Krenuo lunapark. Amerika bira – zabljesnulo je na zaslonu mobitela. Tako to u Saleta bude, čim su kakvi izbori, probudi se u njemu onaj dječak koji ne može dočekati da mu starci kupe šećernu vunu. Nema veze što zube kvari i što gušt traje taman onoliko koliko nesretnoj vuni, ili vati, treba da se krene lijepiti za prste, bradu, lice, za sve čeg’ se takne. Taj voli izbore više nego išta, američke pogotovo. Na datum kad je Amerika birala na koji će način biti i opet velika, evo, on je sve satove navio da mu zvone svako pola sata i da slučajno ne zaspe u toj izbornoj noći taman kad se nešto važno dogodi.

E da, Sale bi tako i da nije cijeli svijet treperio više nego ikada, a sve zbog zebnje hoće li SAD dobiti Trumpa ili Harris za predsjednika, odnosno predsjednicu. A kako je Lijepa Naša dio Europe i Svijeta, i kako je slaba na pomodarstvo svake vrste tako je i u nas treperio zrak zbog izbora žešće nego onaj sarajevski kad ga je Valter čistio od fašista. Podijelili se i mi po pola, jedni za Kamalu drugi za Donalda, svatko sa svojim dobrim razlozima, baš kao da će sve i u nas biti drugačije sutradan kad se proglasi onaj što pobijedi. Stvar je dotjerala dotle da je minutu uoči izbora premijer morao poručiti urbi et orbi da će Hrvatska priznati rezultate američkih izbora tko god pobijedio. To je, što jest jest, dalo ovom narodu stanoviti mir i spokoj. Jer, koliko god mali bili, mi smo, sve se čini, onaj začin posvemašnjoj svjetskoj stabilnosti. Zato ćemo priznati svakog pobjednika, američkog pogotovo. Samo, lako za jutro prije, bitno je uvijek ono jutro poslije.

A jutro poslije rastjeralo je svaku dilemu. Trump je novi predsjednik. Uf, sunac mu, kako!? Valjalo bi se prvo umit’, ali ne da mira vijest s portala. Kako tako glatko!? Pa skrolaš malo tamo-amo da nađeš kakvo objašnjenje, a tu i vijest da je sad već evidentnog predsjednika SAD-a možda ponajviše za cijele kampanje ražestila Julia Roberts i to zato jer je snimila reklamu u kojoj žena glasa drugačije od muža. Svatko ima pravo izbora, svatko ima pravo misliti svojom glavom i onda kad vam suprug misli drugačije, i nitko vam to pravo ne može oduzeti ni zato što ste žena ni zato što ste supruga. Eto što sugerira spot u kojem je Julia, a ako je išta Trumpu neshvatljivo onda je to makar teoretska mogućnost da se supružnici slažu oko boje zavjesa, ali ne oko kandidata za predsjednika. Žena, očito je, nema tu šta misliti. Ima ‘ko će. Taman da jutro poslije bude čovjeku nekako žao što su rezultati takvi kakvi jesu.

Ma dan ide dalje. TV kuće se trude analizirati, sublimirati, objasniti. U studijima buljuk gostiju. Evo i Đuro Njavro, ekonomist, onomad važan HDZ-ov čovjek za gospodarstvo. Dugo ga na ekranu nije bilo, nešto sitno su tu učinile i godine, ali nije ga napustila poslovična bezbrižnost o čemu god da govori, bezbrižnost i sveznanje. Veli Njavro otprilike da je u Americi pobjedu odnijela potrošačka košarica, činjenica da su sporije rasli izdaci za osnovne potrepštine onomad kad je Trump već jednom vodio Ameriku negoli za prošle demokratske vlasti. Eto ga na! Kad Krešo Sever, prekaljeni sindikalist, računa našu košaricu maltene mu se vrhuška ruga, a kad Trump na košarici skroji pobjedu onda je ekonomski genij. Je li to puna mišina pobijedila potrebu za ravnopravnošću, jednakosti, pravima žena, pravima manjina, pravima generalno!? Ili je ona nazovi lijeva opcija zaboravila da ima na svijetu još uvijek više trliša i radnih odijela nego smokinga i večernjih toaleta!? Tko bi ga znao, ali iščitati se dade da je Trump dobio izbore jer je ljude uvjerio da im je onomad s njim na čelu bilo bolje. A kad mu je ta opsjena uspjela dalje je bilo lako nadograditi je s čim god, pa i tom suludom opsesijom da muž i žena moraju isto misliti i isto glasati na izborima.

