Vremena su taman takva da se ne isplati više ni gledati što se događa van granica vlastita posjeda. Nije da nije zanimljivo znati što susjed ima u tanjuru, lijepo je čuti i da dobri stari Đuro već godinu dana čeka da mu ugrade umjetno koljeno ma poziv nikako ne stiže, ali njuškati što ima van vlastitih granica postalo je najblaže rečeno opasno. Em opasno, em toliko drugačije od onog na što smo navikli da bi nas, lako je moguće, moglo inspirirati na povlačenje posve krivih poteza a to, je l’ te, nikom ne bi pasalo.

Francuska recimo. Pa tamo ruše premijera prije isteka njegova mandata prvi put nakon 62 godine. Jednostavno se tako u njih ne radi i nije radilo, ali tradicija je valjda da se ruši pa čak i kada se radi o zemlji koja na vlastitoj tradiciji gradi sve. U Koreji umalo vojni udar i to onoj Južnoj slobodnoj, naprednoj kojoj zahvalni možemo biti na televizorima, mobitelima, automobilima, a ne u onoj rigidnoj, komunističkoj, od svijeta izoliranoj Sjevernoj. Daleko smo mi da bismo razumjeli sve finese korejske politike, no sve se čini da se tamošnjem predsjedniku zadrmala stolica pa je posegnuo za vojskom i sad će mu se to razbit’ o glavu. Sad ga smjenjuju ama svi, kompletna oporba plus njegova stranka, baš kao što premijera francuskog ruše zajedno i lijevi i desni.

Ima toga po svijetu još, ima i gorih stvari od smjene premijera, ima Gruzija koju se dijeli po pola, ima Rusija koja ne kani stati ni s čim što je započela, ima predsjednik SAD-a na odlasku kojeg boli đon za išta osim pomilovanja vlastita sina, ima ratova malih i velikih, ima prirode kojoj će jednog dana bukvalno prekipjeti i sve će nas pomesti. Svega ima čim se isturi jače glava kroz prozor i pogled baci mrvicu u svijet. Samo u nas mir i idila i to takve vrste da su naši marni političari duhove odlučili makar malo uskovitlati na posve svehrvatski način, barem kad je politika u pitanju, a to hoće reći bajatom šalom i još gorim bećarcem.

Zgodno je po jalovu promidžbu, ako ne i idealno, kada se rasprava o povjerenju premijeru dogodi baš u dane kada kandidati za predsjedničku funkciju čine sve da nas uvjere kako su oni onaj jedini izbor. Nema veze što vam kladionice ni u ludilu neće ponuditi opciju da pogađate hoće li premijer opstati ili pasti. Ovo što se u nas oporbom zove jednostavno se složit oko malo čega može, a ako se i složi, malo ih je za ikakve ozbiljnije zahvate. Premda, afera s ministrom zdravstva jest bila povod da se traži nemoguće koliko god izvjesno bilo da koristi od tog nema. Pa ako se smijeniti i neće nikoga, eto lijepe prilike da se progovori koja o liku i djelu ovih i onih, bivših i sadašnjih, pravih i krivih. I eto lijepe prigode da u akciji vidimo novog lidera najjače oporbene stranke SDP-a Sinišu Hajdaša Dončića.

Čovjek je jednostavno odlučio biti drukčiji od drugih, od prethodnika Grbina ponajprije, pa je jamačno doručkovao nešto ultra zdravo da energetski ne pada makar bio zatočen u sabornici satima, a onda je taktički iznenadio kompletno zastupničko tijelo HDZ-a odlučivši na svaku njihovu tiradu odgovarati s rečenicom, najviše dvije. I to ne bilo kakvom rečenicom, već onom vrijednom klika, citata, i sličice u TV prilozima, rečenicom u kojoj će riječi biti malo, ali podsjećanja podosta na nikad okajane grijehe pojedinih HDZ-ovaca. Odlučio je zaigrati Hajdaš Dončić manje k’o prezimenjak mu što košarku igra, a više k’o animirani mu pajdaš Stripy, lik kojeg vlastita spačka veseli i kad bože tebe ne uspije i ne valja. Nije da se lider SDP-a nije mogao ugledati i na kog drugog, ali pošteno govoreći nikada Hajdaš neće biti Cartman, taj neprikosnoveni junak South Parka. Pa nek’ onda bude Stripy. A trenutak Stripy-Hajdaš-Dončić najveće sreće dogodio se kada je bivši HDZ-ov ministar Marko Pavić izrekao očajnu generički dosadnu rečenicu koja kaže kako bi građani izabrali SDP da su ga htjeli na prošlim parlamentarnim izborima, a ne dali povijesni treći mandat Plenkoviću. Ocijenio je Pavić i da oporba zna kako neće dobiti opoziv. I pitao je SDP-ovce zašto su na licemjeran način došli u Sabor.

