika. Nije uopće nemoguće ni da je HDZ-ovo tijelo osjetilo kako su izbori za predsjednika prava prigoda da svom šefu suptilno poruče da pazi kad krene liste za lokalne izbore krojiti.

S druge pak strane SDP se osokolio posve baš kao da njima ova pobjeda Milanovića konkretno donosi išta osim lijepe prigode da se protivniku narugaju. Za ostalo bi im trebalo svega, od terenskog rada do jasne politike. A gdje je tu tek svekolika desnica koju pitanje predsjednika zanima koliko i crno ispod nokta što je i logično s obzirom na to koliko dugo se trude isprofilirati i međusobno istrijebiti.

Tu su, dakako, i ona jaja u istoj košari o kojima se stalno priča, pa dileme hoće li Josipa Lisac pjevati himnu na Pantovčaku ili na Trgu Svetog Marka, tu su i kiflice i inflacija od koje boli glava i koja bi jedina mogla natjerati ljude na bunt. Tu je i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša sa svojom dirljivom čestitkom izbornom pobjedniku, prigodnim slovom koji se dade sažeti i u bezvremenski stih Discipline kičme: »Ove ruke nisu male/ mnogima su pamet dale«. Zna Kutleša da je oprost u temeljima crkvena nauka.

Tu je štošta, ali tu je i opet i prije svega ego, golemi ego, pače ega dva. Samo, jedan je, pa sve da je per la finta, deklarativno pružio ruku. Drugo je brdo na to odgovorilo rezolutnom porukom da na inauguraciju poći ne misli, onoj masi od milijun i par stotina tisuća usprkos. Razlaz!? Podjela!? Nema straha. Ne ide to tako sve da se i hoće, jer sva se naša politika svodi ipak na čistu uzajamnost, na »Ljubav« i stih što ga EKV pjeva: »I kud god krenem/ tvoja ruka je u mojoj ruci/ i kad želim nešto da kažem/ ja kažem mi«.

Bilo kako bilo izbori za predsjednika su završili. Mogli su to biti povijesni izbori da je ruka pošla ruci. Uostalom čak i notorni Chat GPT sugerira da sve pjesme u kojima se ruke spominju koriste riječ »ruka« kao simbol podrške, prijateljstva i međusobnog povezivanja.

U nas je, eto, u realnom svijetu ako politika to uopće jest, malo drugačije.

U nas je po onoj TBF-ovoj što se zove »Tremor« koja među ostalim kaže: »Političari nose kravate, dišu plitko/ govore uglas i troše nam zrak/ ako nisi već netko, onda si nitko/čekaj svoj red, čekaj na znak«. A gdje su tu ruke, pitat će pažljiv čitatelj, ako ne kibicer!?

E pa: »Nevidljiva ruka boluje od tremora/ i prosipa posvuda zvjezdanu prašinu/ rupa bez dna i s druge strane trezora/ i vrane su svile gnijezda na strašilu«.

A možda je sve tek nesporazum neki iz davnog doba kad su Plenković i Milanović bili vježbenici na Zrinjevcu. Tko zna tko nije platio rundu, ali tko god da je taj još se nije preboljelo. Pa se danas traže ruke, makar da jedna drugu obori.