Dan poslije običnom smrtniku što bivstvuje u Hrvatskoj bilo je jasno da o glasačima u SAD-u zna malo i ništa. Dovraga i bestraga, Harris je ako ništa prezentnija, ljepša za vidjeti koliko god miss Sevnice popravljala sliku trumpovsku. A opet kontra osuđivanog mizoginog tipa stala je birokratkinja i pripadnica administracije koja je ostala nijema na štošta gdje god da se u svijetu bezumno ginulo, ako već ta stradanja nisu i poduprli. Dan poslije portali pišu i to da je Trump dobio i zahvaljujući glasovima bijelih, neobrazovanih muškaraca. U kafiću u jednom zagrebačkom kvartu dva-tri mlada oca pričaju kako su natjerali vlastite kćeri da se okane minica kad izlaze van inače će bit’ problema. Ne mora Trump bit’ fizički blizu da bi se trumpovski mislilo. U lokalnom dućanu blagajnica veli da se ona samo Putina boji. To već ima nekog smisla.

Dan poslije svi političari redom imaju što za reći glede pobjede Donalda Trumpa. Dobro, nešto će i prešutjeti, nešto će umjesto njih kazati recimo Orban koji nije krio divljenje pobjedom alfa mužjaka kojem ni sud ni mediji nisu mogli ništa. Bit’ će da je to put, zgaziti dojednu instituciju, pa kom obojci kom opanci. U nas se zato Trumpu poveselilo najviše društvo zdesna. Veseli se Bartulica, veseli se Miletić, veseli se i Grmoja. Vesele se onoliko koliko se ne pitaju što će recimo biti s Ukrajinom, Gazom. Vesele se jer u Trumpovoj pobjedi vide i mrvicu svoje. Vesele se dok poput Grmoje otprilike kliču: »Dole woke ludilo! Živio zdrav razum i obiteljske vrijednosti! Nećemo žene u muškim sportovima!« Ne samo što nema više u minicama van nego će se konačno znati tko je tu muško, a tko žensko, baš kao da se i dosad nije znalo. Jedina je to briga naše oporbe zdesna, a ne da se pred vratima javnih zahoda moraju misliti gdje im se pomokrit’. Jer, ako je Trump mogao na tome graditi makar komadić svoje velebne pobjede, možda će i oni. S druge pak strane, sudeći po aktualnom prijepodnevu, lijeva strana oporbe na čelu sa SDP-om uhvatit će se trampovski one sindikalne košarice, baš kao da je prvi put za nju čula. Ne bi oni tako premijera pitali ništa dokle god ima stanovništva koji jedva krpaju kraj s krajem. I super je to da nude pri tom kakva konkretna rješenja, ili barem spomen na dane kad je pod njihovim vodstvom bilo bolje. Samo, tko bi se toga sjetio, ako je ikada i bilo. Osim….

– Ako je Trump dobio izbore zato što je za njegova doba bilo bolje, bi li onda Josip Broz hametice porazio sve da se ustane i rikne – pita, sve u šali, analitičar Ivan.

Hm, nije pitanje bez vraga, premda je lijep dio onih koji su ta vremena živjeli već digao ruke od izbora, i bukvalno i metaforički. Dok Amerika ima MAGU, mi smo imali socijalističkog mangu, a da ne bi bilo da to samo slijeva vjetar puše, sjetit će se oni zdesna da se tad itekako dobro znalo tko je muško, a tko žensko, da se štoviše na Goli otok išlo čim bi se s linije skretalo. Kaže Trump da će vratiti Amere u zlatno doba. Da nije jugonostalgija isto što i trumpizam, jadna nam mati!? Ako je, što će sljedbenici Trumpove retorike i politike i djelovanja sad, kako će djelovati i na što se pozivati, a da ih se jugonostalgičarima ne prozove!?

Uf, dva dana poslije glava je i dalje u balunu. Dva dana poslije svi se trude em umiriti ovaj narod, em Trumpu nekako odaslati poruku da su na njegovoj strani, spremni za suradnju svake vrste. Demokracija je to, a ona je jaka i ona se bazira na volji naroda, a baš to se, objašnjavaju analitičari, u SAD-u dogodilo. Demokracija, koja, sve se čini, mali milijun mana ima kad se zna ovako izvitoperiti. Hrvatski trumpisti u svakom slučaju cvatu od sreće, a mrvu veselja zaslužuje svatko, pa i oni. U svom tom zanosu postalo im je svejedno štošta, pa i to je li onaj NATO čelnik koji nam je u Saboru objašnjavao što je NSATU misija, Ruge ili Kruge. Ruge ili Kruge, MAGA ili manga, nama je sve to isto, skoro pa svejedno. Svima osim Saletu koji snuje da Trump nekako i čim prije padne, pa da i opet ima razloga probdjeti noć u izbornom lunaparku.