»Io sono je t’ime. Imaš dobar parfem«, odgovorio mu je na to Hajdaš Dončić citirajući pjesmu Leta 3, aludirajući na onu opjevanu ministarsku Pavić-kupovinu darova zbog koje je zapravo i morao preseliti među zastupnike. I toliko je Hajdaš Dončić bio zadovoljan sam sa sobom da je nastavio još, i još, i još sve dok iz protivničkog tabora nije zaslužio teškom mukom rimovan pohvalu. »Hajdaš Dončić odgovara kratko, ne zna čovjek bi l’ se smijo il’ bi plako.« Pajdaš i bećarac. I dakako premijer koji sve to gleda s visina koje su običnom smrtnicima teško razumljive. U Francuskoj oporba i lijeva i desna ruše premijera i pikiraju isto to učiniti predsjedniku koji se nikad nije mogao odlučiti bi li lijevo ili desno, ili mu je slušati narod. U nas se recitira i pjeva.

Bez pjesma nije mogla proći ni demonstracija sile pri predaji potpisa što jamče kandidaturu Dragana Primorca. Nije, doduše, Primorac to baš planirao, znao je on da bi ovako krut grdo izgledao da još i pjeva mada će i to učiniti za prolazak u drugi krug, ali je zato pjesmu u pravi čas odsvirao makar mobitel ministra vanjskih poslova. O kako je sve ispalo spontano i premijeru smiješno, ta predaja potpisa garnirana s kompletom ministara i melodijom s mobitela. I nasmijao se premijer, kazao da je to garant Grlić Radman naručio poziv, a Primorac k’o Primorac dječački je zamuckivao sretan što iza njega stoje svi, ama svi ministri, zastupnici, fanovi, HDZ-ovci uglavnom.

Elem, zasvirao je mobitel, ali da će zapjevati svi, teško je očekivati. I za mali milijun godina, kad neke nove generacije za kaznu krenu proučavati našu povijest, malo kome će biti jasno zbog čega se HDZ odlučio za Primorca, baš kao što će malo kome biti jasno kako li je samo Plenkoviću uspjelo onoliku masu uvaženih članova natjerati da pješače uz Primorca put DIP-a. Krenu li ti astropovijesničari u istraživanje, mogle bi im pred oči iskočiti i druge nevjerojatne stvari, recimo Mostov čovjek za predsjednika Miro Bulj koji je uvjeren da nitko ne treba ući u Hrvatsku tko je druge vjere i običaja, jer će s vremenom takvih toliko biti da će ženama zabraniti da voze!? Ili će se veseliti kandidatkinji Domina Branki Lozo koja bi sve momčiće poslala u vojsku ne zato što bi se tamo naučili nekim vojničkim vještinama, koliko zato što ne sumnja ona da bi nakon vojničkog iskustva došli kući i s veseljem kuhali ručkove, prematali djecu i krpali rupe na čarapama. Pitali bi se naši potomci i to gdje nestade posve desni kandidat Tomislav Jonjić, da bi na koncu ostali lagano razočarani kad shvate kako je uvijek u nas svakojakog svijeta na startnoj liniji da bi i prije pucnja startnog pištolja i opet u ozbiljan ogled tek njih nekolicina. Nismo mi zemlja od promjena, ili jesmo ali tek kad se par desetljeća odvrti. I nama veze što smo se od jednoumlja jedva spasili, kad uvijek ima drugo da mu se posve podamo. Zato Milanović i je neprikosnoveni favorit, pa da se makar čini da nije baš sve ista politika, stranka, vođa. Da se makar čini.

Istinska je zato šteta što i lijevi i desni neće i nisu puhnuli u isti rog pa da u bitku drugog kruga kontra aktualnog predsjednika pošaljemo kandidatkinju. Jesu nezavisna Marija Selak Raspudić i Možemo-va Ivana Kekin drugačijeg svjetonazora, ali ništa tu nema što vrijeđa dobar ukus, ništa nema da para uši, ništa nema u biografijama da je izraslo na lošim temeljima, nikakvih prstiju ulovljenih da po pekmezu brljave. Nema ništa da se zbog njih sriče ni loš bećarac ni radi pubertetska spačka. Bilo bi zato ako ništa zanimljivo vidjeti kako bi se snašao aktualni predsjednik da se mora s jednom od njih dvije sučeliti, onako srčane i elokventne, politički mudre. Bi li mu ponestalo riječi, bi li mu ponestalo šarma i imali uopće u njega ikakvog arsenala osim ovog što ga nemilice troši na laku HDZ lovinu!? Valjalo bi mu drugačije, a zna li on drugačije, veliko je pitanje. Pa bi bilo zanimljivo samo da nama nije do našega mira i da se odvažimo kadikad zatalasati malo zamrlu scenu. Ali, radije ćemo gledati u pod nego da pogled puca van granica. Imamo mi i doma dovoljno problema. Ustavni suci!? Ma jok. Za adventske Dubai fritule pita se 11 eura!!! Gore, svega mu, ipak ne može barem dok ne zablista neki novi Hajdaš haiku za kakvu HDZ diku!